GORDANA GLIBO

NEVJEROJATNA ŽIVOTNA PRIČA ZAGREPČANKE S pet godina počela je gubiti vid, svi su je plašili da nema budućnosti, ali ona je baš u svemu uspjela!

Vid je počela gubiti s pet godina. Svijet oko nje nije nestao odjednom, nego postupno. Iako su je mnogi plašili time da joj je budućnost neizvjesna, čak i mračna, Gordana je u baš svemu uspjela. Ljubav života našla je na tramvajskoj stanici, rodila je dvoje predivne djece i radi posao koji voli
 Neja Markičević/Cropix








Tridesetšest joj je godina. Dvaput osamnaest, kaže kroz zvonki smijeh. Ima dvoje djece, sina Ivana od 18 i kćer Donatellu od 15 godina. Sin radi, mala još ide u školu. On je slastičar. Ni dana na burzi nije proveo. Kako je završio, tako se zaposlio u Vinceka, viče iz kuhinje. Rođena je Zagrepčanka, ali vješto skida sve moguće akcente, lako bi se prodala pod Dalmatinku, Bosanku, nabraja i dalje se smijući.

Sjedim u stanu Gordane Glibo u novozagrebačkom naselju, slijepe mlade žene, diplomirane novinarke, planinarke i dječje spisateljice s ogromnom energijom. Gordana je osoba koja se hrabro nosi sa životom, godinama se boreći protiv predrasuda koje, htjeli ili ne, i dalje prate slijepe osobe.

Nije, kaže, oduvijek slijepa. Tehnički je slijepa od petog, šestog razreda. Kao djevojčica preboljela je upalu mandula, ali se zločesti streptokok nije povukao, nego se učahurio, dobacuje preko ramena. Sve se zakompliciralo, dobila je reumatsku groznicu, streptokokna angina nije bila dobro izliječena i kao posljedica počeo je slabjeti vid. Gubila ga je postupno, dan po dan.

“Kad imate pet godina, onda vam je teško opisati što točno ne vidite”, pokušava pojasniti.

Što je ovo na crtežu, Gordana? Jabuka. Ovo? Olovka. A ovo? Neka plava kolica, ali ne vidim što je u kolicima. Lutka, rekoše na testiranju. E, nju ne vidim, odgovorila je. Jer, ako je slika imala puno detalja, neki od njih bili su mutne mrlje.

Radi problema s vidom u školu nije krenula sa svojom generacijom, nego godinu kasnije. U prvom osnovne shvatila je da neke stvari ne vidi na školskoj ploči, ali, hajde, kolika djeca ne vide nešto tamo sitno naškrabano, mislila je. Ipak, visoka sedimentacija - roditeljima su govorili liječnici – ukazivala je da zdravlje nije u redu. Obavljene su tri operacije na očima. Nema se što izgubiti jer, kako stvari stoje, mala će sigurno oslijepiti, pa da se makar uspori proces, govorili su liječnici. Čak je nakon prve operacije bilo malo bolje, kao da su slike bile izoštrenije. Ali, nije dugo potrajalo. Do petog osnovne uspjela je razaznavati samo siluete, a poslije ni to.

U školu je išla s mlađom sestrom; Gordana je, inače, najstarija od četvero djece u obitelji. Klinci su znali da ona slabije vidi. U razredu je bilo 38 djece, poslije joj je razrednica pričala kako su se nastavnici pribojavali da će joj morati poklanjati više pozornosti. Ali nisu trebali.

Od prvog osnovne počela je pisati Brailleovim pismom. Jedan je stroj bio kod kuće, drugi u školi. Uvijek smo ga zvali mašina, dobacuje preko ramena, dok završava ručak.

“Djeca u mom razredu bila su na to pripremljena, mislim, djeci je sve prirodno, predrasude im usade odrasli. Klinci bi došli do mene i pitali - čuli smo da ne vidiš dobro farbe, jel to istina, ili bi došao klinjo, jučer sam ti mahao u dućanu, a ti ništa. Kažem, pa nisam te vidjela. Pa kako me nisi vidjela?! Pa nisam!”, priča Gordana.

“U školi je, doduše, bilo i klinaca kojima je ta moja napredujuća sljepoća bila čudna. Čupnuli bi me za kosu, podmetnuli nogu, da provjere jel ja to stvarno ne vidim. Znala sam biti ljuta, onda su me moji iz razreda branili. A neki od vršnjaka bili su jako slatki. Nisu znali izvući pridjev za osobu koja ne vidi, pa bi rekli 'ti, nevidljiva'.

