Slikar kojeg inspiriraju i komunizam i kršćanstvo

“Negdje između četvrte i pete godine nacrtao sam konja i pokazao crtež bratu i mami. Nisu vjerovali da sam ja autor crteža...” tako počinje priča Tomislava Buntaka, jednog od najzanimljivijih slikara svoje generacije u monografiji koju je izdala Fraktura.

Kupac prve slike

O Buntakovu radu piše povjesničar umjetnosti Branko Franceschi. Prati ga od samih početaka pa tako dobro definira trenutak u kojem 42-godišnji umjetnik dobiva luksuzno opremljenu monografiju: knjiga se objavljuje 15 godina nakon Buntakovih javnih nastupa te ga zatječe na vrhuncu stvaralačkih sposobnosti i na počecima stvaralačke zrelosti, koja još nije došla do svog krajnjeg dosega.

Franceschi je, inače, bio i prvi kupac Buntakove slike, “Konj na zelenoj livadi pod plavim nebom”. Kupio ju je, kaže, nadahnut svježinom i smirenom emanacijom polja zelene boje naslikane pod nogama konja.

Na mladog su umjetnika u djetinjstvu ponajviše utjecali strip, Tarzan i avanturistička dječačka literatura, poput Karla Maya. S druge strane, čvrsto kršćansko vjerovanje u kojemu je i odrastao. Tome treba pridružiti i utjecaj slikara iz prošlosti.

Od početaka na njegovim je slikama dominantan ljudski lik, najčešće je riječ o kompoziciji koja obuhvaća mnoštvo figura, na kojoj pratimo razne teme, od motiva iz Novog Jeruzalema do proslave Prvog maja (to je noviji ciklus pa nije u monografiji), a o svojim često utopijskim prizorima i sam kaže:“Govorim o ljudima i ljudskom društvu kakvi bi mogli biti, a koji se ne mogu ostvariti u ovakvom načinu funkcioniranja svijeta. O tome svi govore, i komunizam i kršćanstvo, o čovjeku koji se može nositi sa socijalnom utopijom”.

Kompleksna kompozicija i intuitivni osjećaj za nju glavni su likovni aduti Buntakovih slika.

Crteži u New Yorku

Pa tako, kada ga je Alanna Heiss, direktorica P. S. 1. i legendarna figura međunarodne scene, pozvala u New York, on je u ovom izložbenom prostoru tijekom dvotjednog boravka radio gotovo danonoćno. Tamo je ciklus koji je započeo u Rijeci u MMSU, a koji je u Zagrebu u HDLU dobio svoj monumentalni završetak: riječ je o kompozicijama srebrnom i zlatnom olovkom koje su nacrtane direktno na zidu galerijskog prostora, te ih nakon trajanja izložbe ponovno prekriva bijeli zid (više je puta rekao da mu ne smeta taj nužan osjećaj prolaznosti koji se stvara ovim crtežima). U New Yorku je na zidu i na stropu iscrtao čak 180 kvadratnih metara, iz glave, bez tehničkih pomagala, bez pripreme. Anđeli zlatno-srebrne boje lebdjeli su nad glavama posjetitelja, mnoštvo se izduženih likova ispreplitalo na stropu i na zidovima, preklapali su se u kompleksnim grupnim prizorima...

Zlatne i srebrne boje

Tada, bilo je to početkom dvijetisućitih, umjetnik osim zlatno-srebrnih, uvodi i fluorescentne crteže u svoju umjetnost: oni se promatraju pod UV svjetlom.

“Slikarsku naraciju mogu bolje usporediti s dva dobra pjevača koji obojica dobro pjevaju, ali iz jednog izbija energija, iz drugog ne”, smatra Buntak. Muški i ženski likovi na njegovim su kompozicijama gotovo uvijek nagi, u naponu snage, no erotičnost je rijetko prisutna, i to posve diskretno. Riječ je mahom o kompozicijama velikog formata, koji mu i bolje leže (manje smo formate mogli vidjeti nedavno u galeriji Marisall). Hrabar i hvalevrijedan potez Frakture.