'Svoja sjećanja i osjećaje vezane uz zgradu u zagrebačkom Sigetu, u kojem sam odrastao, prenio sam na sliku'

Slikar Stipan Tadić dijete je Novog Zagreba, formiralo ga je, među ostalim, i odrastanje u novozagrebačkom kvartu Siget.

No, čini se da je morao otići u Ameriku, gdje je trenutačno na Sveučilištu Columbia, kako bi naslikao odu vlastitom kvartu. Njegov novi rad slika je dimenzija 150 puta 50 centimetara posvećena Sigetu. Premijerno će je moći vidjeti bečka publika, u Galeriji Ramustation, u kojoj će je izložiti uz nekoliko slika iz Hlebina i zagrebačke okolice. Uz njega izlažu i umjetnički duo The Cool Copule te skupina umjetnika Discipula iz Italije i Daniel Hafner iz Austrije.

Poznati grafit

Naziv slike, kaže umjetnik, preuzeo je iz jednog dugogodišnjeg grafita u Aleji pomoraca, poznatog svima koji prolaze tim dijelom grada, a u kojem piše “Childhood in Sighetto”. Na svojem blogu umjetnik je napisao da su scene djelomice fikcija, a djelomično istina. - Fikcija i istina su ispremiješane. Scene su istodobno fiktivne, ali na simbolički način prepričavaju moja sjećanja i osjećaje vezane uz tu zgradu, koja je na slici. Slika nije nužno vezana uz djetinjstvo, ona prikazuje ljude iz moje obitelji, ljude iz kvarta, to su ljudi koji su i dalje ovdje. Ali tu su i moja pokojna baka i ljudi iz prošlosti također - pojašnjava Stipan Tadić za Jutarnji.

Iznad građevine Tadićevo je obiteljsko stablo, u sredini su njegovi i roditelji njegovih roditelja, a na desnoj su strani sam umjetnik, njegov brat i sestra. Tadiću nije strano portretiranje njegove obitelji; podsjetimo i na portrete većih dimenzija njegova oca, djeda i brata, koji su neki od prvih radova po kojima ga je šira javnost prepoznala te, kako je rekao u jednom intervjuu, “imam tu sreću i nesreću istodobno da me u javnosti prate od moje dvadeset i treće godine”.

Na slici je još mnoštvo likova. Tko je, primjerice, čovjek koji izgara u plamenu?

- To ne znam ni sam, nekako mi se uklapao u scenu i atmosferu - kaže.

- Siget i Novi Zagreb su oduvijek bili dio mene, ali baš sam ih zbog toga uzimao zdravo za gotovo. Ali, nekako u posljednje vrijeme, što sam stariji, shvaćam koliko su oni doista bitni i koliko me toga veže za Novi Zagreb. Posebno nakon serije slika nastale prije dvije godine, za koju sam obilazio zagrebačku okolicu. Oduvijek sam se pitao što je to hrvatski identitet te koji je moj identitet. Znao sam koji je francuski ili njemački, oni su to jasno tijekom povijesti iskonstruirali. Ali, naš mi je uvijek bio nejasan - navodi umjetnik o odabiru teme.

Odrastanje u Sigetu pamti kao lijepo djetinjstvo u mirnom kvartu. - Ipak, gledajući unatrag, dogodilo se puno mračnih stvari i kad gledam pojedinačno svaki stan i svaku obitelj koju poznajem, shvaćam da su to više-manje teške sudbine koje pogađaju te ljude. Ne znam je li to zbog kvarta ili opće krize koju Hrvatska prolazi od devedesetih, je li to moje individualno stajalište ili pitanje socijalnog statusa, ali htio sam kroz sliku staviti sve na jedno mjesto - objašnjava.

U posljednje se vrijeme, nastavlja, puno govori o socijalističkoj arhitekturi i htio je “ukazati na tu arhitekturu, ali iz intimističkog ugla”. - Također, zanimljivo mi je bilo ukazati ne na one velike i svima poznate zgrade ili spomenike, nego na ovu manju i naizgled nevažnu, koja bi mogla biti svačija zgrada, ni po čemu posebna, ali opet prepoznatljiva i meni jako bitna - dodaje. Jedan od njegovih prvih radova koje smo zapazili također je vezan uz Novi Zagreb, a riječ je o grafitima prema Hreliću.