Kako mogu biti nevidljiva, jel me ti vidiš, pitam ga. Vidim. Pa, kako sam onda nevidljiva, vidiš da me vidiš. Tako smo si mi tumačili život. Neki su znali i ružnije epitete koristiti, ćorava, sljepić, sljepica... Smetalo mi je to, isto onoliko koliko je bucmastom dječaku smetalo da ga zovu debeli ili onome s većim ušima da ga zovu klempo”, priča.

Čovjek bi očekivao da će predrasude, koje bujaju u hermetičnoj zatvorenosti duha i uma, s vremenom utihnuti. Ali, nije bilo baš tako. “Donedavno sam, kad bih se penjala u tramvaj, znala čuti babe kako komentiraju - o, jadna, bijedna, što se bog ne smiluje, pa te uzme k sebi. Nisu one zle, tako su valjda odgojene, kulturno, duhovno i etički siromašne. Izravno mi kažu, a di ćeš ti takva sad u tramvaj, po najvećoj gužvi. Rekoh, idem na posao, idem raditi. A one, pa kud sama, jadna, što ti netko ne pomogne. Eto, zaludu svi uspjesi ljudi s bijelim štapom, njima si ti naprosto jadan”, kaže Gordana.

“A tek dok su mi djeca bila mala!” prisjeća se. “Kad je sin imao četiri godine, njega bih za ruku, a malu na prsima u klokanici, pa kad bi me babe vidjele... Kud si jadna sama od sebe nikakva, pa si još djecu išla rađati.”

Život s obitelji nije bio uvijek lak, ne krije Gordana. Dečka je našla na tramvajskoj stanici u Draškovićevoj. Imala je 15 godina, on 17 godina.

“Taman je počela sipiti kiša, ja bez kišobrana, čekam tramvaj. Tada nije bilo zvučne signalizacije i strepila sam da ga ne propustim, nije mi se dalo kisnuti. Osluškivala sam ima b li koga na stanici, da pitam koji tramvaj dolazi i osjetim da mi se netko primiče. Vidim samo siluetu, silueta cijelo vrijeme za mnom. Odjednom začujem ugodan glas - Ne moraš bježati, došao sam s kišobranom da te zaklonim od kiše. Nikola, drago mi je.”

Odmah su kliknuli, kaže Gordana. “Strašno me osvojio razgovorom. I on je slabovidan, ali vidi puno bolje od mene.” Tog dana prijateljice su je čekale, zabrinule su se zašto kasni. Konačno se pojavila na dogovoru. “Kažem, cure, našla sam si muža, zato kasnim. Smijale su se. Ja sam uvijek govorila kako osobu moraš dobro poznavati da bi je volio, pa su me uhvatile zezati. Još su me zezale, to se inače zove ljubav na prvi pogled, a kako se to kod tebe kaže, nije na prvi pogled, nego na prvi sudar. Ili na prvo slušanje. Kokoši jedne. Imale smo 15, 16 godina, umirale smo od smijeha.”

Nikola i ona su prohodali. Taman u to vrijeme upisala je III. gimnaziju u Kušlanovoj. Prije nje u toj je školi maturirao gluho-slijepi dečko i ona je, kaže, došla na gotovo. Svi u školi znali su se ponašati sa slijepom osobom. “Nisam htjela ići u školu za slijepe Vinko Bek. A i moji su roditelji imali stanovitu averziju prema sličnim institucijama.”

Zašto je slijepa, zašto baš ona, zašto baš njoj streptokok i pad imuniteta, pored tolikih ljudi koji vide normalno... na ta pitanja, kaže, nikada nije gubila energiju.

“Ali, tata i mama bili su, rekla bih, ubijeni u pojam. Ne znam kako bih to opisala”, zastala je na trenutak i uzdahnula. “Kao, sve treba ostati među naša četiri zida. Još u bivšoj državi imali su stabilne poslove. Otac je bio vozač u dobroj firmi, mama poslovođa u mesnicama. Kao da se s mojom dijagnozom nisu snašli, možda su se malo i sramili. Sestra, primjerice, smije ići vani, ja ne. Ti ne vidiš, što ako se društvo raziđe i ostaneš sama, nećeš se znati vratiti. Valjda su se bojali.”

Opet je uzdahnula. “A kad je trebalo ispeglati 35 pelena za najmlađu sestru, onda nisam više slijepa. Onda sam čak mogla i izići u kvart. Znači, ja moram zaraditi za svoj izlazak. To me jako ljutilo. U pubertetu sam se svađala, dobra sam učenica, pomažem po kući i ja hoći van, vikala sam.”

