Nekoliko sam puta razgovarala s Marijom Ujević Galetović, uvijek je to bilo u njezinom ateljeu u blizini Britanca. Intervjuiram je povodom nagrade za životno djelo koju joj je netom dodijelilo Hrvatsko društvo likovnih umjetnika i prvi put smo se našle u njezinom stanu tik uz Dolac.
Tajna dobre kreme
Gradska vreva joj ne smeta, dapače, odgovara njezinom temperamentu. Umjetnica koja je u svojim osamdesetim godinama sjajno izgleda. Kažem joj to, ona u šali odgovara da ima dobre kreme. Naravno, nije tajna u kremama.
Možda i najupečatljiviji dio u stanu zauzima slika koju je sama naslikala, a na kojoj je kipar Antoine Pevsner uz bršljan. Zašto ovaj motiv, objašnjava:
“Bila sam u Parizu 1960. godine, mislim da mi je to bilo prvi put da boravim u ovom gradu, kojemu ću se kasnije često vraćati. Pevsnerova je skulptura bila izložena u njihovoj nacionalnoj galeriji. Tada sam i prvi put njegov rad vidjela uživo. Jako mi se sviđalo što radi, činilo mi se krasnim. No, s vremenom se mijenja tko i što vam se sviđa. Primjerice, prvi put kad sam ugledala rad Augustea Rodina, obožavala sam ga, zatim sam promijenila pogled na skulpturu i više mi se nije toliko sviđao. Henry Moore je za mene poprilično promijenio stav prema ovom mediju. On je pojednostavio formu, imao je ishodište u Aztecima i vidljiv utjecaj Grčke i Mediterana. Kad mi se počeo sviđati Moore, prestao mi se sviđati Rodin. Ne možeš odjednom imati puno ljubavi, možeš imati samo jednu. Uglavnom, kasnije sam uvidjela da je Pevsner previše dekorativan. Kad si mlad, ne vidiš dobro. Opće je poznato da si jako bedast kad si mlad. Oduševiš se iznenada, nemaš baš kriterija. Često sam razmišljala kako ću svojim studentima na Likovnoj akademiji prikazati što je sloboda. Zaključila sam da je to mogućnost izbora. Onaj koji ništa ne zna, ne može niti izabrati, razlikovati bitno od nebitnoga.”
Zašto onda Pevsner na slici, ako joj više nije blizak kao umjetnik?
“Željela sam na početku nacrtati bršljan po njegovom tijelu jer je on netko tko kod mene pada u zaborav, a bršljan, poznato je, pokriva, sakriva i odnosi. To je ta simbolika. Mislila sam da ću naslikati kako bršljan polako prelazi preko čitavog Pevsnera. No, nakon što sam postavila dvije vertikale, učinilo mi se kao bolje likovno rješenje da je bršljan uz njega.”
Kako se uopće odlučila na slikarstvo? Naime, bila je već na vrhuncima svoje kiparske karijere kada je prvi put izložila slike. “Djelomice zbog radoznalosti, djelomice zbog ruku. Godinama, naime, patim od kralježnice. Pa sam zaključila da je najbolje da uzmem kist, uključim radio i slikam. Osim toga, kod kiparstva ili lupaš ili grebeš, prevelika je buka. Meni je jako važno da je upaljen radio dok stvaram. Nakon što uđem u atelje, prvo što učinim jest da upalim Treći program. Uvijek ima lijepe muzike, niti ne znam, zapravo, gdje su druge stanice. Osim toga, u mladosti sam željela ići na slikarstvo, nisam iz prve upisala pa sam otišla na kiparstvo. Bilo je to divno razdoblje kad sam se počela baviti slikarstvom, nakon godinu dana rada napravila sam lijepu izložbu. Vidim da mi moje slike odgovaraju, držim ih na zidu”, smije se umjetnica.
Izložba je u HDLU-u, prva na kojoj se predstavila slikama, sjećam se, dobro je primljena u javnosti. “Da, bio je to neki moj iskorak, i dobro je prihvaćen”.
Reljef na podu
Kiparstvo, na način na koji se ona bavi ovim medijem, fizički je posao: “Naravno. I ja se sama sebi čudim koliko još radim. Radila sam nekoliko vrata za katedrale, jedna su četiri metra visoka. Zadnja sam završila prije tri dana, iako imam problema s kralježnicom. Svaka su vrata gotovo pa zlatarski rad, ne može ih se raditi ‘ofrlje’. Inače, ranije nisam niti znala da mi odgovara reljef. Uvijek sam mislila da se radi kao slika, da se stavi daska na zid. No, reljef je najbolje raditi na podu ili na stolu, da ga vidiš sa svih strana i kontroliraš.”
