IZ BERLINA JURICA PAVIČIĆ Panahi nagradu nije mogao primiti jer je u - pritvoru

Godine 1982. turski režiser Yilmaz Guney dobio je u Cannesu Zlatnu palmu za film “Put” (Yol) koji je napisao, a potom i koordinirao njegovo snimanje - iz zatvora. Ali, Yilmaz Guney barem je izišao na vrijeme iz rešta da cannesku nagradu osobno primi.

Iranac Jafar Panahi stoga će postati prvi svjetski režiser koji nagradu na jednom velikom festivalu nije mogao primiti jer je - uznik. Panahi je, naime, u rodnom Iranu osuđen na zatvor koji je odmijenjen kućnim pritvorom, zabranjeni su mu filmski rad i javno istupanje. Ironija je da je Jafar Panahi tijekom trajanja kazne snimio već tri filma, u ovom posljednjem glumi i glavnu ulogu, a na koncu je za njega dobio Zlatnog medvjeda, i sve to tijekom izdržavanja kazne. Sve je to uznik Panahi mogao, samo nije mogao jedno - a to je doći u Berlin i predignuti nagradu. Umjesto njega, to je učinila njegova nećakinja (koja u filmu i glumi) Hanna Saeidi.

‘Politička odluka’

Panahijev “Taksi” tako je odnio glavnu nagradu u berlinskoj konkurenciji koja je bila najizjednačenija, a možda i najbolja u posljednjih desetak godina. U natjecateljskom programu tijekom deset natjecateljskih dana publika je vidjela šest ili sedam vrlo dobrih filmova od kojih je svaki mogao pobijediti. Na koncu, pobijedio je Panahijev “Taksi”, a mnogi će kad se zavjesa spusti reći da je to “politička odluka”. U nekoj mjeri i jest, jer je u konkurenciji bilo možda i boljih naslova. Ali - na koncu - ovo je možda i opravdana satisfakcija režiseru koji je već jednom bio blizu pobjede sjajnom komedijom o nogometnim navijačicama “Ofsajd”, ali se tada između njega i Zlatnog medvjeda ispriječila “Grbavica”.

Panahijev “Taksi” film je koji se događa tijekom nekoliko sati na teheranskim ulicama u taksiju koji vozi sam redatelj - Panahi. Autor/glumac na ulicama iranskog velegrada ukrcava i iskrcava putnike koji predstavljaju presjek iranskog (polu)svijeta: to su džepari, ilegalni videotekari, trgovci piratskim CD-ima, žene koje idu na praznovjerno hodočašće. Sve to vrijeme Panahi se autoreferencijalno poigrava granicom između igranog i dokumentarnog: putnici ga u taksiju “prepoznaju”, on i suputnici komentiraju njegove filmove, a Panahijeva odvjetnica i nećakinja glume same sebe.

Filmska cenzura

Kako film teče, shvatite da je “Taksi” zapravo metafilmski esej o iranskoj filmskoj cenzuri. Panahijeva nećakinja - koja je kinoamater i želi da joj film bude “podoban za distribuciju” - čita upute iranskog filmskog ureda, a te su upute poput šaljive islamske inačice Haysova koda. Na jednom mjestu stoji tako da pozitivni likovi u filmu ne smiju nositi kravatu, da bi se potom pojavio - Panahijev prijatelj s kravatom! Na koncu filma umjesto klasične špice stoji samo tamni blank, a nakon toga natpis koji kaže da film “Taksi” nema špicu, jer je špica dio filma koji u Iranu obavezno odobrava ministarstvo bogoštovlja. Taj detalj možda najbolje kazuje što je zapravo “Taksi”: jedna velika, tinejdžerski razigrana manguparija, drskost čovjeka koji se nemalim neprilikama koje je imao s vlastima vedro smije u brk. Ta vedrina je vjerojatno ono čemu je berlinski žiri dao nagradu.

Što se ostalih nagrada tiče, njih je međunarodni žiri ravnomjerno razdijelio filmovima koji su tijekom festivala hvaljeni kao najbolji i koji su listom uglavnom bolji od “Taksija”. Po hijerarhiji drugu nagradu dobio je čileanski mračnjak Pablo Larrain za “Klub”, dojmljivu parabolu o grijehu, kazni i stanju sadašnje Katoličke crkve. Uglednu nagradu “Alfred Bauer” dobio je gvatemalski film “Vulkan Ixcanul” koji se u jednom času činio kao i prvi favorit za Zlatnog medvjeda. Taj film svojevrsna je varijacija Malickova “Days of Heaven” s naturščicima - gvatemalskim Majama koji kao bezemljaši beru kavu. Film ima sve sastojke koji obično prolaze dobro na festivalima: egzotičnost, rijetku manjinsku grupu, divne pejzaže, naturščike, političku korektnost, socijalnu temu, te vrlo klasičan, vješto izložen zaplet. “Ixcanul” je možda bio i previše fotorobot filma kakvi inače pobjeđuju na festivalima, pa nije isključeno da baš zato - nije pobijedio.

Fina britanska drama “45 Years” redatelja Andrewa Haigha - po mom ukusu možda i najkompletniji film konkurencije - morala se zadovoljiti s obje glumačke nagrade za dvoje veterana, Charlotte Rampling i Toma Courtenaya.

Karpatski vestern

I dok se nagradama ovogodišnjeg Berlinalea mogu najviše radovati Latinoamerikanci (čak četiri nagrade otišle su u Čile, Gvatemalu i Meksiko), razloga za zadovoljstvo ima i istočna Europa. Berlin je već odavno jedini od triju “velefestivala” na kojem je europski istok doista ozbiljno prisutan. Ovaj put ta se prisutnost oplodila kroz dvije ravnopravna nagrade za režiju. Jednu je dobio Rumunj Radu Jude za svoj crnobijeli karpatski vestern “Aferim!” smješten u gorje Vlaške 1835. godine. Riječ je o duhovitom, surovom, politički provokativnom i oštroumnom filmu koji pokazuje da opjevani rumunjski novi val ne gudi više samo jednu melodiju. Druga nagrađena za režiju je Poljakinja Malgorzata Szumowska za film “Tijelo” u kojem je smjelo spojila dvije teme s velikim T: anoreksiju i spiritizam. To je čudan, nesvakidašnji, ali odlično napravljen film koji je jedan od britanskih kritičara ovdje opisao formulacijom “Kieslowski koji ima smisla za humor”.

Svaki od šest navedenih filmova mogao je pobijediti a da to ne bi bilo nepravedno. Na koncu, prevagnuli su malo politika, malo osobite “humanitarne” okolnosti, a malo i Panahijev minuli opus.