LATVIJA I LITVA: Siromašniji od Grka, rigidniji od Nijemaca

Istina je da Njemačka traži reforme, ali još više to od njih traže Riga i Vilnius, pa i Talin, a tiho ali uporno i Slovenci i Portugalci. No Latvija i Litva su najglasniji kritičari i njihova poruka Grcima, a i svima koji bi se mogli naći u toj situaciji jest: “Ako smo mi mogli, možete i vi.”

“Plač, svečana obećanja, najave i izjave ne pale. Trebamo i tražimo prijedloge konkretnih mjera oko mirovina i PDV-a. Želimo dokumentirane dokaze da će se takvi zakoni provesti ako žele da im posudimo novac. Ne možemo poklanjati, nismo u toj situaciji, pa zato tražimo čvrste dokaze.”

Latvijci i Litavci uspoređuju koje su reformske mjere oni poduzeli, koliko su kresali, koliki oni imaju BND po glavi stanovnika, vide da je manji od grčkog, i pitaju se: a zašto da dajemo zemlji koja je na referendumu odbila reforme koje smo mi prošli, zašto bismo mi bili njihove budale?

Kriza u Latviji počela je 2008. godine. Latvija je mala zemlja, ima dva milijuna stanovnika, ali je bila vrlo otvorena ekonomija. Od priključenja Europskoj uniji pa do 2008. Latvija je, kao i Litva i Estonija, uspješno rasla. Rast je bio rezultat dobro iskorištenog priključenja Uniji, povjerenja i optimizma u daljnji rast i jeftinih kredita stranih banka. Zemlja je rasla gotovo devet posto godišnje, a investicija je bilo u obilju.

Kriza je nastala najprije zbog inflacije i gubitka konkurentnosti, a onda se mala ekonomija strmoglavila i zbog refleksa velike svjetske krize. Krediti su prestali pritjecati, izvoz je nestao. BND im je pao za više od jedan posto, zemlja je došla u opasnost od ogluhe, Standards and Poor’s smanjio im je rejting na “smeće” i Riga je zatražila pomoć MMF-a i Europske unije. Nezaposlenost je sa sedam posto skočila na skoro 23 posto. Vlada Ivara Godmanisa je pala, a nova vlada Valdisa Dombrovskisa, današnjeg potpredsjednika Europske komisije, stupila je na dužnost.

Paul Krugman bio je predvidio da je Latvija nova Argentina, da ne može izbjeći ogluhu, tj. bankrot, te da će je mjere štednje dodatno ugušiti.

Dombrovskis, po profesiji inženjer, u kasnim tridesetima, prema riječima Globusove latvijske sugovornice, ima kvalitetu da je vrlo miran, staložen, sistematičan čovjek. Imao je jasan cilj reformi i stvarnu namjeru da ih provede. Prvo što je napravio bilo je da je razgovarao sa socijalnim partnerima. Nema specijalne tradicije sindikata u Latviji, tako da u tom segmentu nije imao posebnih problema, ali je razgovarao s udrugama malog i sitnog poduzetništva i posebno, vrlo opširno, sa seljacima.

Svima je i na sve načine jasno i jednostavno, ili gdje treba, opširno i komplicirano, ali ne konfliktno, objašnjeno zbog čega zemlja mora poduzeti reforme i mjere koje su tražili vjerovnici.

Dombrovskis je zatim počeo rezanja. Najprije, počeo je masovna rezanja javnog sektora, otpuštanja ili rezanja plaća za čak 70 posto. Za usporedbu, iako je Grčka smanjila svoj javni sektor, procenutalno i relativno prema veličini, Latvija je učinila mnogo više.

Jednako tako, Dombrovskis je smanjio i mirovine, i to za deset posto, proračun je zamrznuo na određenoj razini, i digao neke poreze, pogotovo PDV (s 18 na 23 posto).

Najviše je poreznom politikom pogodio penzionere koji su nastavljali paralelni radni odnos ili neki drugi aranžman za drugu vrstu zarade, koja bi obično pripadala sivoj ekonomiji. Na taj način destimulirao je rane odlaske u penziju i smanjio pritisak na proračun.

Dombrovskis je građanima ovako rekao: “Na rubu smo bankrota. Ne smijemo si to dopustiti. Posudit ćemo, ali ta će nas posudba koštati. Ali, da bismo povratili povjerenje i da bismo ponovno bili uspješni, moramo proći kroz fiskalnu konsolidaciju i rezanja.”

Te, 2008. godine, Latvija još nije bila članica eurozone, ali je prolazila, zbog toga što je prihvatila pomoć MMF-a.

Kolega novinara iz Latvije do krize je u Bruxellesu bilo osam, nakon krize i rezanja ostala je samo jedna dopisnica, državne agencije. Ina Strazdina kaže da su mediji kritizirali štednju, ali ne neumjereno.

“Na neki način, mi smo shvatili da kroz to moramo proći. Svi smo shvatili da je taj korak neophodan. Naravno da nismo bili zadovoljni, ali imali smo razumijevanja za to za što mjere služe.”

