AKADEMIK MILIVOJ SOLAR 'Književnost i cijela umjetnost nikada nisu bile ni slobodne ni neovisne ni autonomne. Sve su djelatnosti upletene u politiku'

U tekstu “Solarni sustav” koji je objavljen u zborniku radova sa znanstvenog skupa u povodu 80. rođendana akademika Milivoja Solara, Pavao Pavličić prisjeća se dana kada su se on i kolege s Odsjeka za komparativnu književnost opraštali od velikog profesora u povodu njegova odlaska u mirovinu, svi su nosili majice na kojima je pisalo “Solar system” na inicijativu također umirovljene profesorice i znanstvenice Gordane Slabinac.

Naime, definitivno među omiljenijim studijima na Filozofskom fakultetu u Zagrebu jest studij komparativne književnosti (i ne pišem ovo jer sam i sam bio student, nego zato što tome tako jest, iz odokativnih i “stvarnih” statistika), a za to je zaslužan upravo akademik Milivoj Solar.

Naime, sedamdesetih godina prošlog stoljeća predložio je sustav izbornih kolegija u kojem će studenti sami određivati što će koje godine slušati, uz obvezu da u toku studija odslušaju određeni broj općepovijesnih, teorijskih, komparativno­povijesnih i teatrološko-filmoloških kolegija. Studenti su bili zadovoljni, nastavnici također, a Fakultetom se, navodno, počeo pronositi glas o tom neobičnom potezu, te su postojali i takvi zagovornici Solarova sustava koji su željeli primijeniti njegov model na drugim odsjecima. U jednom trenutku čak se pojavila ideja da se cijeli fakultet reorganizira po tom modelu.

Akademik i profesor, doktor znanosti Milivoj Solar (1936.) jedan je od rijetkih intelektualnih autoriteta s našega prostora koji je svoj ugled i poštovanje stekao dugogodišnjim, ustrajnim radom. Od svog predavačkog rada, s kojim je pola stoljeća bio aktivan kao redovni profesor Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, oprostio se prije nekoliko godina. Predavao je kolegije iz teorije književnosti, metodologije znanosti o književnosti i suvremene svjetske književnosti, a bavio se znanstvenim, književnoteorijskim esejističkim radom, koji je donio mnoge nezaobilazne, antologijske naslove.

Prisjetimo se tek nekih: “Ideja i priča”, “Uvod u filozofiju književnosti”, “Smrt Sancha Panze”, “Teorija književnosti”, “Edipova braća i sinovi”, “Povijest svjetske književnosti”, “Mit o avangardi i mit o dekadenciji”, “Suvremena svjetska književnost”.

Radovi akademika Solara našli su odjeka i izvan granica Hrvatske, prevođeni su i objavljivani u inozemnim časopisima, a dobitnik je i brojnih nagrada, među kojima valja istaknuti: “Božidar Adžija” (1975.), “Vladimir Nazor” (1977.) i Nagrada HAZU (2004.) te “Vladimir Nazor” (2010.), taj put za životno djelo.

Politika i književnost, krenimo s tim. Bili ste zadnji ministar kulture bivše države, a nakon prvih višestranačkih izbora 1990. godine ministarstvo ste prepustili HDZ-ovu ministru Vlatku Pavletiću.

- Kada sam završio sa svojom ministarskom funkcijom, papire sam predao. Nerado sam se počeo baviti politikom, to nije bilo moje. Uvijek imate razne okolnosti zbog kojih pristajete, ali taj je posao, zapravo, visoki rang činovnika. Nije mi se to sviđalo: danas jedno, sutra drugo. Rekao sam im da radim samo jedan mandat. Cijeli život imao sam sreću raditi posao koji volim i rado sam ga radio: predavati i pisati.

Danas je relacija političkih odluka i toga što ulazi u književno polje, što se financira puno očitija, opipljivija. Književnost se događa i izvan subvencija, ali bez njih je teško...

- Književnost i cijela umjetnost nikada nisu bile ni slobodne ni neovisne ni autonomne. Sve su djelatnosti upletene u politiku. Ovo sada je drugi tip utjecaja. Mi smo ipak imali sreću utoliko što je u moje vrijeme politika odlučila da nema mode i tako je utjecala i na književnost. Nacizam i komunizam su se jedino u tome slagali. Mislim da ta ovisnost o subvencijama možda i nije tolika. Mi smo nakon Rezolucije raskrstili s Rusima, ali i s čistim, radikalnim marksizmom sovjetskoga tipa, pa smo imali priličnu slobodu. Pazilo se da svaka nova “moda” ne dirne izravno u sustav, ali imali smo apstraktno slikarstvo, nadrealizam.

Boris Kovacev / CROPIX

Imali smo Ristića, Krležu...

- Da.

Zašto nikada niste napisali tu “slavnu” knjigu o psima? Znam da ste u pisanje krenuli kao učenik s pričom o psima.

- (smijeh) Dugo sam mislio da ću studirati biologiju jer sam zaista volio životinje. Onda sam u šestom razredu čitao Darwina i shvatio da je filozofija ono što me doista zanima. Meni su svi predmeti u školi dobro išli. Mislio sam da mogu završiti bilo što, a na užas svog oca izjavio sam da želim filozofiju. Dao mi je pet godina obećanje da će me izdržavati i onda “kako znaš”.

Što se tiče knjige o “povijesti naših pasa”, bio sam dječak. Poslije sam se bavio drugim stvarima. A možda je još i napišem.

Bili ste glavni reformator studija komparativne književnosti, s druge strane ste vratili gimnazije u obrazovni sustav, ali i vjeronauk.

- Samo sam ga pustio kao zadnji sat. I danas mislim da bi trebao biti zadnji sat.

Što se tiče komparativne književnosti, bili smo dobra grupa. Od nas na početku sedmero, četvero je završilo u HAZU. Ja sam se trudio da prijeđemo na taj novi sustav, ali je to sve ovisilo o slučaju. Godine 1969. odsjek se raspao: Hergešić koji tada nije bio star, pogotovo ne u odnosu na današnje standarde starosti, rekao je da ide u penziju i da je to neopozivo. Bio je bolestan i bilo mu je teško držati predavanja, to sam tek naknadno shvatio. Sveto Petrović je rekao da ide u Novi sad, Breda Kogoj Kapetanić otišla je u Seattle. Ostao sam jedini profesor i morao sam odsjek iznova izmisliti.

S obzirom da je tome bilo tako, odlučio sam se napraviti nešto moderno. Uzeo sam s nekoliko sveučilišta programe i po njima gledao što bi kod nas prošlo. Svi su imali slobodne kolegije, pa sam tražio jedan opći ispit na početku i završni, komisijski, bez obzira na odslušane kolegije. Složio sam kolegije kao svagdje na svijetu, oni su se oglašavali, a studenti su se prijavljivali. Meni se uvijek prijavljivalo previše studenata, pa sam tražio da nešto napišu kako bi selekcija bila lakša.

Moja reforma najviše se sviđala studentima, starim profesorima se uopće nije sviđala. Tu reformu branio sam na deset mjesta, a završnu riječ imalo je Vijeće i mislim da ne bi prošlo da nije bilo profesora Bujasa, kojeg osobno nisam ni upoznao. Čovjek je bio od utjecaja. On je na kraju rekao: “Ma pustite mladog čovjeka.” Ta se reforma s određenim promjenama održala do danas, a poslije sam i postdiplomski reformirao. Sedamdesetih su mi došli doajeni: Frangeš, Škreb, Flaker i pitali me bih li preuzeo taj studij. Rekao sam da bih samo ako mi daju da vodim kako ja to želim. Dosta je dugo trajala ta promjena. Uveo sam izborne kolegije, ali i obvezne. Nisam dao da to baš predaje svatko. Nas koji smo pisali program zvali su četveročlana banda. Napravio sam tada program i za cijeli fakultet, mislim bolji od ovog koji postoji, ali tada to nije moglo proći. Politika je morala blagosloviti. Šuvar je, navodno, čuo za taj moj program pa je rekao da se radi o amerikanizaciji i da to ne može proći. Poslije mi je i on rekao da je na kraju sve ispalo kako on nije htio.

