'TRANSIT'

Nacizam ne dolazi s fanfarama, ne objavljuje se na naslovnicama osnivanje konc-logora niti se putem javne nabave traže plinske komore

 
'Transit'

Koliko ste puta čuli da smo opet u 30-ima, da današnje vrijeme zastrašujuće podsjeća na ono koje je prethodilo dolasku nacista na vlast? Nitko u tome nije otišao tako daleko kao Christian Petzold (58), uspješni njemački redatelj (“Barbara”, “Phoenix”, oba s Ninom Hoss) u filmu “Transit”. Film prikazan u popratnom programu Zagreb Film Festivala, Velikih 5, snimljen je po istoimenom romanu Anne Seghers: velika spisateljica DDR-a prevođena je i kod nas, ali ne i ovaj njezin najpoznatiji roman. Kao članica Komunističke partije Njemačke, židovskog porijekla, Anna Seghers bježala je pred nacistima, prvo u Francusku pa u Meksiko. “Transit” je priča o očajnicima koji u Francuskoj pokušavaju upasti u posljednji brod za Meksiko, prije nego što nacisti stignu do Marseillesa.

Petzoldov postupak napravio je od filma vrišteće upozorenje. Čak i ne upozorenje, ovo je već dijagnoza, gotovo je. Nacizam ne dolazi s trubama i fanfarama, ne objavljuje se na naslovnicama osnivanje koncentracijskih logora, niti se putem javne nabave traže plinske komore. Kad je što počelo, shvatimo tek nak­nadno. Ono što kod Petzolda izaziva jezu jest preklapanje: priču o Nijemcima koji 1940. bježe pred nacistima on je snimio u današnjem Marseillesu. Prošlost se poklapa sa sadašnjošću u mnogo detalja, ne samo u snenim interijerima olinjalih malih hotela lučkoga grada. Petzold to radi diskretno, dosta je da pokaže današnje aute, luku.

Gledatelju se u vidnom polju svako malo preklapaju ono današnje i ondašnje. Interijeri su tako stilizirani da si se već uljuljkao u ugodu francuskog bara 40-ih, kad shvatiš da pizza koju su junaci naručili ne može biti ondašnja. S pizzom te hvata sasvim sadašnja nelagoda. Meksički konzulat je u starinskoj zgradi visokih stropova, sa stupovima i mramornim stubištem, punim umornih ljudi koji čekaju, na rubu živaca.

Zatim kamera pokaže elektronički displej koji pokazuje koji je broj na redu. Time redatelj izbacuje gledatelja iz cipela, oduzima mu njegovu ugodnu ulogu nevinog promatrača. Prvo nam ponudi, a onda oduzme komfor promatranja davno prošle patnje, za koju ne snosimo nikakvu odgovornost. Mi bismo htjeli gledati davno oplakanu agoniju, kroz igru lijepih i lijepo odjevenih glumaca, a redatelj nas šamarom vraća današnjici - ubacivanjem tog elektroničkog displeja u meksičkom konzulatu, prizora gužve na autocesti ili žene koja vrišteći policiji pokazuje prstom na ilegalca.

Estetika je etika: mi bismo radije u prošlost, jer je tako ugodno identificirati se s nevinim žrtvama. Redatelj nam oduzima taj alibi i suočava nas sa sadašnjicom, a tu već nismo sigurni koja je naša uloga. Treba li se gledatelj identificirati s nevinim žrtvama ili pak prije s potkazivačima?

Tek trenutak ili dva redatelj si dopusti da bude izravan pa vidimo današnje ilegalne ljude, gomilu očajnika iza ulaznih vrata jednog stana. Bjegunci pred fašizmom ili ilegalni migranti? U naizgled sasvim mirnom gradu odvija se borba na život i smrt. Onda i sada ista je ignorancija promatrača. Ilegalci ih zanimaju samo ako na njima mogu zaraditi. Kad si ilegalan, ti nisi čovjek, nego lovina, okružen si vukovima i hijenama. Preživljava samo onaj tko ima novac, tko si može platiti skupe karte i vize.

Petzold glavnoga glumca Franza Rogowskog (“Victoria”, film o noćnom Berlinu u jednom kadru iz 2015.) koristi slično kao László Nemes Gézu Röhriga u “Saulovu sinu”. Dobar dio filma gledamo mu lice u krupnom planu, kamera ga posvuda slijedi a da o njemu jako malo saznajemo. Izvrsni su i glumci u manjim ulogama. Iz kratke role Barbare Auer saznate sve što trebate znati o povijesnim okolnostima 1940.: prijatelji, bogati Židovi, otišli su za Ameriku, ona je ostala i čuva im dva psa dok im ne ishodi veterinarsku dozvolu. Ti psi vrijede više od nje, oni su njezina viza za Ameriku. Ljudska prava da, za one koji imaju novca.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 00:56