JURICA PAVIČIĆ I TOMICA BAJSIĆ 'Koga domoljublje zanima i može li se ono nametnuti ljudima'

ANTIPATRIOTSKI MANIFEST

Hrvatske nacionaliste Hrvatska ne zanima. Zato sam protiv njihova domoljublja

Politički tajnik Hrvatske čiste stranke prava Luka Podrug obično spada u političare koje se na hrvatskoj desnici drži mjerom čistog, pravog “patriotizma”. Bivši (kratkotrajni) politički uznik Luka Podrug već je nekoliko mandata stalni član splitskog Gradskog vijeća, u koje je prije dvije godine opet ušao na koalicijskoj listi HDZ-a. Tijekom tog razdoblja Podrug se istaknuo time što je pisma novinama potpisivao sa “Za dom spremni”. Vodio je kampanju protiv toga da se Miljenku Smoji da ime ulice i/ili spomenik, a kad je prije nekoliko mjeseci nepoznati klesar uklesao ZDS na kameni stup-spomenik 9, bojni HOS-a, Podrug je preko medija “preuzeo autorstvo” nad fašističkom akcijom.

Podrug – ukratko – važi za mjeru beskompromisnog, oštrog hrvatskog nacionalizma. Istodobno I začudo, međutim, Luka Podrug je čovjek koji pokazuje krajnju dezinteresiranost, ako ne i prijezir prema bilo kojem aspektu lokalne (a time i hrvatske) kulturne tradicije. Već površnim guglanjem lako je naći Podrugove prezrive optužnice protiv niza dalmatinskih pisaca, novinara, umjetnika, liječnika, kulturnih aktivista. Luka Podrug baš ni jednom kao vijećnik nije otvorio temu uništavanja ili spornog obnavljanja spomeničke baštine. Kad su navijači kroz udrugu “Naš Hajduk” pokušali spasiti NK Hajduk od propasti, Podrug (inače, navijač “Dinama”) suprotstavio im se, te ubrzo završio kao bad guy gradskih grafita. Kad sam se prije desetak godina našao u situaciji da se s krugom znanaca bavim zaštitom Marjana, shvatio sam da nam je Luka Podrug jedan od najžešćih političkih protivnika. Podrug se kao vijećnik zalagao da se na Marjan puste automobili, zagovarao je da na Prvoj vodi Fani Horvat izgradi kafić, a prije samo nekoliko mjeseci u intervjuu za “Dalmacija News” je rekao da je dosta bilo urbanističkih svetih krava, te da bi južne marjanske padine trebalo pretvoriti u grozd hotela.

Paradoks je da bi park-šuma Marjan u nekoj normalnoj zemlji s normalnim ideologijama trebala biti upravo primjer konzervativnog ideologema za kakve bi se ljudi kao Podrug morali zalagati. Riječ je o parku koji je spomenik nacionalne kulturne baštine.

Riječ je o dijelu građanske, pretkomunističke tradicije. S obzirom na niz crkvica i kapela na Marjanu, ta je tradicija ujedno i spiritualna, katolička. Unatoč tome, zaštitom Marjana u posljednjem su se desetljeću uglavnom bavili “urbani jugoslaveni”, “komunjare”, “orjunaši” i “jogurt-revolucionari”, kako ih je nazivao Podrug. Sam Podrug bio im je žilavi, ogorčeni protivnik.

Neobično? Naizgled da. Ali samo naizgled. Jer, uđe li čovjek u sadržajnu analizu hrvatskog nacionalističkog diskursa, shvatit će da slučaj Luke Podruga nije iznimka, nego – štoviše, čvrsto pravilo. Hrvatske “patriote”, naime, Hrvatska i njezin identitet u načelu ne zanimaju.