Što ste uočili da studenti traže u književnosti? Zašto studiraju komparativnu književnost?

- Nažalost, to se znatno promijenilo. Kad sam imao sedamdeset godina, trebao sam ići u penziju. U zadnje vrijeme predavanja bio sam na četvrtoj godini ili držao postdiplomske i diplomske. Onda sam rekao - dajte mi prvu godinu da vidim kako to izgleda jer je od tada prošlo već desetak godina da nisam predavao. Prvo sam pitao brucoše nešto slično kao vi mene sada. Rekli su mi da žele diplomaciju, novinarstvo, a tek neki su rekli da vole književnost. Ja da sam mogao studirati komparativnu književnost, studirao bih. Već tada je taj studij zvučao kao hohštaplerski, gospodski studij.

I danas kotira kao elitniji studij jer je tražen, ako je to kriterij.

- Puno me pitate. No čini mi se da sam tada okupio sjajne ljude: Senkera, Tomasovića, Bekera, Gaju Peleša, Pavličića, koji je ranije došao, i da se može utoliko reći da je studij elitni.

Predavali ste dobrom dijelu hrvatskih književnika.

- Da, predavao i poznavao.

Kako je funkcionirao nalog čitanja tekstova vaših kolega? I kako su te diskusije izgledale?

- Čujte, svakako. Fakultet nikada nije bio jedinstven. Poslije se osjetio nacionalizam. Neki su pristajali uz one za koje su mislili da imaju novca. Neki su se držali uvjerenja, ali njih je dosta malo. Filozofski fakultet je i dalje jedna od boljih organizacija jer još uvijek ti profesori brane svoja mišljenja.

Tko je trebao biti vaš nasljednik?

- Zoran Kravar. Mislio sam da je on moj nasljednik. Mislio sam da će on meni držati govor na sprovodu. On se najviše brinuo o svom zdravlju od svih ljudi koje znam, a umro je relativno mlad.

Boris Kovacev / CROPIX

O ukusu ste puno pisali. “Laka” književnost radi najveću “promjenu” u javnosti, a ne akademski tekstovi niti ikakvo drugo stvarno stručno vrednovanje. Ili?

- Pisao sam o lošem ukusu, a ako još uspijem, upravo ću o tome pisati. Ukus je ideja koja je nastala u 18. stoljeću. To je sposobnost prepoznavanja umjetničkih djela. Kant je to jedini shvatio, da ne može napraviti estetiku ako ne uspije pronaći što je zajedničko svim umjetnostima i ako ne pronađe kriterije vrednovanja. Taj kriterij je za njega bio ukus. Razlikovao je one koji trebaju znati tehniku. Ukus su najviše kritizirali, ali dosta pogrešno. Pogotovo Terry Eagleton, Bourdieu. Napadali su ga kao elitnu kategoriju. Kant nije mislio da je ukus nešto slično bontonu, propisu. Mislio je da je to sposobnost svih ljudi, otprilike kao što je svaki čovjek u mogućnosti naučiti bilo koji jezik, ako dođe u tu sredinu koja ga tako odgoji. On je mislio da svatko tko je odgojen ima određen ukus, ali to je osjećaj, a ne propis. Osjećaji ushićenja, divljenja, uzvišenosti. Mislim da se danas umjetnost tako ne promatra. Ali danas nije to toliko uzvišenost, nego je više poziv na razmišljanje, tjeskoba, nelagoda. Sjećam se kada sam gledao Becketta, to mi se činilo sjajnim. Govorio sam po tjedan dana o tome.

Drukčije ste se družili, odgajali svoj ukus. I o tome ste govorili...

