CIKLUSI NACIONALNIH KINEMATOGRAFIJA

Česi su apsolutni kino prvaci, slijede ih Španjolci i Talijani

Na prijelazu milenija, u doba dok se Kordunska ulica u Zagrebu mogla pohvaliti time da ima Kinoteku koja privlači publiku s drugog kraja grada, jednu od najvećih gužvi izazvao je ciklus novih iranskih filmova: tek što smo čuli za Abbasa Kiarostamija i Mohsena Mahmalbafa, a “Djeca raja” Majida Majidija pretvorila se u respektabilni art hit, zapljusnula nas je hrpa ostvarenja kinematografije koja je tih godina oduševljavala američke, francuske i japanske filmoljupce. HRT je tada reagirao još vrlo tromo, spomenuta “Djeca raja” bila su nevjerojatan izuzetak na kino repertoaru, pa su ovakve smotre novih ostvarenja važnih nacionalnih kinematografija bile važan pogled u svijet. Kada se Kinoteka preselila u Tuškanac, tamo se nije moglo ući u dvoranu kada su na programu bili novi španjolski filmovi, a u Kaptol centru se nisu mogle dobiti ulaznice za tjedan češkog filma, koji je zbog golemog zanimanja publike morao biti povećan s jedne na dvije do tri predstave po filmu.

Reprize u Splitu i Rijeci

Bez ovakvih ciklusa danas bismo bili filmska provincija. Nisu svi podjednako zanimljivi, pa kad je Iran zaratio sa svojim najkreativnijim filmašima, zanimanje publike za nove iranske filmove počelo je jako opadati. Neki su pak počeli skromno, poput ciklusa talijanskog filma, da bi se posljednjih godina potonji prometnuo u vrlo uspješnu filmsku smotru. Lani smo dobili i prvi ciklus južnokorejskog filma, čija su ostvarenja naši distributeri razmjerno redovno uvozili, pa kako je prvi program bio prilično blijed, činilo se da mu perspektiva nije osobita. Ipak, kada su prošlog mjeseca u Tuškancu zaredale malo ozbiljnije južnokorejske atrakcije, i broj gledatelja se znatno povećao.

Kako kotiraju pojedini ciklusi nacionalnih kinematografija? Usredotočimo se samo na zagrebačke rezultate: najviše je publike na ciklusima čeških filmova, koji su se u međuvremenu preselili u kino Europa, i po jednoj smotri nakupe i do tri i pol tisuće gledatelja. Nije malo, jer treba dodati da se većina ovakvih programa reprizira u Splitu i Rijeci, pa se tako ostvari prosječna gledanost nekog uspješnijeg art filma.

Preko tisuću je dobro

Španjolci su odmah iza njih s dvije i pol tisuće gledatelja po smotri, a Japanci i Talijani imaju dvije tisuće, što je također odlično. Zapravo, svaki ciklus koji ostvari preko tisuću gledatelja može se smatrati uspješnim, a uz Južnokorejance najvažnije su prinove Izraelci i Turci, od kojih su se potonji u prvom izdanju mogli pohvaliti i ponekom krcatom predstavom. Nesumnjivo, lavovski dio posla obavi se u veleposlanstvima pojedinih zemalja, kojima je to važna kulturna iskaznica, pa se trude pri nabavi kopija i odabiru najprestižnijih naslova.

Loša komercijalizacija

Ovog petka u kinu Europa započinje ciklus češkog filma. Poprilično nesimpatična činjenica je cijena ulaznica od 25 kuna, a svih šest filmova s programa možete pogledati s popustom, ukoliko odmah izdvojite 100 kuna. Godišnji pokaz za kino za ovu prigodu ne važi. Ponadajmo se da to nije znak da su se izrazito kulturne manifestacije počele pretvarati u komercijalne pogone, jer to im nije bila prvotna namjena.

Što gledati na 19. tjednu Češkog filma

Ne propustite ‘Pupoljke’ i ‘Nevinost’

Svakako treba vidjeti film “Pupoljci” Zdeneka Jiráskya, koji je ove godine trijumfirao na njihovom nacionalnom festivalu i dobio Češke lavove za najbolje ostvarenje, glumca, redatelja i direktora fotografije. U pitanju je obiteljska drama iz češke provincije, kojoj tek predstoji turneja po svjetskim festivalima. Ne treba propustiti ni dramu “Nevinost” nama dobro znanog Jana Hrebejka, dobitnika Oscara za sjajnu ratnu tragikomediju “Moramo si pomagati”, te redatelja još nekolicine izuzetnih filmova (“Pupendo” i dr.): protagonist je liječnik koji završi u zatvoru, izgleda da je krivo optužen, no to je tek početak njegovih nedaća. S iznimnom reputacijom stiže animirani “Alois Nebel” Tomáša Lunáka (prikazan je lani izvan konkurencije u Veneciji te na Toronto film festivalu), ekranizacija hvaljenog stripa napravljena u hiperrealističnoj maniri, a na festivalskoj je sceni bila zapažena i ratna drama “Habermann” u režiji veterana Juraja Herca, čiji je “Spaljivač leševa” iz 1968. svojedobno proglašen najvažnijim ostvarenjem u povijesti te kinematografije. “Muške nade, muški snovi” Jirija Vejdéleka i “Perfect Days” Alice Nellis su tip češkog filma kakav naši gledatelji najviše vole - urbane komedije za gledatelje srednje generacije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 18:07