Hrvatska nacionalistička ideologija, naime, prema zemlji koja je objekt njenog patriotizma (Hrvatskoj) gaji smjesu potpune indiferencije i ljutitog prijezira. Hrvatski nacionalizam puno toga u Hrvatskoj ne voli, pa bi Hrvatsku rado “očistio”, da bude drukčija i druga. Hrvatski nacionalizam – za početak – ne voli veliki dio hrvatske povijesti: ne voli seljačke ustanke i pučke bune, ne voli ljevicu i partizanski pokret, ne voli modernističko nasljeđe ni stečevine socijalizma. Ne voli 19. stoljeće zbog autonomizma i hedervarizma, ne voli dvadesete zbog orjunaštva, ne voli poratno razdoblje zbog komunista. Krleža je hrvatskom nacionalizmu crveni, Meštrović karađorđevićki Jugoslaven, Smoje autonomaš. Bauerovi ili Bulajićevi filmovi za hrvatski su nacionalizam crvena propaganda, EXAT komunjarska državna umjetnost, a novi val 80-ih salonska zabava za urbane Jugoslavene.

Hrvatski nacionalizam – nadalje – ne voli ni jednu nacionalnu i vjersku manjinu. Talijani su im vanjskopolitička prijetnja, Romi zagađenje, a Srbi – suvišno je i reći – Srbi. Hrvatski nacionalizam – osim manjina – ne voli ni regije, a svaki spomen regionalizma percipira kao autonomašku, sektašku prijetnju. Hrvatski nacionalizam – ukratko – ne voli puno toga u Hrvatskoj – ne voli čitave dijelove njezine povijesti, zemljopisa, kulture i identiteta, a ono što ne voli, to teži čistiti. Dok srpski nacionalizam ima težnju prisvajanju, pa usisava što treba i ne treba (od Tesle do Gundulića i od Andrića do Njegoša), hrvatski nacionalizam ima oprečan poriv: on pometa i izbacuje sve ono što ne odgovara jednom, isključivom identitetnom profilu – onom srednjoeuropske, katoličko-klerikalne kulture. Na taj način, hrvatski nacionalizam svoju kulturu laksativom pročišćava od koječega, od ćevapa i sarme do Borisa Dežulovića i Olivera Frljića.

Hrvatski “patrioti” – ukratko – mnogo toga u Hrvatskoj mrze. No, postoji još i kudikamo mnogo više dijelova hrvatskog identiteta i baštine prema kojem je taj nacionalizam – apsolutno indiferentan.

Tijekom posljednjih desetljeća, hrvatsko je civilno društvo vodilo brojne i prilično ogorčene bitke oko onog što je ono doživljavalo kao zaštitu baštine i nasljeđa, urbanog duha i strukture, oko zaštite prirode, povijesnog identiteta, pejzaža ili održivog razvoja. Dosta se prisjetiti dubrovačke borbe za Srđ, splitske za Marjan i za održivi život u gradskoj jezgri, makarskih borbi za Osejavu i sveti Petar, pulskih prijepora oko Brijuni Rivijere, zagrebačkog Prava na Grad, paških za maslinike na Lunu, socijalno-političkih borbi za Dalmacijavino, NK Hajduk ili brodogradnju. Nadalje, različite građanske inicijative, a neki put i vlade, u raznim su periodima vodile ogorčenu bitku protiv društvenih praksi koje izravno izjedaju hrvatska kulturna dobra, od divlje gradnje u nacionalnim parkovima do zakona o golfu, od koruptivnog, apartmanskog krčmljenja obale pa do divljeg šljunčarenja. U svim tim društvenim konfliktima hrvatska nacionalistička politika ili nije sudjelovala, ili je bila dio problema, umjesto rješenja.

Dosta se sjetiti lokalnog katoličkog svećenika koji je u Vrani stajao s megafonom na labudici zapriječenoj posred ceste da spriječi rušenje kuća u ptičjem rezervatu. Ili pak župnika Rogoznice koji je s oltara kleo one koji priječe izgradnju Pašalićeve marine u strahu za (danas trajno zatrovano) slano jezero Zmajevo oko. Dosta se sjetiti konzervativnih političara poput Dubravke Šuice, Davorina Mlakara ili Željka Keruma, koji su asistirali u najodvratnijim atacima za pejzaž, da bi se potom imena nekih od njih počela pojavljivati u austrijskim istragama.

