AUTOR NAJBOLJEG DOKUMENTARCA NA SUNDANCEU: 'Snimali smo heroje koji su djeci spašavali živote. A onda smo i mi bacili kamere i krenuli u pomoć'

Možda bi Firas Fayyad danas bio jedna od mnogobrojnih bezimenih žrtava rata u Siriji, da nije jedne činjenice koja obilježava njegov život.

Film.

Ovaj redatelj dokumentarnih filmova odlučan je u namjeri da sirijskim žrtvama da imena, da ih približi zapadnom svijetu. Od njihove uloge statističkog broja, prije svega vratiti ih ulozi ljudskih bića.

Vjerojatno je i to jedan od razloga zašto je njegov posljednji dokumentarni film “Last man in Allepo” osvojio ovogodišnji Sundance Film Festival, dobivši nagradu za najbolji dokumentarni film. Tu filmsku priču o grupi hrabrih ljudi u Alepu pod opsadom, koji su se nazvali Bijelim kacigama, odlučnih u svakodnevnom spašavanju sugrađana, hrvatska publika pretpremijerno je vidjela na Forum.doku, programu veleučilišta Vern, u suradnji s distribucijskom kućom Restart.

U povodu pretpremijere, te skorašnje hrvatske distribucije, razgovarali smo s Firasom Fayyadom.

Ovaj film nije vam bilo lako snimiti, ne samo zbog rata, nego i zbog sugrađana? Rođeni ste u Alepu, u koji danas ne smijete doći?

- Da. Tako je. Prije svega zbog protagonista koje pratimo. Jer da govorimo o normalnoj državi, sve što rade ljudi koje zovemo Bijelim kacigama, bio bi to normalni dio usluge jednog socijalno osviještenog društva. Usluga koju to društvo pruža sugrađanima.

No, ovdje ovi ljudi to čine iz osjećaja osobne odgovornosti prema svom susjedu, riskirajući svoj život. Taj osjećaj odgovornosti navodi ih da zaštite i pomognu kad je potrebno. Od samih početaka rata u Siriji, ti ljudi su promatrali kako sirijski režim počinje bacati bombe na civilna područja.

Tada, iz dana u dan, postaju skupina osoba koja preuzima odgovornost da spasi koliko god može ljudi. Sve to kamerama su moji snimatelji i ja počeli dokumentirati, u želji da i sami shvatimo što ih tjera da to čine. Da svoje život riskiraju, žrtvuju, da bi spasili živote drugih. Kada su im tuđi životi postali važniji od vlastitih? Ova su me pitanja vodila na početku snimanja filma jer su bila suprotnost svim zločinima koje sam vidio kao zatvornik Assadova režima, i to samo zato što sam snimao film o slobodi govora u Siriji. Kada sam vidio zločine, skrivene iza zidina Assadovih zatvora, shvatio sam da ne smijem odustati od svoga glasa. Od mogućnosti da učinim nešto. A kad sam vidio ovo što ovi ljudi rade, trčeći s mjesta na mjesto kako bi nekoga spasili, riskirajući svoje živote, shvatio sam značenje rata u Siriji. I tada odlučujem - idem trčati iza njih i pustiti da kamera sve to snimi. Kao i mnoge ratne priče, i ovdje nitko izvan Sirije kao da ne želi pomoći da rat prestane.

Ljudi svoj fokus prebace na velike teme, kao što su ISIL i al-Qaida, jer to je opasno za njihov svijet. Opasno je i za Siriju. No, opasan je i Assadov režim. Kao što je opasno i svakodnevno rusko bombardiranje civilnih područja. Bez ikakvog razloga za ubijanje civila, osim rečenice da postoje znaci terorističkog kretanja u tim područjima.

A s kojim to rezultatom, od njihova uključenja u rat 2015.? Između 200 i 300.000 civila, koji su morali napustiti svoje domove.

U jednom od svojih intervjua rekli ste da su vaši sa svojim snimateljima krenuli onamo gdje je novinarstvo stalo u Siriji? Kolega koji je tada radio intervju s vama pitao vas je smatrate li da su mediji zapravo ostavili vaše sunarodnjake na cjedilu?

