Zaštitili smo Poljud. I što sad?

Autor splitskog nogometnog stadiona Poljud Boris Magaš sve što je naučio u svojim počecima u arhitekturi, često je znao isticati, naučio je od Vladimira Turine, autora Dinamova stadiona. Turini je, naime, kao tada mlad student, bio i asistent na gradnji stadiona. Dinamov stadion, Turinino remek-djelo, nikada neće postati zaštićeno kulturno dobro, kao što je to nedavno postao najslavniji rad arhitekta Magaša - stadion na Poljudu. Turinin stadion, nakon brojnih devastacija, danas stoji kao podsjetnik i simbol katastrofalnog odnosa prema arhitekturi moderne.

Važnost Poljuda prepoznata je i u njegovo doba, pa je arhitekt Boris Magaš 1979. godine dobio najvažniju jugoslavensku nagradu za arhitekturu, Borbinu nagradu. Iako je radio i Muzej revolucije u Sarajevu (koautor), hotelski kompleks Haludovo na Krku te Solaris kod Šibenika, Poljud je ostao njegov najvažniji projekt. Budući da se gradio u sklopu Mediteranskih igara, sve je u gradnji teklo vrlo brzo. Magaš se preselio u Split, na terenu je znao biti doslovce i po dvadeset sati dnevno, družio se i s nogometašima poput Brane Oblaka, koji su mu prenosili svoja iskustva s različitih stadiona, a suočavajući se s nizom problema i intenzivnim radnim tempom, on je i obolio.

Sanja Šaban, pomoćnica ministra kulture za pitanja zaštite baštine, i sama arhitektica, svojedobno je bila i Magaševa studentica pa, kako kaže, iako su prije u njezinu mandatu zaštitili i važne projekte kao što su Motel Trogir Ivana Vitića te Motel Panorama kod Rijeke istog arhitekta, posebno je emotivno doživjela posljednje priznanje, ovo za Poljud.

Što znači zaštita?

Objašnjava, dalje, kako neki objekt uopće i postaje spomenik kulture. -Imamo izvrsnu suradnju s Arhitektonskim fakultetom, no Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u pravilu daje prijedlog za utvrđivanje ima li objekt svojstva za kulturno dobro, a tako je bilo i u ovom slučaju - kaže Sanja Šaban. U vezi s obnovom stadiona, ističe da joj je žao što se zaštita nije dogodila za arhitektova života (preminuo je u listopadu 2013.) jer je on sam već imao jasnu viziju i nacrte obnove Poljuda. No, dodaje, konzervatori će slijediti uputstva koja je ostavio.

Što to konkretno znači za stadion? Ministarstvo kulture u registru ima zaštićeno malo manje od 7000 kulturnih dobara, objekata, predmeta i slično. Među tim registriranim dobrima su i objekti moderne arhitekture, poput Dječjeg odmarališta u mjestu Krvavice Rikarda Marasovića, potom nekadašnjeg Moše Pijade, danas Otvorenog učilišta Ninoslava Kučana i Radovana Nikšića u Zagrebu ili Grand Hotela na Lopudu Nikole Dobrovića, koji i dalje propadaju - neki naprosto zbog neodržavanja, a drugi zbog neriješenih imovinskih odnosa. Po stanju u kojemu se nalaze, teško je povjerovati da je riječ o zaštićenim spomenicima, a podsjetimo na vrlo razvikan slučaj kada su stanari nebodera Ivana Vitića u Laginjinoj, od kojih su mnogi i sami arhitekti, upozoravali na opasnost stanovanja u toj građevini iako je zaštićena. Proglašenje nekog projekta zaštićenim kulturnim dobrom, uglavnom, garantira da se on neće rušiti, da se može obnavljati samo uz nadzor službe za zaštitu spomenika, da će se utvrditi kako ga je najbolje obnoviti, no ne garantira i kada će se obnoviti. Potreban je, prije svega, novac. - Zahvaljujući upisu u registar kulturnih dobara, vlasnik može za pojedine zahvate rekonstrukcije ili za izradu dokumentacije aplicirati na godišnji Javni poziv za programe zaštite kulturnih dobara Ministarstva kulture, a može se i javiti na fondove Europske unije - tumači Sanja Šaban.

Prijelomna točka

Najteže je s onim objektima koji imaju neriješene imovinsko-pravne odnose. Ako se dokaže da privatna osoba devastira zaštićeni objekt, u zakonu stoji, tumači Sanja Šaban, da ju se “može novčano kazniti ili joj se objekt može oduzeti”. No, kako definirati tu prijelomnu točku u kojoj je objekt toliko propao da mu više nema spasa?

- Zaštita stadiona Poljud veliko je ohrabrenje i jaka pozitivna poruka. No, moderna se arhitektura nalazi u vrlo različitim statusima, od ruševina koje su izgubile svoju prvotnu namjenu do onih koje se aktivno koriste. Jasno je da nije moguće svakoj zgradi pristupiti na jednak način: neke mogu podnijeti promjene, a neke je bolje pokušati zadržati u stanju koje je što bliže izvornom, pa je, smatram, legitimno govoriti o faksimilnoj obnovi koja bi uključivala i interijer - tumači teoretičar arhitekture Maroje Mrduljaš, a kao primjer za obovu i arhitekture i interijera navodi projekt “totalnog dizajna”, hotel Masteral u Brelina arhitekata Rožića, Salaja, De Luce i Bernardija. Predlaže i zaštitu urbanističke četvrti Splita 3.

Mrduljaš povlači i jedno vrlo važno pitanje - je li zaštita baš uvijek idealno rješenje. Odnosno, kako kaže, “zašita zgrada, što je u osnovi jedan restriktivni akt, bez osmišljavanja njihove budućnosti može biti i kontraproduktivna jer se bez jasne ideje o budućim namjenama i scenarijima korištenja mogu blokirati prostorni resursi. Sama izrada konzervatorskih elaborata trebala bi uključiti i ekonomske aspekte.”

U protivnom, doći će se do točke s koje više nema povratka. Tu kao primjer Mrduljaš ističe hotel Libertas u Dubrovniku, djelo Andrije Čičin-Šaina, koji je, kako tumači, danas u gotovo neprepoznatljivom obliku.

.