Luku Podruga čak ni neupitno “konzervativni” ideologemi koje priziva Marjan (duhovnost, pejzaž, identitet, komunalna tradicija...) nisu pokolebali da predloži da se od južnih marjanskih padina napravi Sun City. Nisu, zato jer Podruga, kao ni hrvatske nacionaliste, Hrvatska zapravo ne zanima. Ne zanima ih hrvatska priroda, kao ni društvo. Ne zanimaju ih hrvatske regije, dijalekti, ni manjine. Ne zanimaju ih hrvatsko more, ni planine, ni ravnica. Ne zanima ih hrvatska proizvodnja, ni zanatstvo, ni agrar.

U dvadeset godina, hrvatski nacionalizam nije se ozbiljno zabrinuo za utrnuće i sumrak baš ni jedne hrvatske proizvodne tradicije. Iznimka je samo jedna, i to razmjerno recentna, a to je Imunološki zavod, no taj slučaj utoliko je izniman što je riječ o proizvodnji koja je simbolički bila pupčano povezana uz 90-e i rat.

Hrvatski nacionalizam ukratko – ne samo da nije istoznačnica patriotizmu nego mu je upravo korjenito oprečan. Stvarni hrvatski patriotizam morao bi biti temeljno i ozbiljno zabrinut za opstanak baš svake proizvodne tradicije. Hrvatski patriotizam morao bi s kritičkom sklonošću gledati na cijelu hrvatsku kulturnu tradiciju, bila ona orjunaška, autonomaška ili komunistička, bila ona Bajamonti, Kršnjavi ili Smoje, bila ona EXAT ili Bulajić ili partizanska pjesmarica. Hrvatski patriotizam morao bi biti zabrinut za zamiranje svake jezične, pismenske i etničke posebnosti, od komiških cokavaca do ličkih pravoslavaca i od Aromuna s Ćićarije do ćirilice u Vukovaru. Hrvatski patriotizam bi – na koncu – kao i svaki europski patriotizam prirodno morao imati opsesivnu fiksaciju na pejzaž. Od romantizma do danas, od Preradovića, Smetane i Caspara Davida Friedricha pa do modernih antiglobalista, patriotizam je obično opsesivno zabrinut za nacionalni pejzaž i prirodu, planine i vode koje vidi kao esenciju narodnog duha i vrhunsko dobro koje treba zavještati naraštajima. Jedan od rijetkih hrvatskih prosvijećenih konzervativaca – Tonči Tadić – jednom je rekao da je “ekologija najsofisticiraniji oblik nacionalizma”. Suvišno je i podsjećati koliko je naša nacionalistička u tom području nesofisticirana. Ta konzervativna politika uglavnom se svodila na to da taj pejzaž nagrdi i preproda uz simboličku ili konkretnu proviziju.

Umjesto da se zanima za išta od toga hrvatski se nacionalizam zanimao – zapravo – jedino za – samog sebe. Umjesto da bude afektivno zainteresiran za konkretnu zemlju, tradiciju i ljude, hrvatski nacionalizam opsesivno je zabavljen stjegovima i simbolima, afektivno vezan isključivo uz jedan transihistorijski konstrukt, ideološku pseudotradiciju u kojoj su neselektivno i proizvoljno uvezani akteri jedne te iste ideologije, one koja je Hrvatsku stoljećima vezivala uz vlastite kolonizatore, uz klerikalni, konzervativni i antimoderni dio Europe.

U toj tradiciji nema Gupca (koji je 1992. u Mostaru prvi izgubio ulicu), nema Matija Ivanića, Krleže, prosvjetitelja, fiziokrata ni partizana. U toj je tradiciji, doduše, liberalni ateist Starčević, ali krivotvoren kroz slogan “Bog i Hrvati”. U toj je tradiciji i Radić, ali se pri tom izostavlja njegovo koketiranje s Kominternom. U njoj je i Strossmayer, ali tako da se pazi da se ne spomene da je smislio Jugoslaviju. Ostatak tog ideološkog kanona mahom čine kolonijalni opslužitelji, žalosni antimodernisti i prijesni klerikalci. Čista esencija tog perverznog kanona je Alojzije Stepinac, novi libling hrvatskih mainstream medija, čovjek kojem je veći problem bio to što se muškarci i žene skupa kupaju na plaži nego Mussolinijev fašizam.