Valdis Dombrovskis nije rekao koliko će dugo rezanje i mjere trajati, ali mediji su donosili procjene stranih i domaćih analitičara koji su tvrdili da bi za dvije godine Latvijcima trebalo biti bolje. Građani nisu mogli otplaćivati kredite za stanove i seoska imanja, i ta se imovina vraćala bankama. Država nije ništa specijalno u to vrijeme činila da ublaži patnje stanovništva, ali su se ljudi sami organizirali. Na primjer, ako je na selu ostao jedan traktor, taj bi se traktor koristio kolektivno. Solidarnost u obiteljima i u zajednici je porasla, čovjek čovjeku nije bio vuk.

Iznimno velik broj Latvijaca napustio je zemlju i odlazio na rad u Irsku, Britaniju ili Njemačku, Australiju, tim redom. Dublin je jedno vrijeme bio poslije Rige grad u kojem je živjelo najviše Latvijaca. Dakako, oni su slali kući novčane doznake i to je pomoglo obiteljima da prebrode najgore.

Doista, godine 2010. već su se počeli pojavljivati znaci oporavka.

Odmah potom, Latvija se oporavila, izašla iz programa pomoći MMF-a i počela rasti stopom od četiri posto. Strukturne reforme su provedene, konkurentnost je pojačana, proračun je konsolidiran, a Latvija je zemlja od posebnog ugleda u Europskoj uniji.

Konferencije se održavaju kako bi se širila vijest o tome što može napraviti i poduzeti jedna mala zemlja.

Premijer Dombrovskis odstupio je nakon nesretnog događaja, urušavanja stropa tržnog centra u kojem je bilo ljudskih žrtava, ali je ostavio jaku ekonomiju.

Prošle godine Latvija je prihvatila euro i odmah počela financirati Grke, koje ne mogu ne vidjeti kao razmažena derišta. Kaže latvijska eurozastupnica, bivša ministrica vanjskih poslova, Sandra Kalniete: “Nama je vrlo teško prihvatiti argument da je Grčka društvo koje se ne može reformirati. Ne samo mi u Latviji nego i Irci, Španjolci, Portugalci, Litavci prošli smo jako teško razdoblje i sad najednom nastojimo uvjeriti zemlju kojoj se pomoglo više nego svima drugima zajedno kako je nužno da se srede, a oni to odbijaju. Oni jedva da shvaćaju da eurozona može preživjeti bez Grčke, ali je veliko pitanje može li Grčka preživjeti bez eurozone. Oni moraju prekinuti ovu igru bez granica i konačno prihvatiti reforme.”

“Imam razumijevanja za običnoga građana Grčke, jer je cijena koju taj pojedinac plaća za vlastitu lošu procjenu situacije, za vlastito sljepilo, strahovito visoka”, rekla je Sandra Kalniete novinarima u jednom izrazu kontrolirane, gotovo stoičke iritiranosti.

Kako i ne bi. Prosječna mirovina u Latviji iznosi približno 250 eura, mnogo manje nego u Grčkoj, gdje penzioneri protestiraju da im ne smanjuju mirovine jer neće moći izdržavati unuke koji ne mogu naći posao. Ipak, Latvijci kažu da je emigracija iz Grčke relativno niska, dakle – nije im dovoljno loše kod kuće.

Dakako, Latvija nije zemlja bez problema. Jedan od tih je upravo iseljavanje. Prvi migratorni val bio je odmah nakon priključenja Uniji 2004. godine, drugi, vrlo velik, za vrijeme krize od 2008. do 2009., a treći je sada, uslijed straha od razvoja događaja s Rusijom. Ako se nastavi ovim tempom, do 2050. godine stanovništvo Latvije past će na 1,3 milijuna. Mnoga sela su napuštena, kuće zjape prazne. Kako to ponovo napučiti, velika je briga vlade u Rigi. Taj pad stanovništva također je i sigurnosni problem te zemlje, ali i istočnih granica Europe.

Iako Latvija ne nudi mnogo ni danas – nudi prosječnu plaću od 375 eura – ipak se 8800 Latvijaca vratilo u zemlju, a 17.400 ih je emigriralo, što je niže nego prethodnih godina.

Prognoze za rast ove su godine malo smanjene, ali odgovornost ne leži na Vladi u Rigi, nego se investicije povlače zbog nervoze oko sigurnosne situacije. Svejedno, sve velike rejting agencije prognoziraju rast. Članstvo u euru isplati im se jer je još jedan pokazatelj njihove kredibilnosti, solidnosti i ambicije, ali je također i svojevrsni sigurnosni štit – dokle su oni, dotle je prava Europa.

Što se tiče Estonije i Litve, i one su prošle sličnu konsolidaciju, ali nisu bile u programu MMF-a. Vilnius je, doduše, bio na rubu da usvoji program, ali su procijenili da su dovoljno disciplinirani da sve obave sami. Imali su na računima više ušteđevine nego Latvijci i to su u vrijeme krize iskoristili, a i trgovina je, te nacije od četiri milijuna stanovnika, bila relativno razvijena, pogotovo sa stabilnom Poljskom. No, i oni su to što su trebali proveli mirno i staloženo, bez trzaja i buke.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: