Godine 1936. Oktavijan Miletić prodao je svoju lijepu vilu na Jurjevskoj, nasuprot kapelice Sv. Jurja, i preselio se u manji stan u istoj ulici. Vila je za njega imala posebnu sentimentalnu vrijednost. Sagradio ju je njegov otac, legendarni Stjepan Miletić, prvi intendant zagrebačkog HNK, u njoj se godinama okupljala društvena krema, a jednom je tu odsjela glasovita Sarah Bernard, dok je gostovala u Zagrebu.
Za Oktija - kako su svi zvali Miletića mlađeg - vila je bila lokacija na kojoj je snimio niz svojih amaterskih filmova, za koje je tijekom godina dobio i međunarodna priznanja. Još kao dječak bio je zaluđen filmom, fascinirano je promatrao pripremne radove za prvi hrvatski duži igrani film “Brcko u Zagrebu”, koji su se obavljali upravo u obiteljskoj vili, s nepunih 18 godina pobjegao je u Beč i tri mjeseca asistirao na profesionalnim produkcijama, sve dok ga skrbnik nije vratio natrag u Zagreb (otac mu je umro kad mu je bilo šest godina) i natjerao da završi Trgovačku akademiju.
Ključna godina
Okti je pripadao boljim zagrebačkim krugovima, (sestra Renata, koja je prerano umrla, bila je talentirana glumica), otvoren za sve što je novo i moderno (što tada nije bilo teško, jer je Zagreb bio kozmopolitski velegrad, s puno noćnih klubova i varijetea), svirao je saksofon u vlastitom jazz-sastavu, a imao je i otmjen posao prodavača automobila.
Ipak, ključna u njegovu životu bila je 1926. godina, kada je kupio malu filmsku Pathé kameru, koja je koristila 9,5mm vrpcu: isprva je njome snimao zafrkancije u vili, no filmovi su postajali sve ambiciozniji, pa ste recenzije o njima mogli pročitati u njemačkim i češkim novinama.
Spretan inovator
Prodaja obiteljske vile zasigurno nije bila lak korak, ali trebalo je podmiriti dugove, a on je tada već imao stabilnu karijeru: nije više prodavao automobile nego snimao filmove, razne žurnale, reklame i dokumentarce, radio je i za ugledni njemački Tobis, tijekom NDH je režirao prvi hrvatski cjelovečernji igrani zvučni film “Lisinski”, a u socijalističkoj kinematografiji uglavnom se zadovoljavao funkcijom direktora fotografije i tu i tamo potpisao neki kratki “kulturnjački” film.
Bio je spretan inovator, majstor trikova, još ne osobito poznati Dušan Makavejev oduševljeno je surađivao s njim dok je krajem pedesetih snimao u Zagrebu, Ante Babaja smatrao je da jedino on može dočarati posebni vizualni prosede, potreban za njegov prvijenac “Carevo novo ruho”, dok je Vatroslavu Mimici pomogao da napravi spektakularnije kadrove njegova ambicioznog epa “Seljačka buna 1573.”, umetanjem dvoraca naslikanih na staklu u gotovu filmsku sliku.
Hrvatska kinoteka napokon je dovršila fundamentalan posao restauriranja svih sačuvanih Miletićevih filmova i njihova objavljivanja na DVD-u.
Dok su se na prvom disku našli Oktijevi filmski počeci, drugi disk sadrži sva njegova najvažnija ostvarenja iz tridesetih godina i svakako ga vrijedi uvrstiti među najdragocjenije pothvate hrvatskog DVD izdavalaštva.
Ukraden original
Sve je tu, i popularni satirični film “Zagreb u svjetlu velegrada”, u čijoj se najpoznatijoj sceni Zagrepčani spuštaju u navodni metro, a zapravo silaze u javni WC na Trgu bana Jelačića: film je bio tako uspješan da su Miletiću nakon amaterske verzije na 9,5mm vrpci naručili i profesionalnu na 35mm vrpci.
U “Amadeusu Nickelnagelu” figurirali su nevjerojatni likovi žena boksačica, a “Nocturno” se odlikovao posebno dojmljivim, jezovitim ugođajem i šteta što je originalna kopija ukradena iz redateljeva automobila nakon uspješne projekcije u Berlinu: ova sačuvana ipak je nešto slabije kvalitete.
Koketiranje s hororom
U amaterskim filmovima Miletić je s malo sredstava dočarao trikove, koje će kasnije razraditi u profesionalnim uvjetima.
Koketirao je s hororom i trilerom, ali uz obilne doze ironije, pa nije čudo što ga čak i na popularnoj web stranici www.aintitcool.com spominju kao najvažnijeg predratnog jugoslavenskog filmaša.
Velika je šteta što je stasao kao filmaš u korumpiranoj kraljevini Jugoslaviji: kada je početkom tridesetih godina trebao biti uveden “filmski dinar”, po uzoru na “kazališni dinar”, doprinos od kino ulaznice kojim bi se financirala domaća filmska produkcija, strane kompanije procijenile su da im je jeftinije potkupiti nekoliko ministara i članova vlade, nego se odreći prihoda.
Zamislite kako bi izgledali njegovi filmovi da je imao na raspolaganju pristojan budžet: redateljski prosede već mu je tada bio dinamičan i moderan, a s više novca dobili bismo filmove koji bi zasigurno postali klasici.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....