Kačila se i sa sestrom koja je samo godinu dana mlađa. “Tražila sam da iz kuće iziđemo zajedno, pa ćemo se razići, jedna drugoj nećemo smetati. Nije htjela. Ne znam, karakterno smo različite. Uvijek sam bila odgovornija. Ako negdje zalomimo, ne mogu se ja uputiti prema svjetlima grada, meni je oprez bio logika opstanka. Ali, naravno da sam htjela izlaziti, borila sam se za to, ali tada mi nije bila podrška.”

Srednja škola išla je jako dobro. Nije, kaže, puno učila, pazila je na satu. “Bila sam dijete u integraciji, redovito su dolazili tiflopedagog i rehabilitator. Imala sam odlične ocjene. Rekla bih da slijepi ljudi imaju razvijenu moć koncentracije. Ako sad želim ustati od stola i doći do kuhinje, moram uložiti napor.

To me prati od malena i zato sam razvila strašnu koncentraciju”, kaže Gordana.

Sestra je starcima rekla da je Gordana našla dečka. Nastade strka, tko je, što je, što ako se nešto dogodi. Predstavila ga je, došao je u posjet, pa su ga, kaže, donekle prihvatili.

“Ali doma mi je postajalo sve teže. Kad se od mene traži nešto kognitivno i odgovorno, onda moram biti na visini zadatka. Kad nešto želim po svom, e onda sam invalid. Smatrala sam da sam zakinuta za sve željene aktivnosti, na primjer odlazak na likovnu radionicu i slično. Jer, nema me tko voditi. Iako sam se već znala kretati po gradu s bijelim štapom, jer sam sve prošla s peripatologom, mislim da su moji imali kompleks da me netko ne vidi s bijelim štapom. Kao da nisu shvatili poantu svega toga. Njima je to bilo, što će ljudi reći, mi sjedimo doma, a ti sama, slijepa, hodaš uokolo. Nisu se snašli, očito. A ti imaš 17 godina i želiš negdje ići sam, a ne uvijek s mamom i tatom. Istovremeno, Nikola me podržavao u svemu”, opisuje Gordana. Najavljivala je da će se odseliti od kuće, na što su roditelji negodovali. Žarko se željela osamostaliti, željela je, kaže, skočiti na glavu, i njemu, koji je oklijevao i sebi i cijelom svijetu dokazati da može puno toga. Sa 17 godina ostala je trudna, ali je imala pobačaj. Isprepadana od svega, uronila je u veliki osjećaj krivnje. Brzo je opet ostala trudna, još nije imala 18. Međutim, ginekolog je nešto krivo iščitao, rekao joj je da nije trudna, a izostanak menstruacije protumačio njezinom mršavošću. Gordana je upala u očaj. Menstruacija nije dolazila i nakon četiri mjeseca, ginekolog u drugoj bolnici joj je saopćio da je to “ipak drugo stanje”.

“Znači, cijelo vrijeme bezveze sam se tresla da sam izgubila menstruaciju”, zaječala je. Gledajte na to da ste već odvalili pola, a da niste ni znali, kazao je.

Plakala je od sreće, plašila se istovremeno. Ona i Nikola vjenčali su se, završila je drugi srednje i rodila. Nikola je bio punoljetan, našao je posao. Živjeli su na više adresa, malo kod njezinih, pa kod kumova i prijatelja.

“Obje obitelji u početku su bile skeptične. Moji su stiskali da što mi treba dijete, što ako se rodi slijepo, bolesno, defektno. Pa eto, vi zdravi, a ja vam se rodila i oslijepila, vikala sam. Čak sam napravila genetske testove da im dokažem da je dijete zdravo.

Uzmi ove papire, veseli se životu, a te svoje meni pošalji malo na razgovor, rekao je li- ječnik na Rebru.” Kad je unuk došao na svijet, svi su bili sretni. Gordana je sljedeća dva razreda srednje riješila u roku, sa svojom je generacijom izišla na maturu. Potom je upisala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

Nije odobravala povlastice za invalide, bila je ponosna što je u vrhu bodovne liste. Nitko ne želi protekciju iz samilosti, kaže. Unajmili su stan, ona je dojila i studirala, suprug je pomagao. Na drugoj godini faksa rodila je kćer Donatellu. Opet su, kaže, obitelji negodovale, što će vam drugo dijete. “Čak mi je netko poslao socijalnu službu u kontrolu, anonimno. Socijalnoj radnici bilo je strahovito neugodno. Vidjela je da je kuća uredna, topla, čista, da su djeca sita, oprana, zdrava i sretna. Da nisu zanemarena. Kroz suze mi se ispričavala koliko joj je bilo neugodno”, ne skriva Gordana. “Izgubila sam povjerenje u ljude. Kakve su to predrasude da slijepa majka nije dobra i brižna!”

Živjeli su od suprugove plaće, djecu je svuda vodila sa sobom, i na faks kad je imala ispite. Bili su slatki, mirni, zreli, strpljivo čekajući da mama iziđe iz kabineta. Da pojača kućni budžet, Gordana je masirala (ima završeni tečaj), prodavala kozmetiku, pisala seminarske radove... Obitelj je postla prava podrška tek kad su djeca porasla i očvrsnula, od tada su, kaže, jako ponosni na svoje unuke. U devet godina selili su se osam puta. Strašno. Prenaporno i za zdrave ljude, kamoli za slijepe osobe koje, uz sve koliku gnjavažu sa selidbom, moraju učiti novi dio grada.

“Čega smo se sve naslušali i nagledali pri traženju stanova! Kad čuju da je žena slijepa, ne žele iznajmiti. Ona će stan zapaliti, razbiti, neće vidjeti da je kada puna vode, pa će nastati poplava, djeca će joj se izgubiti u ulici, pa ću ja kao stanodavac biti kriv i morat ću tražiti tu djecu... Znači, može pas, može konj, može iguana u kuću, ali slijepa osoba ne može”, iznosi Gordana.

U ovom su stanu već desetu godinu, laknulo im je.

“I susjede moraš educirati da kao što oni žive s dijabetesom, povišenim tlakom ili kamenom u bubregu, tako ja živim sa svojom sljepoćom.” Djeca su sve dobro podnosila, odmalena su znala da mama ne vidi i njima je to normalno.

“Nije to crni mrak pred očima. To je kao neki plavi neon. Kao kad zaroniš duboko u morsku dubinu i dolje je tamnomodro i dalje ne vidiš, ne razaznaješ. Tako to izgleda.

Nije crno kao u grobu. Ti vidiš da ne vidiš. Mrak moraš vidjeti, tišinu moraš čuti, tako ti to funkcionira”, tumači mi Gordana, dok traži časopise koji su objavili njezinu dječju poeziju.

Piše, naime, odavno, od djetinjstva. Dječje pjesme i pripovijetke, mnoge je objavio Smib, kultna školska revija za djecu. Jedna joj je pjesma objavljena u čitanci hrvatskog jezika za drugi razred osnovne škole, ostale su objavljene u nekoliko zbirki poezije.

Međunarodni institut za književnost prije nekoliko je godina raspisao natječaj Erato na koji je pristiglo dvije tisuće pjesama. Odabrali su neke i objavili; među njima je bila i Gordanina. Uz Brailleovo pismo, zna pisati i “ovo normalno”, latinicu i ćirilicu, ponosno dobacuje.

Šira obitelj, dodaje i ovu zanimljivost, odnedavno se proširila za jednog člana. Naime, prijateljica muževa brata radila je u misiji u Gambiji, u kojoj je volontirao i siromašni mladić Abby. On joj je pričao da želi studirati u nekoj stranoj zemlji, ona je nazvala Nikolina brata i Abby danas, uz njihovu pomoć, studira sociologiju i anglistiku u Zagrebu.

Stanuje u studentskom domu, redovito se druži s Gordaninom obitelji, zajedno slave sve rođendane... “On je naše treće dijete. Odličan je, uči hrvatski. Jednom smo tako otišli u posjet široj obitelji i ovi naši bapci buljili su u njega ko u neku egzotičnu životinju. Šapne meni Abby: 'Bulje u mene, neugodno mi je.' Rekoh: 'Stari, bulje i u mene cijeli život, samo ja to srećom ne vidim.'“

Tijekom vremena, naučila je, kaže, sebe kontrolirati s ljudima. “Prije nisam kalkulirala što reći, a što izostaviti, ali ne možeš sve onako istresti na prvu. Treba ljudima štedjeti srca.“

Danas je Gordana voditeljica informiranja i savjetovanja u udruzi HUPRT koja pomaže osobama s invaliditetom. Djeca su narasla, kad može, putuje s obitelji, ljetuje, odlazi u kazalište, druži se, roštilja s prijateljima, ima hrpu planova, hobije, punu kuću novinara, smije se glasno.

“Moraš imat život, jebemu sve.“

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus_naslovna_1291

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. rujan 2024 22:21