Grci su stvarno čudni. Izglasali su posve istu Vladu kao i prije devet mjeseci, kao da se ništa u međuvremenu nije dogodilo. Istodobno su izglasali dijametralno suprotnu politiku, posve drugačiju ideju za svoju zemlju, tj. napravili zaokret od 180 stupnjeva. Naime, prije nepunih godinu dana, krajem siječnja, izabrali su Sirizu i na taj način pokazali da im reforme koje je tražio Bruxelles ne padaju na kraj pameti. Kad je Bruxelles pritisnuo, onda su 5. srpnja izašli na referendum na kojem su odgovarali na pitanje jesu li za to da se prihvate ili odbiju uvjeti briselskog financijskog paketa od 86 milijardi eura koji bi ih spasio od ogluhe, ali kojim bi se obvezali na štednju i reforme. (Reforme koje se traže od Grka odnose se na daljnju privatizaciju, na anuliranje nekih poteza koje je Ciprasova Vlada uvela kad je došla na vlast, te na rezanje javnog sektora.)
Sa 62 posto glasova, gromko su viknuli da ne žele, a “oxi” je prkosno prošao Europom, kao prijeteći srh centrističkim vladama i signal proljeća klasične ljevice.
Sad su pak Grci na izborima pozvali Vladu da provede te iste reforme koje su takoreći nekidan odbili, tako da su izbori također bili neka vrst referenduma, ali ovaj put Cirpas je stao iza briselskog paketa. Konačno, u svoj parlament od 300 mjesta, Grci su izabrali čak 89 zastupnika koji se zalažu za reforme ili, drugim riječima, za to da se slušaju Bruxelles i Berlin.
Nekoliko dana uoči izbora činilo se da demokršćanska opozicija opasno ugrožava Sirizu, ali ispostavilo se da od toga nema ništa. Nea Demokratia nastupala je s tezom suradnje s Bruxellesom i provođenja reformi. Ali, Grci to sad već imaju sa Sirizom i Ciprasom. To da je on promijenio politiku, nikom, čini se, nije smetalo. Na kraju, oni su i birali Sirizu velikim dijelom zato što od gađenja nisu mogli više podnijeti dvije velike korumpirane stranke, a Cipras je obećao borbu protiv korupcije.
Mladi lider pak učvrstio je vlast. Znamo da je prije devet mjeseci, kad je došao na vlast, bio po političkom uvjerenju komunist, ali se odmaknuo od njih i primakao lijevom centru.
Kako se Cipras mijenjao, tako je u krajnje lijevom krilu Sirize raslo nezadovoljstvo. Krajnje lijeva frakcija koju vodi Panatiotis Lafazanis, ali u kojoj je aktivan i bivši ministar financija Varufakis, osjećala se prevereno i izigrano. Lijeva platforma ili “Narodno jedinstvo” zalagala se za izlazak Grčke iz zone eura i prestanak politike štednje. Cipras je trošio jako mnogo političke energije na to da ih smiruje, uvjerava, moli, a oni su se opirali njegovu kursu i prijetili mu da će izaći iz parlamenta i ostaviti ga bez većine.
Pritom, tjedan dana nakon referenduma i “oxi”, prihvatio je sve briselske uvjete i novac koji ide u tom slatko-gorkom paketu, a sve kako bi ostao u euru. Kad je to napravio, trebao je to objasniti i građanima, a dio vlastite stranke ga je minirao. Tad se odlučio na izbore.
Lijeva platforma s Lazafazanisom isključila se iz Sirize. Tko je ostao, prihvaća ga kao lidera. Stranku drži u ruci.
Doduše, on ju je i stvorio. Sad se stvarno može reći da je Siriza isto što i Cipras.
Na kraju, iako mu se političko iskustvo ograničavalo na sudjelovanje na demonstracijama, prije nekoliko godina okupio je razne lijeve strančice, skupio nezadovoljnike, počeo dobivati na popularnosti i u Grčkoj i u Europi i na kraju dobio izbore. Kad bi došao u Bruxelles, u Europskom parlamentu među progresivnim europarlamentarcima bio je dočekivan kao romantični polubog. Kad je progovorio i kad su iz tih nasmijanih usta s bisernim zubima počele izlaziti nacionalističke floskule protiv Makedonaca, obožavateljicama bi se samo objesilo lice. Ali, pustimo to. Činjenica je da Cipras od sada dolazi u Bruxelles kao nasmijan, veseo, jak lider.
Preživio je Atenu, ali i Bruxelles. U ovih devet mjeseci moćni i iskusni političari iz bogatih i jakih zemalja su ga ponižavali i odgajali uglavnom batinom a manje mrkvom, a on je priređivao predstave na samitima, od dizanja glasa pa do toga da bi skinuo sako i ljuto ga mlatnuo o pod. Sve su to mirno kancelarka, pa Dijsselbloem, Juncker, gledali i čekali da prođe ispad. Nisu mu davali više od godinu dana, i mirno su pomagali Nea demokratiu da se vrati na vlast.
Ni socijaldemokratska ljevica ga nije voljela, jer normalno – ni oni ne žele u svojim zemljama gubiti od stranki kao što je, na primjer, Podemos. Tako, primjerice, talijanski premijer Matteo Renzi uvijek bi pred nama novinarima u Bruxellesu branio Ciprasa i njegove stavove. Ali, unutra, iza zatvorenih vrata, grizao bi ga isto kao i Angela Merkel ili neki od premijera manjih zemalja koje ona instruira. Sad to sve izlazi na vidjelo, i to, dakako, iz ustiju nekadašnjeg Ciprasova prijatelja, bivšeg ministra Janisa Varufakisa, koji je baš Renzija, u Europi najmoćnijeg socijaldemokratskog lidera, optužio da je “ucijenio Aleksisa i time izdao socijaldemokraciju”.
U europskom političkom pejzažu Siriza je bila previše različita, previše je iskakala iz političke šablone da bi mogla opstati na sceni. Drugim, centrističkim liderima Cipras je izgledao kao strašilo. Lomili su ga gdje god su mogli i kako su god znali. I što se dogodilo? Evo novog Ciprasa kako zakopčava razdrljenu košulju, baca crveni karanfil, a uzima crvenu ružu i postaje socijaldemokrat. Dakle, izdresiran je. Prilagodio se, preživio, i sad će ga u Bruxellesu prihvatiti. Naravno, mora sad i Sirizu redefinirati u socijaldemokratsku stranku.
Dakako, sad će morati provesti reforme. U prvih devet mjeseci nije pokazao bog zna što. Hoće li uspjeti? Znamo da ima konzaltinga i analitičkih instituta koji stalno mjere koliko je Atena blizu tome da je najure iz zone eura ili da ona sama izađe. Nakon reizbora Ciprasa procjene su iste kao i prije – 30 posto da će napustiti euro. Rejting agencija Fitch komentirala je da će premijer Cipras i u ovom, ponovljenom mandatu reformama prilaziti polovično, te da će u pregovorima biti nepredvidljiv. Politička retorika Sirize i sad je takva da širi protivljenje mjerama štednje, pa je rizik u Grčkoj još vrlo visok.
Dakle, analitičari ne dijele oduševljenje. Dobro je međutim da će glavna opozicija u parlamentu, Nea demokratia, biti proeuropska i proreformska.
Nažalost, treća je najjača stranka, koja je dobila čak 18 mjesta u grčkom parlamentu, neonacistička Nova zora. Podrška Novoj zori skočila je na otocima na kojima se iskrcavaju izbjeglice. Na Lezbosu, primjerice, obični ljudi pomažu, ali ipak ih je skoro osam posto glasalo za ove siledžije, i to je skoro dvostruko više nego na siječanjskim izborima. Na otoku Samosu također je gotovo osam posto glasalo za Novu zoru, što je tri posto više nego na izborima krajem siječnja. Treći egejski otok, Simi, od ožujka do danas primio je 5500 izbjeglica, što je dvostruko više od domicilne populacije. Tamo je više od deset posto glasalo za Zlatnu zoru.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....