- Zapravo, kada smo počeli sa snimanjem, nismo imali velike ciljeve. Nismo prvotno htjeli objašnjavati zapadnom svijetu kako Sirijci ne žele po svom izboru biti izbjeglice, dolaziti pred granice zapadnih država.

Pokušali smo ispričati priču o strašnim zločinima koji se događaju nad mojim sunarodnjacima. To je bio cilj mojih hrabrih snimatelja, i mene kao redatelja. Mediji su u toj temi stali na granici na kojoj moraju ostati. Mi smo doista krenuli dalje, filmom koji to može učiniti. Tek onda se nametnulo pitanje o tome zašto Sirijci napuštaju svoju zemlju.

Sve strahote koje naše kamere bilježe istina su, i zbog toga o ni napuštaju svoje gradove. Zločin protiv čovječnosti, zločin protiv međunarodnih zakona, to se događa u Siriji. Na to smo željeli upozoriti, nadajući se stvaranju saveza, zakona koji će nas zaštititi. Sve smo to vidjeli kroz naše protagoniste, Khaleda i Mahmuda. Kroz njihove priče vidite značenje životnih odluka u ratnom okruženju. I njihovih posljedica. Rizika za vas, vašu obitelj. Djecu. Budući da je ovo usamljena, osobna stvar, iznimno je važno da smo to uspjeli zabilježiti svojim kamerama.

Ta dilema postala je pred objektivom vidljiva - ostati ili otići? Ako ostanemo, gdje će završiti naš život? A ako odemo, kakav će onda to biti život? Mislim da se ovim filmom može dogoditi da ljudi izvan tog okruženja mogu razumjeti teškoću tih odluka, i života u tim okolnostima. U kojem su tvoja djeca doslovce zaglavljena ispod betona srušenih zgrada.

Pitanje etičnosti u stvaranju ovakvog filma također je iznimno važno. Kada kamera mora stati, kada redatelj, snimatelj staje sa snimanjem, i također pomaže? Što zapravo snimiti, i u konačnici u montaži u filmu publici ostaviti da vidi?

- To je pitanje vrlo važno, i o njemu sam kontinuirano raspravljao sa svojim snimateljima. Jer uvjereni smo da je čovječnost važnija od bilo koje snimke. Brojni su snimci od kojih smo odustajali, zbog opasnosti unatoč hrabrosti mojih snimatelja, ili zbog te humanosti. To su trenuci kad smo znali bacati kamere koje nismo kasnije imali, i pomagali. Jer to su i naši sunarodnjaci, to je i naša zemlja, a mi smo ljudi koji vole svoju zemlju. U takvoj situaciji, ako vidite da netko treba vašu pomoć, tu kameru, dakle, bacate i trčite prema osobi koja treba vašu pomoć. Jednostavno, ljudi smo, nismo strojevi. Nije to bilo lako, jer zamislite kako je snimatelju kad snima djecu u trenutku dok umiru. A vaš ga protagonist drži u tom trenutku ispred vaše kamere? Jeste li učinili nemoralnu stvar ili ljudsku stvar?

Međunarodna zajednica istovremeno se čini nemoćna pred svim ovim o čemu vi govorite. Čini se da će stoga ovo biti samo još jedno zabilježeno naslijeđe nemoći ispred vaših objektiva. Unatoč tome, smatrali ste važnim dokumentirati i pokušaje vaših protagonista da očuvaju bar minimum normalnog u nenormalnoj situaciji. Bazen za ribice, koji pokušavaju sagraditi u gradu pod opsadom, čini se nadrealnom scenom. Ali i simbol iskre čuvanja svakodnevice, kao da je on posljednja šansa vjere u ljudski život kakvim ga se sjećaju.

- Da, upravo zato smo se odlučili pratiti našeg protagonista Khaleda u toj namjeri. Odjednom nas je odveo u jednu drugu sferu života grada pod opsadom, i otkrio nam što je zapravo značenje boravka u takvom gradu. Kad odlučiš - ostat ću sa svojim prijateljem i osjetiti jednu lijepu večer u svom životu. Unatoč svemu, učinite život normalnim, našim normalnim životom.