Prošlo je gotovo deset godina od smrti jednog od najvećih, a mnogi će se složiti možda i najvećeg slikara s ovih prostora u drugoj polovici dvedesetog stoljeća, Ede Murtića. Pa iako još uvijek, na žalost, nije pronađeno rješenje za smještaj njegove velike i veličanstvene donacije Gradu Zagrebu, Murtićevo djelo prisutno je kroz brojne izložbene projekte koji se kontinuirano nastavljaju i nakon što ga više nema i time čine njegovo djelo živim. Iza svih njih stoji Goranka Murtić, slikareva supruga, i sama slikarica, koja je motor koji pokreće sve inicijative vezane za velikog umjetnika, pa tako i za ovu posljednju, veliku izložbu “Utopija i distopija modernizma”, koja je upravo otvorena u Zadru. Izložba je postavljena u dva prostora, Kneževoj palači i Gradskoj loži, i pokazuje dva pola Murtićeva stvaralaštva - apstraktni i ratni ciklus.
“Izložba u Zadru je dogovorena prije godinu dana kada sam s Brankom Franceschijem posjetila taj grad.
Sjećanje na Sarajevo
U Kneževoj palači odmah sam se prisjetila Sarajeva koje me uzbudilo u istom trenu kao sada i Zadar, jer to su prostori koji su doživjeli tu katastrofu, ta razaranja, oni nisu scenografija izložbi, već su isti dokaz i prikaz tog vremena”, priča Goranka Murtić podsjećajući na veliku sarajevsku izložbu iz 2008. u tada još devastiranoj Vijećnici gdje su su premijerno i posthumno pokazani Murtićevi radovi na temu rata koja ga je cijeli život zaokupljala.
Govoreći o koncepciji zadarske izložbe Goranka Murtić naglašava kako je, osim u Kneževoj palači, izložba postavljena i u Gradskoj loži “koja sa svojom rasvjetom i elegancijom potencira opet onu drugu Edinu fazu slikarstva koja je na jedna način hedonistička.” Riječ je o velikim apstraktnim platnima koje je Edo Murtić stvarao zadnjih godina godina života od 2002. do 2004.
Hedonizam kao kontrast
“To su njegove ‘Nove apstra-kcije’ koje su sjajne i koje smo htjeli pokazati kao kontrast ratnom ciklusu. Edo je konstanto imao te dvije paralelne situacije. Jedna je njegovo apstraktno slikarstvo, 80-ih je to i pejzaž, kojim je dao najljepši prikaz svog vlastitog pejzaža, a druga ratni ciklus.”
Kustos izložbe Branko Franceschi, pak, ističe kako Murtićeva hedonistička gestualna apstrakcija zapravo cijelo vrijeme ima i svoj mračni figurativni pandan, začet još 1944. slavnom litografskom mapom “Jama” te da se ta dva umjetnikova paralelna svijeta spajaju početkom osamdesetih u slikarskom ciklusu “Oči straha”, “u kojem se vitalnost Murtićeve geste preokreće u izvitoperene prikaze užasnutih i užasnih fizionomija, zjenica i usta, a paleta poslovično žarkih boja razvija se prema jetkim tonovima ljubičasto-zelenih kombinacija”.
Za “Nove apstrakcije'” Goranka Murtić kaže da su joj jedne od najdražih. Ti veliki formati koji pršte snagom geste toliko karakterističnom za Murtića, rađeni su za izložbu u Umjetničkom paviljonu 2005. “Edo je zadnje slike radio u punom elanu i punoj snazi i punoj koncentraciji. Tako da ta izložba nije bila neki memento. To je bila dogovorena izložba i ja sam je kao takvu doživjela, kao jedan nastavak života i stvaranja. Nisam je doživjela kao momenat tuge.”
Ratni ciklus
Ono što se ovom izložbom želi naglasiti je da je, paraleleno s apstrakcijom, Murtić konstatano stvarao i ratne cikluse. “Imao je, rakla bih, čak i neke faze predosjećanja, zato što su ta stradanja bila stalno prisutna. Upravo je zato Zadar, grad u kojem sam željela da se i ta krajnja njegova tema stradanja prikaže. I zato što je 1944. bio u Zadru gdje je radio tijekom rata i imao reminiscencije kroz crteže na Drugi svjetski rat. Ti crteži se nalaze u Zadru u Narodnom muzeju i u Zagrebu u Povijesnom muzeju. Osim toga, Edo je naslikao i antologijsku sliku s prikazom golubica koje su bile na ruševinama Zadra. Ta se slika sada nalazi u Moderoj galeriji.”
Murtićev ratni ciklus izložen u Kneževoj palači okuplja radove nastajale od 70-ih godina prošlog stoljeća, “od druge edicije ‘Jame’, zatim ciklusa ‘Oči straha’ kao predviđanja neke nove drame, koja se latentno osijeća u zraku, preko ciklusa ‘Hommage a Os-wiecim’, sve do novih ratnih tema, te zadnjih Kadavera koji su direktno vezani uz prostor u kojem su izloženi”, zaključuje Goranka Murtić.