U kojem su stanju danas grafiti, pitamo ga. - Ti su grafiti u jako lošem stanju, iako se i dalje može raspoznati motiv uličnih prodavača. Plakati za cajkaške zabave bili su zalijepljeni preko murala čim su bili završeni, tako da ne znam baš koliko su ih ljudi doživljavali u stvarnom svijetu. Danas to stvarno izgleda derutno, ali, na sreću, imam dobre fotografije - kaže jedan od naših najboljih slikara, koji je u Americi trenutačno na studiju.

Studij u New Yorku

- Odlučio sam upisati MFA program iz vizualnih umjetnosti koji traje dvije godine i iznimno sam počašćen što su me primili na tako prestižan fakultet. Tako da trenutno studiram, učim i ponovno proživljavam studentske radosti, ali na jednoj novoj razini. Columbia je veliko sveučilište i mogu slušati predavanja po cijelom kampusu, od filozofije, povijesti umjetnosti u antropologije do psihologije ili medicine, matematike, ako baš želim. Slika ‘Childhood in Sighetto’ nastala je u mojem ateljeu u Americi i jako se svidjela kolegama i profesorima, napose zbog arhitekture.

Naime, ljudi iz Amerike nisu navikli na takvu vrstu arhitekture, koja je tipična za istočnu Europu. Također, velik je odjek ostavila izložba u MoMA-i o socijalističkoj arhitekturi bivše Jugoslavije, tako da im je cijela priča već dobro poznata - kaže Tadić.

- Na izložbi ‘Neovisne ilustracije’ u Ljubljani, na kojoj sam izlagao u 2016., primijetio me jedan galerist iz Trsta, konkretno galerije pod imenom MLz Art Dep. Od tada radim s njim. On me vodi po umjetničkim sajmovima po Italiji i Europi, ali i, u suradnji s drugim galeristima, izlaže moje radove s djelima drugih umjetnika koje zastupa u različitim galerijama. Tako je došla na red galerija Ramustation u Beču, gdje ću izložiti sliku zgrade u Sigetu, uz nekoliko slika iz Hlebina i zagrebačke okolice - kaže Tadić, obrazlažući kako je došlo do poziva na izložbu u Beču.

“Noćna mora u bolnici”, jedna od slika na izložbi u galeriji Ramustation

Galerist iz Trsta

Prije nekoliko mjeseci imao je i izložbu u Hlebinama, za koju kaže da mu je posebno draga. - Oduvijek sam od hrvatskog slikarstva najviše cijenio Grupu Zemlja, uz naivnu umjetnost nastalu u Hlebinama, ali i općenito naivnu umjetnost, umjetnost autsajdera i, naravno, izvor svega - Pietera Brueghela. Moj profesor Zlatko Kauzlarić Atač još nas je tijekom studija odveo da vidimo Hegedušićevu kuću i Galeriju naivne umjetnosti u Hlebinama. Nisam mogao ni sanjati da ću jednog dana surađivati s tom institucijom. Iznimno mi je lijepo bilo surađivati s njima i mislim da ćemo nastaviti odnos te da ću i dalje svoje radove vezati uz tradiciju našeg naivnog slikarstva.

Surađivao sam i s Muzejom Matija Skurjeni, 2017. godine, što je također bila odlična prilika i početak mojeg vezivanja uz tradiciju naivnog slikarstva - otkriva Stipan Tadić. Prije toga bio je i na rezidenciji u Hlebinama. - Helena Kušenić, kustosica Galerije, došla je na ideju da bi radovima za izložbu u Hlebinama, kako bi se umjetnik što više povezao sa samim mjestom, trebala prethoditi jednomjesečna rezidencija u samom selu, pa sam ondje proveo cijeli ožujak prošle godine.

Vozio sam bicikl od mjesta do mjesta, fotografirao i skicirao motive koje sam poslije uključivao u svoje slike. Poznato je da se Brueghel, kako bi naslikao što vjerniji prikaz seoskih zabava, prerušavao u seljaka i tako radio skice za svoje buduće slike. Sviđa mi se taj koncept umjetnika kao etnografa koji odlazi na teren i širi svoju praksu izvan čistog rada u ateljeu - zaključuje Tadić.