- Moja generacija i stalež bio je napola gladan. Jeli smo kao studenti u menzi Tri kostura. Nešto je bilo u tom siromaštvu, studenti su se družili. Mi koji smo studirali filozofiju, nije nas bilo puno, išli smo zajedno svagdje. Sjedili u kafanama, raspravljali o filozofiji. Kasnije to kod svojih studenata nisam baš vidio.

Što danas čitate?

- Kad uđete u duboku starost, onda to zahtijeva nešto poput kompletne promjene života. Ako vas to slomi, dolazi jadikovanje, što se dobrom dijelu ljudi događa. Morate biti svjesni da je to sada nešto sasvim drugo. Mene je osobno starost jako promijenila. Zamišljao sam da ću nakon zadnjeg predavanja koje sam imao, a koje je slučajno bilo u Podgorici, imati sve vrijeme svijeta za čitanje i pisanje. Veliko slobodno vrijeme me čeka. Čitat ću što nikada nisam čitao. Ne ide vam to tako. Kada ste tako stari, život se i usporava i ubrzava. Brzo sve prolazi, i godine i dani. Usporava se u tome što poslovi koje ste svakodnevno obavljali postaju teški. Teško da će biti nešto od mog “velikog pisanja” pod stare dane. Mora se živjeti drugačije. Ili ćeš pasti u depresiju, pričati gluposti.

Moja generacija otpratila je profesora Senkera u mirovinu, pa ću sada vas pitati ono što smo i njega pitali na tom kraju. Postoji li nešto što niste pročitali, a željeli ste? Koja su to djela koja su vam izmicala?

- Nema toga. Ako sam htio, ja sam i pročitao. Danas čitam puno modernu fiziku. Zanima me struktura prostora i vremena. Naprimjer “Tkivo svemira” Briana Greena. Hawkinga sam isto mnogo čitao. Volio sam science fiction, ali suvremena fizika je više od toga. U znanstvenoj fantastici još nisu došli do mogućnosti više paralelnih svemira, kao u kvantnoj teoriji gdje nema predviđanja događaja. Kvantna teorija je protiv svih dosadašnjih.

Pavao Pavličić ima sto knjiga. Jeste li kao kolega pročitali sve?

- (smijeh) Nisam, ne. Pročitao sam dosta njegovih stručnih knjiga, a volim i njegove krimiće. A on mi je sada napisao cijelu apologiju u zborniku koji je nedavno objavljen o mom radu. Rekao mi je da je lakše pisati kada se hvali nego kada se kudi.

Recite nam nešto o praksama svog čitanja. Puno nas jako nakaradno čita: ležimo, u nezgodnim pozama, iskrivljeni smo.

- Uglavnom sam čitao za stolom, srednje sporo. Beletristiku na kauču, a teoriju na stolu. Ono što me zaista zanimalo čitao sam ovdje za stolom. To mi je bilo pravilo.

Koliko posjedujete knjiga u svojoj biblioteci? Pitam to radi vlastitog fetišizma.

- Puno previše. Dosta sam knjiga nedavno prodao jednom antikvarijatu. Nisam imao više kamo s njima. Tražio sam ga da sve odnese, čak i one koje nije htio kupiti. Sve je bilo puno.

“Teorije književnosti” opet nema dostupne u knjižarama.

- Ma ima je na internetu. Prostori je ne žele uzeti sebi da ne bi morali platiti. (smijeh)

U Srbiji je objavljena “Povijest književnosti” iako je, kako sami kažete, ona kroatistička.

- Da, naznačeno je da jest. Ipak, objavili su bez ijedne primjedbe. To je zanimljivo.

Romantično pitanje: koga ste voljeli čitati, pratiti? Tko vam je mijenjao svijet?

- “Majstor i Margarita”. “Vergilijeva smrt”. Dva jedino moguća načina na koji bi se mogao napisati roman, danas, mislim. Nekada sam volio “Mučninu”, Sartrea. Sartreova je slika visila na mom zidu.