Na kojoj su katedrali zadnja vrata koja je radila? “Za crkvu u Bosni, u Plehanu. Arhitekt Zlatko Ugljen napravio je jednu modernu crkvu, mene su pozvali da radim vrata.” Jednom mi je netko rekao da je novinar onoliko dobar koliko je dobar njegov zadnji tekst. Je li tako i u umjetnosti? “Ja mislim da je. Vrata su zgodna, napravila sam puno anđela koji plešu oko svete Tereze. To se čini kao mala bajka, no važno je kako tu bajku prikažeš.”
Umjetnica, nadalje, u šali govori kako ne zna reći ne. “Sada radim skicu za spomenik Mate Parlovu koji su mi naručili iz grada Pule. Jako mi je teško, ruke moram dugo držati u zraku. Matu Parlova Puljani doživljavaju kao čovjeka, ne isključivo kao boksača. U Puli sam, inače, već radila jedan spomenik, onaj Marku Maruliću. Stavila sam ga na loše mjesto u šumi, ispred hotela koji ne radi. To mi je jedan od najboljih spomenika, no jako je prljav. Nitko ti ne kaže da lišće uništava spomenik, a ja nisam imala iskustva jer niti jedan kip koji sam radila nije bio ispod stabla. Dali su mi iz Pule izaberem novu poziciju. Nisam još odabrala, moram malo dulje biti tamo.”
Kaže kako Puljani Parlova ne doživljavaju isključivo kao boksača. Kip ne smije biti doslovan? “To je, naravno, najteže. Najlakše je kada napraviš pokret boksača i staviš mu rukavice.
To nije problem. Oni su ga poznavali, ja ne. Stalno sam u dilemi. A najgore je kad je čovjek stalno u dilemi, nekad je najbolje slijediti onu prvu zamisao, kao i prvu ljubav. Svaki čovjek drži na specifičan način glavu, na specifičan način hoda. To puno određuje plastiku. Ne može biti Majka Božja, primjerice, u borbenom položaju.”
Kompleksni Krleža
Za razliku od Mate Parlova, dobro je poznavala Miroslava Krležu, čiju je skulpturu izvela u Zagrebu. Pisca je upoznala preko svojeg oca, leksikografa Mate Ujevića. “Krleža je jedna kompleksna ličnost. Uvijek me podsjećao na dva različita lika. S jedne strane, imao je neku strogost kao Inocent X. na Velázquezovoj slici u Rimu, to je onaj mrkli portret, s druge ugodni, slatki izraz lica poput malog baroknog anđela. Lijepo se odnosio prema ljudima, bojali su ga se zbog njegova društvenog položaja. Inače, uvijek mi je žao kad netko talentiran za književnost, umjetnost ili glazbu ode u politiku. Svaki čovjek ima svoje određeno mjesto, uvijek mislim da smo premalo profesionalci.”
Kako je završila u kiparstvu, a razmišljala je prvo o slikarstvu?
“Profesorica mi je bila Mila Vod (prva školovana kiparica kod nas, op.a.), i pod njezinim utjecajem sam se odlučila za kiparstvo. Ja sam, inače, iz klasične gimnazije prešla u realnu jer nije bilo crtanja. Pogrešno su to shvaćali. Crtanje nije tu kao predmet da ljude potakne da budu slikari nego je važno za definiciju prostora. Prostorna inteligencija je važna, no o tome se tek počelo tek u zadnje vrijeme razmišljati.
Znalo mi se dogoditi da ljudima kažem da nacrtaju tlocrt stana, a oni počnu sa špajzom. Prvo se razmišlja o cjelini, onda o detaljima. Nemam osjećaj da se u ovoj pedagoškoj gunguli govori o tome da se pojača percepcija. Važne su tri stvari, percepcija stvari, senzibilitet i mašta.”
Koliko joj znači nagrada, pitamo Mariju Ujević Galetović: “Ova mi je nagrada važna jer je daju kolege, možda je netko od njih bio i moj student. Značilo mi je i kada su dvije moje talentirane studentice, Martina Meštrović i Tatjana Vujasinović, napravile film o meni (nagrađivani film, “Mačka je uvijek ženska”, nazvan po jednoj rečenici Marije Ujević op.a.). No, svaku nagradu u principu moraš brzo zaboraviti, to je labavi tepih za letenje. Kad netko počne misliti da je jako važno što je dobio, nije dobro. Sretna sam i zadovoljna kad mi netko na ulici kaže: gospođo, hvala vam što ste to napravili. To mi se čini važno. Često se, inače, dogodi da jedni drugima dijelimo nagrade.” Kako reagiraju na njezin Park skulptura na Silbi? “Ja sam tamo domaća, ne zovu me gospođo, već mi kažu bok, Marija. Imam puno brige oko parka. Nedavno je grom udario skulpturu jedara Šime Vulasa. Srećom se pojavio mladi čovjek koji brine o baštini. Uvijek ovise o jednom čovjeku tako mala mjesta, ako nema tog čovjeka, koji ima i izvršnu vlast, u tom slučaju ništa.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....