Priča o velikom prijateljstvu i jednom nikad podignutom spomeniku

Moj tata i Jure Kaštelan bili su najbolji prijatelji još od kraja tridesetih godina, kad je Kaštelan došao u Zagreb”, govori Ranko Murtić, sin Ede Murtića. Ni sam umjetnik nije krio koliko mu je u životu značio ovaj pjesnik, pa je ispričao o njihovu svakodnevnom druženju u ateljeu: “Bili smo više nego prijatelji i on je često dolazio pisati pjesme dok bih ja slikao.”

Ranko Murtić na čelu je Fundacije koja nosi obiteljsko prezime, brine se o djelu pokojnog slikara, i ubrzano radi na pripremama za veliku izložbu posvećenu keramici Ede Murtića, koja se 14. studenog otvara u Muzeju za umjetnost i obrt. Naime, ovaj vrlo plodan autor ostavio je iza sebe dio opusa koji dosad nije sustavnije obrađen, a to je keramika. Kustos je izložbe Miroslav Gašparović, ravnatelj MUO, a tekst piše i predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Zvonko Maković.

Pjesnici na Ribnjaku

Među radovima koji će biti na izložbi jest i skica za spomenik Juri Kaštelanu, koji je ovaj umjetnik zamislio kao posvetu svojem najboljem prijatelju u parku Ribnjak. “Koliko znam, trebalo je biti više spomenika pjesnicima na Ribnjaku, ali se u međuvremenu odustalo od te ideje”, tumači Ranko Murtić.

Posjetimo kako je nakon što je Murtić napravio prve skice za spomenik, uža pjesnikova obitelj, glumica Nada Subotić i Lada Kaštelan, supruga i kći, stavila veto na spomenik, uz napomenu kako su “Kaštelanove pjesme dovoljan spomenik njegovu radu i djelovanju”.

Inače, u skicama je bilo zamišljeno da spomenik bude oko deset metara širok i četiri metra visok, a da ga okružuje voda. Riječ je o jednostavnom, geometrijskom obliku, kubusu, s prepoznatljivim slikarskim rukopisom Ede Murtića. Umjetnik je trebao i svojim rukopisom urezati, na bijeloj podlozi, riječi Kaštelanovih pjesama. Dio skica za spomenik nastao je u tehnici akvarela: “U akvarelu nije dopuštena greška, kao niti u keramici. Upravo je tu neposrednost moj otac jako volio”, tumači Ranko Murtić.

Prijateljstvo dvojice umjetnika, slikara i pjesnika, opisano je i u monografiji ovog umjetnika, i u “Plovidbi ateljeom Ede Murtića” autora Čede Price, i u mnogim drugim knjigama posvećenima Murtiću. Među fotografijama koje su sačuvane, na kojoj su i umjetnik i pjesnik, postoji ona kako njihove obitelji zajedno kreću na izlet, Lada Kaštelan je u očevu naručju, sa strane stoji dječačić – umjetnikov stariji sin Marko Murtić.

Bilo je to 1969. godine, pozirali su u centru grada, uz crni mercedes. Druga fotografija pak prikazuje Murtića uz radni stol, kako žustro razgovara na crni telefon i puši, dok je Jure Kaštelan uz njega i nešto zapisuje olovkom.

A poznanstvo iz 1939. godine ovako je započelo. Murtić je sjedio u parku, prišao mu je nepoznat čovjek i zatražio ga cigaretu. Rekao mu je da dolazi iz Splita, da ne zna što će raditi niti gdje će živjeti. Bio je to Kaštelan. Murtić ga je pozvao k sebi i prijateljstvo je započelo. Ovako je, zapravo, Murtić Prici opisao njihov prvi susret, dok je sjedio ispred Strossmayerove galerije: “Bio je sunčan jesenji dan, sjeo sam na klupu, malo sam zadrijemao, zapalio sam cigaretu da ne zaspim. Onda mi priđe momak s bradom, s vrećom u ruci, nekim cokulama, hlačama od zeiga, nogavica prekratkih za desetak centimetara.”

Isti svjetonazor

Od tog su trenutka bili veliki prijatelji. Te iste godine Kaštelan je napisao prvu zbirku pjesama “Crveni konj”, a Murtić ju je ilustrirao crno-bijelim linorezima, a naslovnica je bila crveno-crno-bijela. Knjigu su dijelom štampali od novca koje je majka Kaštelanu dala za odijelo, 100 dinara, a dijelom ju je Murtić pomogao objaviti. Knjige su bile pacifističke i antiratne, no zaplijenila ih je policija, i ostalo ih je bilo samo pedesetak.

Nakon objave “Crvenog konja” Murtić i Prica nisu se vidjeli sve do Kongresa kulturnih radnika u Topuskom, u svibnju 1944. godine. “On je došao iz Dalmacije, ja iz Zagreba”, sjećao se kasnije Murtić. Riječ je, podsjetimo, o vrlo važnom kulturnom kongresu, na kojemu je, među ostalima, pjevao i Antonio Selliti, bariton milanske Scale, a Murtić i Zlatko Prica priredili su izložbu. Tamo je nastao i Kaštelanov portret s Murtićevim potpisom, crno-bijeli, a i umjetnikov autoportret. Dijelili su svjetonazor u kojem je bio dominantan antifašizam, lijeva misao i vrijednosti partizanske borbe. “Živio sam u vremenu kad se politika nije mogla zaobići. Mladost sam proveo u doba rađanja fašizma i najgoreg terora. Moj je umjetnički početak nužno bio povezan s mojim umjetničkim angažmanom”, tumačio je, kasnije, Murtić. Kao sudionik NOB-a radio je plakate, grafike, opremao knjige, a među najpoznatijim je radovima “Došla je, došla Crvena armija” iz 1944.