Jedna od bitaka između zagovornika semantičke teorije informacija i matematičke teorije informacija vodi se oko pitanja može li kompjuter razumjeti i stvarati umjetnost. Pieter Adriaans, nizozemski filozof informacija, posebno je aktivan u dokazivanju da kompjuteri možda i bolje nego ljudi prepoznaju što se u umjetnosti uvijek i svuda smatra esencijalno umjetničkim. Pri tome kompjuteri naravno izdvajaju one primjerke kojima su ljudi dali visoku umjetničku vrijednost. Po tome bi ispalo da ne prepoznaju kompjuteri što je umjetnost, nego u konačnici ipak ljudi.
No kad kompjuteri iskoriste to što su naučili i na osnovi toga, a bez daljnjeg uplitanja ljudi, dakle autonomno, stvore djelo koje ljudi prihvate kao umjetničko, diskusija dobija novi obrat, osobito ako ljudi ne uspijevaju razlikovati što je kreirao čovjek, a što kompjuter. U prošli je petak, krajem veljače, Google u San Franciscu organizirao aukciju radova svojih kompjutera, od koje je svih skupljenih osamdesetak tisuća dolara išlo u fondaciju Gray Area Foundation for the Arts, zakladu koja promovira umjetnost i tehnologiju.
Wall Street Journal izviješće je o toj aukciji naslovio tvrdnjom da Googleovi kompjuteri slikaju kao Van Gogh, a djela se prodaju za tisuće dolara (cijene su bile između 2200 i 8000 dolara). Šminkerski Wired zaključio je da Googleov umjetni mozak ispumpava psihodeličnu i skupu – umjetnost! Aukciji je prisustvovalo oko 800 ljudi, uglavnom kompjuterskih entuzijasta, tzv geekova. Oni su naravno stvari prihvatili s oduševljenjem. Neki od njih nikad prije nisu bili na umjetničkoj izložbi.U nečemu što se ovako izdaleka najlakše može opisati kao svojevrsna dekoracija, neki od njih prepoznali su umjetnost koju ćemo vidjeti kad susretnemo svemirce. WSJ je – kao što je već rečeno – u psihodeličnim kružnicama uočio Van Goghovu „Zvjezdanu noć“.
Googleov grafički guru, Blaise Agüera y Arcas otvorio je prodajnu izložbu govorom o prožimanju umjetnosti i tehnologije na primjeru pola milenija starog portreta njemačkog renesansnog slikara Hansa Holbeina, koji – ustvrdio je – “nije mogao biti naslikan rukom”. Zaključio je da se Holbein služio deformacijama projiciranima na platno koje su izazivali optički instrumenti. No želio je naglasiti da se tehnologijom ljudi služe oduvijek kad stvaraju umjetnička djela.
Poanta je u ovom slučaju drukčija. Google je svoj umjetnički pokušaj realizirao na temelju algoritma za prepoznavanje oblika, na primjer, lica, kuće, itd. kojim se služi radi identifikacije osobe ili mjesta. Taj je algoritam, kao što je na početku teksta rečeno, upotrijebljen da prepozna zajedničke karakteristike u umjetničkim djelima kroz koja je prošao. Kao rezultat, izradio je svoje slike, za koje pretendira da su umjetničke, jer su u kompjuter ubačena djela koja ljudi smatraju umjetničkima.
Googleov DeepDream, kako se naziva umjetnički program, osniva se na tehnologiji neuralne mreže, koja nastoji oponašati neuralne veze u ljudskom mozgu. Slikama su kompjuter napunili izabrani umjetnici, koje je zanimalo što će kompjuter izdvojiti, ne bi li prije svega istražili tehnologiju neuralne mreže koja je i sama još eksperimentalna i iznenadjuje rezultatima. No neki od umjetnika, vidjevši kako slike idu, nastavit će “suradnju” s kompjuterima. Uostalom, trebat će im kad se razvije tehnologija virtualne realnosti koja će, poput filma nekoć, pojačati potražnju za umjetnicima.
Vodeći stručnjaci u području umjetne inteligencije bili su pomalo šokirani, piše Wired. DeepDream svijet oblika gleda pomalo poput djeteta. Kad nauči prepoznavati pticu, pa u nepovezanim šarama uoči oblik koji podjeća na pticu, Deepdream ga naglasi tako da u njemu i drugi vide pticu. Steven Hansen, iz Googleovog laboratorija za umjetnu inteligenciju DeepMind, zaključuje da DeepDream halucinira: on svuda vidi pse i ptice.
No, to nije karakteristično samo za “glupe” kompjutere. U njihovim su slikama novinari Wall Street Journala vidjeli Van Gogha.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....