Oko takvog sustava vrijednosti hrvatski je nacionalizam izgradio novi ideološki konstrukt koji je – od školskih udžbenika do šatora u Savskoj i od biskupskih poslanica do Karamarkovih govora – postupno petrificirao i oko njega izgradio ono što on smatra da je “domoljublje”. Ono što se ne uklapa u taj koncept domoljublja, to se čisti. Ako treba, i željeznom četkom. Danas se čisti iz novina, s katedri i iz školskih udžbenika. Sutra će se čistiti iz zbornica, iz kazališta, s televizije.

I zato – da: treba biti protiv domoljublja! Treba biti protiv domoljubnih opcija i protiv domoljubnih koalicija. Treba upravo zato što se jedino na ruševini tog pseudodomoljubnog, isključivog i selektivno čistačkog ideološkog konstrukta može izgraditi novi, zdravo afektivni odnos prema zavičaju, zemlji i sunarodnjacima, odnos koji ako želite možete, ali i ne morate zvati patriotizam. Ali, taj drugi i drukčiji odnos prema zajednici – koji se zbog infektivne zagađenosti pojma čak ustručavam zvati patriotizmom – trebao bi počivati na potpuno drukčijem setu vrijednosti, koji u današnjem hrvatskom domoljublju ne postoji čak i u laboratorijskim tragovima. Na primjer, na odnosu prema zemlji, a ne prema plemenu. Na primjer, na uključivosti.

Na primjer, na plaćanju poreza (sjetite se Thompsona). Na primjer, na zaštiti prirode i prostora. Na javnom interesu i nultoj toleranciji na korupciju. Na afirmaciji stvarnih lokalnih vrijednosti – a među njima je najprije proizvodnja. Nalikuje li vam ovo što sam upravo sada ispisao na Milanovićev predizborni pledoaje za “novi patriotizam”? Vjerojatno da.

Pretpostavljam da je upravo ovo bio slijed razmišljanja koji je ponukao Milanovića na žestoki govor o SDP-u kao “stranci patriota i domoljuba” čiji se patriotizam ne svodi na mahanje zastavama i “povratak na staro”. No, tu postoji i problem. A problem je što je Milanovićeva Vlada imala tri i pol godine da takav koncept “novog patriotizma” utisne u javni prostor. Za tu konstrukciju novog, građanskog samopoimanja imala je brojne poluge, od škole do televizije i od kulturne politike do politike na sveučilištu. Taj prostor bitke za svog je mandata njegova vlada jedva začeprkala. U školstvu se opekla već na zdravstvenom odgoju i ustuknula pred konzervativnim civilnim buntom.

U visokom školstvu prostor borbe se sveo na sukob konzervativnog klijentizma i ideološki neosviještene tehnokracije. Na televiziji stvari su se svele na – evo nama Treći program, a vama Branko Uvodić i “Lijepom Našom”.

I tako – nakon četiri godine – opet ratujemo s tim istim, starim “domoljubljem” koje poput metastaze klija iz biskupskih dvorova, veteranskih stožera i konzervativnih tabloida. Opet se moramo baviti istim, potrošenim ideološkim konstruktom iza čijih stjegova, kamenih kipova i ruku na prsima leži ćumez: neplaćeni porezi, devastirani krajobrazi, politika unakažena korupcijom, administracija premrežena nepotizmom, preprodane uvale, spaljena sela, raseljene manjine, betonirane uvale. To je pejzaž domovine kakav za sobom ostavlja “domoljublje”.

POGLED IZ DALJINE

Domoljublje se ne može nametnuti

Ponekad je potrebno vratiti se tamo gdje je sve počelo, piše u najnovijoj reklami za hamburger Big Mac u Zagrebu. Pročitao sam negdje duhovitu tezu kako je otvaranje prvog McDonaldsa na području Jugoslavije u Beogradu, u četvrtak 24. ožujka 1988. godine, bilo uvod u raspad Jugoslavije i socijalizma. Samom otvaranju prvog McDonaldsa u Jugoslaviji nazočilo je čak 6200 ljudi koji su strpljivo čekali u dugačkim redovima da iskušaju Big Mac, otrovnu jabuku trulog kapitalizma.

