DINASTIJA Serija koja je izazvala razdor u jugoslavenskim tv-studijima

Uoči prvomajskih praznika 1983. otkrio sam novu atrakciju na koju sam upozoravao sve svoje znance. ORF 2 je upravo počeo emitirati seriju “Dinastiju” koja je u to vrijeme u Americi dosegla neslućenu popularnost. Snimao sam epizode na betamax video rekorder i dijelio ih uokolo, jer mi se činilo da je to potpuno druga vrsta zabave od one na koju smo navikli. Bilo je tu glamura u izobilju, kako i ne bi kad je glavni junak Blake Carrington, trulo bogati naftni tajkun, koga tu i tamo iz takta izvedu “bezvezne” lokalne revolucije na Srednjem istoku. Njegova kći Fallon uživala je u jahanju i nosila sa sobom bežični telefon (unatoč tome što je taj bio poprilično velik, mobiteli još nisu bili u upotrebi), a najprovokativniji dramski motiv bila je homoseksualnost Blakeova sina Stevena: takve stvari se u serijama emitiranima u večernjem terminu dotad nisu spominjale. “Dinastija” je funkcionirala po opreci bogato - siromašno. Blakeova buduća supruga Krystle nekoć mu je bila tajnica, pripadala je srednjoj klasi i prilično je zgranuta luksuzom u svome novom domu.

Pregovori o kupnji

Dva važna lika u prvoj sezoni radničkog su podrijetla, njihova gloženja s Blakeom uglavnom su na klasnoj osnovi, međutim, kako se serija razvijala, ti su motivi sve više gurani u drugi plan. Uostalom, “Dinastija” u početku u Americi nije ni imala osobitu gledanost, no kada se u prvoj epizodi druge sezone pojavila bivša Blakova supruga Alexis, a glumica Joan Collins koja ju je igrala zabljesnula je svojim ekstravagantnim kostimima, puls javnosti se odjednom ubrzao. Tvorci serije Richard i Esther Shapiro napustili su razmjerno ozbiljno fabuliranje prve sezone i kasnije počeli nizati prilično banalne dramske šokove, tako da se serija počela nezadrživo uspinjati prema vrhu najgledanijih američkih tv proizvoda.

Radio sam tada kao vanjski urednik u filmskoj redakciji Televizije Zagreb i preporučio “Dinastiju” kolegici Rajki Masnjak koja se brinula za serijski program, sluteći da bi gledanost i u nas mogla biti fenomenalna: njoj je to bilo zanimljivo, počeli su obzirni pregovori o kupnji prve sezone, no ubrzo smo obaviješteni da tako nešto nije primjereno jugoslavenskoj publici. U to doba postojala je zajednička televizijska shema u kojoj su sudjelovali studiji svih republika, pa čak i pokrajina s određenim brojem termina, ukoliko biste otkupili seriju ili film koji drugi ne žele, riskirali biste da je ti studiji ne preuzimaju, a reakcije iz TV Beograd i TV Sarajevo bile su izrazito negativne. Rekli su da američke serije te vrste u nas dobro ne prolaze i citirali primjer “Dallasa”, najvećeg konkurenta “Dinastije”, koji je skinut s programa nakon samo šest epizoda.

Neobičan preokret

Otkud takve reakcije na očigledan komercijalni mamac? Na prijelazu 60-ih u 70-e golemi uspjeh postigla je sapunica “Gradić Peyton”, koju je otkupila upravo Televizija Zagreb i emitirala odmah iza podneva, ugrožavajući tradicionalne obiteljske objede, jer bi domaćice radije buljile u ekran nego se bavile kuhanjem. Revolucionarno za to razdoblje, u sklopu pojedinih epizoda ubačene su i reklame tako da je bar u tom pogledu Jugoslavija postala vrlo slična Zapadu. Stiglo je Karađorđevo i obračun s liberalizmom, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, nepoćudnima nisu proglašeni samo političari koji su skrenuli s linije SK, nego i kičasta medijska kultura toga vremena, od “Gradića Peytona” do tabloidne strategije koju je njegovao Plavi vjesnik Pere Zlatara.

