POVIJESNO OTKRIĆE Kraljevićev Bonvivant prvi je hrvatski filmski redatelj Arsen Maas

Sve se, zapravo, poklopilo sasvim slučajno. Otišao sam u Modernu galeriju na retrospektivu Miroslava Kraljevića. Znamenitu sliku ‘Bonvivant’ uvijek je lijepo uživo vidjeti. I dok sam čitao legendu koja stoji kraj slike, nisam mogao vjerovati, tri sam puta morao ponovno pročitati - pisalo je kako je Ante Masovčić u stvari djelovao pod pseudonimom Arsen Mazoff. Palo mi je napamet kako je riječ o prvom hrvatskom redatelju, koji je za sve nas do ovog otkrića bio nepoznanicom. Naime, uz film “Brcko u Zagrebu” iz 1917. godine stoji potpis Arsena Maasa, i nije se znalo tko je on. Mi, dakle, imamo sliku koja je toliko važna za našu povijest umjetnosti, a na njoj je naslikan pionir hrvatskog filma”, priča povjesničar filma Daniel Rafaelić.

'Brcko u Zagrebu':

U “dvije ladice”

Nazvao je, kaže, autora izložbe Zvonka Makovića, ali i Anu Lederer u HNK, da s njima podijeli ovo otkriće: “Ana Lederer je išla dodatno provjeriti ovu priču i pronašla je podatak da je Masovčić u to vrijeme bio tajnik zagrebačkog HNK, a ekipa iz ovog kazališta, Arnošt Grund, scenarist, te Irma Polak, Tonka Savić, Stjepan Bojničić, glumci, svi su radili na tom filmu. U to su doba glumili po kabareima, i u kazalištu, i smatrali su da je došlo vrijeme da snime prvi film. Na njemu su radili praktički besplatno, gotovo amaterski. Svi mi povjesničari filma tragamo za tim filmom i nadamo se da ćemo ga naći na nekom tavanu jer sačuvani su samo neki prizora iz filma”, nastavlja Rafaelić. Film, nastao u produkciji prvog hrvatskog filmskog poduzeća Croatie filma, nastao je na temelju drame koja je bila vrlo popularna u kazalištu, “Alaj su nas nasamarili”. To je priča o dva bračna para koja žive u okolici Zagreba, muškarcima su njihove supruge pomalo već dosadile i oni izmisle razlog zašto moraju ići u Zagreb. One, ne znajući gdje njihovi muževi idu, također dolaze u grad, i nakon susreta kreću peripetije...

Nevjerojatno je da se prije nisu povezali ovi podaci: “Da čini se nevjerojatno, valjda postoje dvije ladice, jedna za likovnu umjetnost, druga za film i trebalo je neko vrijeme da se spoje. Vrlo vjerojatno je riječ i o jedinom filmu koji je napravio Maas, tek kasnije, nakon rata, snimaju se ‘Grička vještica’ i ostali hrvatski filmovi. Film je bio jako popularan, obišao je čitav ovdašnji dio monarhije. U Osijeku su ga, primjerice puštali uz ‘Pad Troje’, a distributer tog filma u Osijeku bio je Ignjat Reinthaler. U njegovom je filmskom arhivu koji se čuva u Beču pronađen i prvi srpski film ‘Ulrih Celjski i Vladislav Hunjadi’, pa se nadamo i novim otkrićima”, kaže Rafaelić.

Prijatelj s glumcima

A Arsen Masovčić, protagonist sa slike, i prvi hrvatski redatelj, bio je dobro poznat u glumačkim krugovima, no do sada su bile poznate samo njegove veze s kazalištem. Rođen je u Sinju 8. veljače 1889. godine, u dosta imućnoj obitelji, jednoj među najbogatijima u kraju, koja ga je poslala na studij u Pariz. U Parizu upoznaje Kraljevića, koji ga portretira 1912., godinu dana prije svoje smrti, u najjačem razdoblju svojega stvaralaštva. Masovčiću su bile 23 godine kada ga umjetnik slika, iako na slici djeluje zrelije, vjerojatno zbog blijede boje kože, ali i pomalo ciničnog izraza lica. Na slici je prikazan kao “Bonvivant”, a ruku na srce, i nije bio previše orijentiran na studij na koji ga je obitelj poslala. Mnogo ga je više privlačilo, uz bogat noćni život, kazalište, pa je pod još jednim pseudonimom, Arsen Mazoff, pisao kritike za Obzor. Bio je, dakle, i tajnik u HNK, i na taj način povezan s glumačkim krugovima.

I često je prijateljevao s glumcima, kako je zabilježila i Vera Horvat Pintarić, razgovarajući s Tinom Ujevićem, Krunom Prijateljem i Cvitom Fiskovićem: “Bio je dobro primljen kod kazališnih uprava, a na temelju Obzorove iskaznice imao je pristup u sva važna kazališta u Parizu, družio se s glumcima, umjetnicima i boemima, vidio je bezbrojne predstave, u prvome redu premijere. Njegovo umjetničko ime, kako ga je tiskao na podsjetnici, glasilo je ‘Arsene Massoff’, živio je u prisnom prijateljstvu s vrlo poznatom i lijepom filmskom glumicom Helenom Zapolskom, koja je tada izlazila na daske u Odeonu. Tin Ujević bilježi da je ‘bio poznat u teatralnom i boemskom životu Pariza’”.

Svestrani Masovčić kasnije je bio i voditelj banovinskog press-biroa, i urednik Glasnika primorske banovine u Splitu. Za vrijeme NDH bio je u diplomaciji, a nakon Drugog svjetskog rata radio je u Muzeju starina u Kninu. Umro je 1948.

“Masovčić mi je uvijek bio intrigantna ličnost i kad ništa o njemu nisam znao. Kopkalo me tko je taj samouvjereni mladi čovjek, elegantno odjeven, mimike dandya, koju sam poznavao od Baudleairea i Maneta. Radeći na izložbi, upoznao sam se više s ovim čovjekom dan fascinante biografije”, kaže Zvonko Maković.

Poput autoportreta

Slika “Bonvivant” jedno je od najvažnijih Kraljevićevih djela i nalazi se i na naslovnici kataloga. Budući da je Masovčić bio čovjek koji se rado prepuštao užicima noćnog života, nije niti čudno da je naslikan kao čovjek koji voli užitke, hedonist. Sjedi u crvenom naslonjaču na kojemu je nastalo još nekoliko portreta, primjerice slikara Mihovila Krušlina, pa je očito da je taj naslonjač bio u Kraljevićevom pariškom ateljeu. Zvonko Maković naglašava izravan, oštri pogled s monoklom na desnom oku, i pomalo ciničan osmijeh na velikim ružičastim usnama (mnoge će se slike kasnije referirati na ovu, pa tako i “Cinik” Vilka Gecana). Pomodno je, gospodski, odjeven, na glavi mu je cilindar. Na ukošeni štap naslanja se blijeda ruka, u desnoj ruci stišće sivu rukavicu. Često se tumači da Kraljević u ovaj portret unosi osobine vlastitog svjetonazora, po kojemu mu je bio blizak, bonvivant, čovjek koji voli životne užitke i sve tomu podređuje, pa se lice ovog blijedog čovjeka tumači i kao Kraljevićev autoportret.