Među tih 6200 bio sam i ja. U to vrijeme služio sam vojni rok u padobranskoj brigadi u Nišu i zato što sam govorio engleski jezik poslali su me da s još jednim vojnikom prikazujem padobrane i opremu na štandu zrakoplovstva na beogradskom sajmu. Više sam vremena provodio u prostoru s knjigama, čitajući Kon-Tikija, čiji je autor Thor Heyerdahl napisao i ovo: “Granice? Nikada nisam vidio nijednu. Ali znam da postoje u umovima nekih ljudi.” Odmah poslije vojske otišao sam u Brazil kod brata. U dućanu kod rta Arpoador kupio sam polovnu surf-dasku s dva pera, i crtežom kišne šume s naslovom Green Forever koja još i danas tamo stoji kod nećaka. Poslao sam u vojarnu na niškom aerodromu razglednicu surferskih plaža Rio de Janeira kao zbogom vojsci i njihovoj proizvodnji paralelne zbilje, unutarnjih i vanjskih neprijatelja, za sva vremena.

Ali nikada ne reci zbogom! Odzvonila je JNA tako da su uskoro MiGovi probijali zvučne zidove i sva oklopna mehanizacija raspalila je motore, ulaštene su rakete i nadglasana je svaka riječ razuma. Vojni vrh Jugoslavenske narodne armije, Miloševićeva vlast u Srbiji i Crna Gora uz pomoć raznih paravojski i četničkih formacija zakoturali su krvoločnu agresiju na Hrvatsku i na BiH, osvajanje teritorija kako bi iscrtali granicu velike Srbije makar zgazili sve živo što im stane na putu.

Davor Sefić, prijatelj iz djetinjstva s kojim sam bio i u JNA i zajedno smo dobrovoljno došli u Hrvatsku vojsku, poginuo je u Kuparima kod Dubrovnika 20. listopada 1991. Još prijatelja poginulo je na raznim ratištima i puno je stradalih ljudi svuda, tako da u sjećanju na poginule iščitavam domoljublje, ponos što smo uspjeli obraniti se, ostvariti neovisnost i osloboditi Hrvatsku. Biti jači od svoje sudbine, velika je stvar, a sudbina koju nam je tada namijenio generalštab JNA s generalom armije Veljkom Kadijevićem na čelu bila je uništenje.

Mislim da je domoljublje ili prirođeno, ili se stvara unutar životnih okolnosti, ali ne može se nametnuti kao obaveza. U Africi, kolijevci ljudske vrste, neprekidno ključa kao u vulkanu i nacije se rađaju i umiru; u Amerikama svijet se računa otkako su prije petsto godina na obale pune raznolikih naroda jednog vrućeg dana punog ljepljivih muha pristali brodovi s nepozvanim i neželjenim gostima, koji su im na njima nerazumljivom jeziku rekli: pogodi tko je! I bila je to smrt. Svaka tri mjeseca nestane u svijetu po jedan jezik, a po novijim predviđanjima do kraja stoljeća nestat će ih polovica. U Amazoni, primjerice, jedna je nacija – caboclosi – stvorena od bijelaca portugalskih i europskih korijena, zatim potomaka afričkih robova i domicilnih indosa povezanih prisilnim radom na plantažama kaučuka u svrhu pomaganja ratnih napora u Europi.

Da sam rođen u Nagalandu, između Myanmara i Indije, vjerojatno bih volio i tu domovinu, iako su tamo svi potomci plemena lovaca na ljudske glave, i bio bih pripravan boriti se za njenu slobodu, sve dok me moje pleme ne bi htjelo skratiti za glavu. Uskoro u Oklahomi treba biti pogubljen čovjek koji je nedavno izbjegao pogubljenje, već neko u nizu, zbog prijepora oko supstance injekcije, a ne zbog masovnog protesta, ili poziva pape Franje na globalno ukinuće smrtne kazne. A smrtna kazna ne uništava samo osobu nad kojom je izvršena, uništava nas sve.

