Master” Paula Thomasa Andersona je nevjerojatno radikalan za standarde skupih hollywoodskih produkcija (35 milijuna dolara je jako puno za film koji ne računa na profit): u središtu radnje su dva lika, ratni veteran opterećen PTSP-om (redatelja je navodno inspirirao neugodan dokumentarac Johna Hustona “Neka bude svjetlo”, dugo vremena nedostupan za javno prikazivanje), i samozvani prorok koji nemirne godine nakon 2. svjetskog rata koristi za okupljanje duhovne svite privučene temama reinkarnacije i liječenja pomoću vjere (uzor su bili L. Ron Hubbard i njegova scijentologija, ali ne doslovan, budući da motivi iz biografije legendarnog pisca utkani u oba protagonista). Nije to, međutim, priča o vođi i njegovom sljedbeniku te njihovim eventualnim razmimoilaženjima: Freddieja Quella ( Joaquin Phoenix) i Lancastera Dodda ( Philip Seymour Hoffman) poveže sposobnost prvoga da izrađuje krajnje originalne alkoholne cocktaile, a ne nekakva psihološka srodnost.
Opsjednut seksom
Naravno da Dodd nema ništa protiv da svom kultu koji se zove Cilj (možda je bilo bolje da su englesku riječ “cause” - s obzirom na naše kulturne prilike - preveli kao “razlog”) doda još jednu dušu, no Freddie je previše neuhvatljiv da bi ga se samo tako moglo opčiniti: u dvije prigode fizički se obračuna s ljudima koji sumnjaju u Dodda, međutim, treći put nezainteresirano sluša kako Masterov sin ogovara oca, tvrdeći da svoja naukovanja izmišlja na licu mjesta. On je uz Dodda, jer ne zna što bi drugo i neprestano ga progone uspomene na djevojku s kojom je propustio zasnovati obitelj. Freddie je lutalica opsjednut seksom, nije intelektualac, reagira instinktom i to vrlo često neuračunljivo, dok je Dodd po svoj prilici opsjenar, ali i to nam se izravno ne servira, budući da ne vidimo kako je opelješio newyoršku milijunašicu za desetak tisuća dolara: samo nam pokažu da su ga strpali u zatvor pod tom optužbom, a i ne znamo kako je slučaj razriješen.
Anderson izbjegava razviti kontinuiranu fabulu u kojoj bi odnos Freddieja i Lancastera Dodda bio dramski dominantan i zaokružen: on oko ta dva lika gradi scene intenzivnog naboja i samo ih niže.
Spoj filma i teatra
Fascinantan je prizor njihove seanse u kojoj je Freddie prisiljen ići od prozora do zida, s jednog na drugi kraj prostorije, i tražiti uz pomoć fizičkih osjetila skrivena značenja, ali još je dojmljivije kada ih oba zatvore ćeliju do ćelije, pa dok mladić divlja i razbija sve što mu je na dohvat nogu (ruke su mu vezane lisicama), poput zahodske školjke, Dodd ga pokušava smiriti i na kraju se rezignirano pomokri u svoju. Sve je snimljeno u jednom kadru i predstavlja klasičan primjer spoja filma i teatra.
“Master” je dosad kreativno najhrabriji Andersonov film. “Kralj pornića”, uz sve virtuozno režirane sekvence u dugim kadrovima, bio je narativno razmjerno konvencionalan, “Magnolija” se mozaičkom dramaturgijom izrazitije priklonila modernizmu (s finalem u kojem žabe padaju s neba, ne baš najsretnijom metaforom), film “Pijani od ljubavi” završio je kao igrarija bez zadovoljavajućeg rezultata, no kostimirana drama “Bit će krvi” već je prezentirala poboljšanog, zrelog Andersona, koji je u stanju izložiti priču o volji za moći uz pomoć odreda nesimpatičnih likova i furioznog vizualnog prosedea. “Master” je još radikalniji, ni tu nema likova s kojima bi se mogli poistovjetiti, scene se prekidaju i insertiraju kako se autoru prohtije, ali vam pažnju drži fascinantan prosede, pri kojem su Andersonu sjajni suradnici ne samo izvrsni glumci nego i rumunjski snimatelj Mihai Malaimare mlađi, otkriće Francisa Forda Coppole (“Mladost bez mladosti”), i skladatelj Jonny Greenwood iz Radioheada. Zapravo, prestanete uzimati Oscare ozbiljno kada vidite da Anderson uopće nije nominiran za režiju, a uza svu halabuku oko Daniela Day-Lewisa u “Lincolnu”, svaki trijezni procjenjivač ipak bi morao glasati za Joaquina Phoenixa: takva uloga skoro nije viđena u američkom filmu. Hoffman je također sjajan, ali tu sam glede Oscara donekle podvojen, jer mi je Christoph Waltz podjednako impresivan u “Odbjeglom Djangu”.
Skupi filmovi
“Master” je puno bliži europskom poimanju filma, Anderson koncipira svoja ostvarenja kao što moderni pisci pišu knjige, a ne po hollywoodskom diktatu, međutim, naposljetku ostaje pitanje o čemu je zapravo taj film. Rekao bih da je o autoru samome, budući da su Freddie Quell i Lancaster Dodd dvije strane njegove ličnosti. Neobuzdanost i neutaženu romantičnost prvoga nalazimo u svim Andersonovim filmovima, dok ovaj drugi pokazuje kako se može opstati jedino ukoliko uvjeriš dovoljno mecena da radiš pravu stvar. Anderson, naime, snima skupe filmove, i nimalo slučajno što ga je za ovaj podržala Megan Ellison, kći multimilijunaša Larryja Ellisona, čija je kompanija Annapurna Pictures producirala i “Zero Dark Thirty” Kathryn Bigelow. Velike hollywoodske kompanije klonit će ga se kao samoga vraga (Universal se svojedobno izvukao iz “Mastera”), ali dok je utjecajnih i bogatih tipova koji opravdano vjeruju da je Anderson vizionar, sve će biti u redu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....