Sedamdesetih se više nisu kupovale američke sapunice, bilo je itekako popularnih serija poput sovjetske “Sedamnaest trenutaka proljeća”, europske koprodukcije “Sandokan”, čehoslovačke “Bolnica na kraju grada”, pa i britanske “Ja, Klaudije” (koja je uzgred inspirirala bračni par Shapiro za “Dinastiju”), no uvijek se isticalo da je kvaliteta presudna a podilaženje gledateljima zabranjeno. Zato nisu htjeli ni čuti za “Charliejeve anđele”, unatoč tome što je glavna glumica Farah Fawcett krasila naslovnice gotovo svih jugoslavenskih revijalnih izdanja.

S “Dinastijom” se zatim odigralo nešto uistinu neobično. Kada je TV Zagreb odustao od kupnje, TV Beograd se predomislio i stavio je na svoju listu za otkup. Zagrepčani su reagirali uvrijeđeno, serija je najavljena za siječanj 1984., ali došlo je do razdora među jugoslavenskim tv studijima, pa je kao novi datum emitiranja istaknut ožujak, da bi se naposljetku “Dinastija” ukazala na našim malim ekranima u srpnju, kada nitko normalan ne emitira premijere. Cilj je, međutim, postignut, serija je napokon legalizirana, a pojavila su se i obrazloženja da to nije sapunica, nego “primetime” serija, čije se epizode ne emitiraju svakodnevno nego samo jednom tjedno. Adut su bile i brojne nominacije za Zlatni globus za najbolju seriju (jedna od njih je čak i potvrđena, 1984.), a nagrađeni su i glavni glumci Linda Evans, John Forsythe i Joan Collins.

Da smo prethodnih godina redovno gledali ovakve proizvode, možda “Dinastija” u nas ne bi postala takav fenomen. Ipak, Blake, Krystle i Alexis našli su se u nas na gotovo djevičanskom terenu, još neiskvarenim kapitalističkim pogonom američke televizije. Nije stvar u tome što se serija enormno gledala, ona je ušla u sve pore naše svakodnevice. Izdavale su se posebne slikovnice i naljepnice, tinejdžerice su u školu nosile teke sa čijih su se naslovnica smiješili junaci serije, a nije nas mimoišao ni modni uragan: ne samo haljine nego i parfemi bili su u znaku “Dinastije”. Pomoglo je i to što se u petoj sezoni pojavila Catherine Oxenberg u ulozi Amande, kćeri Blakea i Alexis za koju on nije ni znao da postoji: naočitoj starleti mama je bila princeza Elizabeta od Jugoslavije (njoj je svojedobno udvarao Richard Burton), a djed princ Pavle, namjesnik kraljevine Jugoslavije. Krug se odjednom zatvorio, i naša je sredina imala kakvu-takvu poveznicu s “Dinastijom”. Nimalo slučajno, u kinima je veliki hit postao serijal Zorana Čalića “Žikina dinastija”, u kojem se dva djeda ( Dragomir Bojanić Gidra i Marko Todorović) plaše da bi njihov unuk ( Nikola Kojo), zainteresiran samo za violinu a ne i djevojke, mogao krenuti putem Stevena Carringtona i postati gay.

Nostalgično putovanje

Euforija nije trajala predugo, epizoda “Moldavski masakr”, cliffhanger pete sezone u kojem naizgled stradaju gotovo svi protagonisti, popraćena je s ironijom, odvojak “Colbyjevi” nije zabilježio osobitu gledanost, a kada je ABC 1989. objavio da ukida seriju, malo je tko u nas zbog toga tugovao.

Ipak, slučaj “Dinastije” važan je u povijesti jugoslavenske televizije, jer se pokazalo da se njezini urednici s razlogom pribojavaju ekstremnih reakcija publike, to je nešto što se ne može kontrolirati. Zato su 70-ih i izbjegavali ovakvu vrstu serija, no sredinom 80-ih socijalistički sustav se sve više klimao i brane su popustile. HRT je napravio zgodan štos s reprizom te serije koja počinje u ponedjeljak na prvom programu u šest poslijepodne, no ne očekujte potrese kakvi su se dogodili prije tri desetljeća: u današnjoj ponudi kablovskih televizija “Dinastija” će biti samo dopadljivo i nostalgično putovanje u prošlost.