Mark Twain davno je pisao kako treba biti lojalan svojoj zemlji, ali vlasti treba biti lojalan samo onda kada to ona zaslužuje. Ventilator brazilskog domoljublja jest da cijeli svijet ionako voli tu lijepu zemlju. Brazil je i majka, a majka se poštuje, pa himna završava ovim riječima: Ti si nježna majka djece ovog tla, voljena zemljo, Brazil! Kada prodavač kokosa i osvježavajućih pića na plaži o Diabo u Rio de Janeiru veselo pjeva da je Bog Brazilac, on time ne veliča svoj narod kao izabrani narod i svoju zemlju kao superiornu u odnosu na druge, nego misli da je Bog jedan od njih, bosonogih težaka koji crpe nadnicu pod užarenim nebom dokle njemu oko seže, a ne seže dalje od oceanskog ruba i obližnje favele na brdima gdje se rodio i gdje će provesti život, što mu i ne smeta jer cijeli svijet ionako dolazi u njegov grad.

Iznad favele planinski je lanac Orgulja gdje mu brat vozi kamion s natpisom “Isus je isto bio kamiondžija”. Na toj cesti koja od Lanca orgulja vodi prema Petropolisu, bivšem carskom gradu u kišnoj šumi, proći će pored grafita na zidu: “O humor salva a paciência, que salva o amor, que salva o mundo inteiro/humor spašava strpljivost, koja spašava ljubav, koja spašava cijeli svi- jet”.

Francuski državnik Charles de Gaulle nije imao smisla za humor pa je tvrdio kako Brazil uopće nije ozbiljna zemlja. Stefan Zweig, jedan od stanovnika Petropolisa u egzilu, rekao je kako je Brazil zemlja budućnosti – i takva će uvijek biti. I mi smo isto prelijepa zemlja puna prirodnih bogat- stava koja obećava. U budućnosti. Hrvatska e i za nas majka: kad prilikom procesije na Kamenita vrata pjevamo Majci Božjoj, kraljici Hrvata, ne činimo to misleći da ona voli samo nas, kao da smo izabrani narod, nego se obraćamo Mariji kao osjećajnoj zaštitnici, Mariji milosti punoj, koja će prva saslušati i najmanjeg od najmanjih, koja je uvijek tu da nas utješi.

Četvrt stoljeća nakon izborene državnosti čini mi se kako nam je humor sve više zahrđao, ljubavi za drugoga imamo sve manje, mučimo se s prihvatom izbjeglica od ratova i ne možemo spasiti svijet čak ni u malom dijelu, jer ne možemo spasiti ni sebe. “Volim govoriti o domovini, a ne o zemlji ili državi”, rekao je papa Franjo. “Zemlja je, napokon, geografski pojam, a država pravni, ustrojbeni koncept. No domovina je ono što nam daje identitet.”

Čini se kako je s godinama stvorena talačka situacija, pa ljudi masovno napuštaju zemlju. Ali domovina se može nositi i u ruksaku. Pogled na domovinu čak bude i bistriji iz daljine. Zakopane su sjekire otkopale ideološke rovove toliko duboke da se vide sa svemirske stanice International.

Ako kažemo da biti domoljub znači lojalnost državnom aparatu, zagrabili smo u prazno, iako nekome to možda izgleda kao zaokružena cjelina. George Orwell suočen s pohlepom političara u odnosu na ideale patriotizma izjavio je kako prema vlasti nema skrupula i izbjegao bi plaćanje poreza da može, ali da bi bio pripravan dati život za Englesku, ako bi mislio da je to neophodno.

Čin domoljublja je i učiniti nešto dobro gdje god da jesi. Promovirati vrijednost obrazovanja i poštovanje prema učiteljima. Razvijati svijest o ekologiji, koja je kod nas u povojima. Bicikle svi volimo i slavimo biciklizam kao ultimativnu slobodu, sinonim zdravog života, no vozači često guraju bicikliste s ceste i ljuto im trube da se motaju gdje im nije mjesto, a kad su u ulozi pješaka, psuju ih i vraćaju na cestu s koje su ih jučer istjerali. U nedjelju su novine donijele naslove o prometnom kaosu koji je izazvao Zagrebački maraton i gnjevne komentare građana. Jedan je kineski trkač nosio majicu sa šahovnicom, ne dajući se smesti u uvjerenju da je promoviranje zdravog života čin domoljublja.

Domoljublje je i odgovornost prema obitelji. U vesternu Sedmorica veličanstvenih, gdje se sedmorica najamnika revolveraša na poziv žitelja jednog miroljubivog sela bore protiv bande razbojnika, lik koji glumi Charles Bronson objašnjava djeci koja misle da njihovi očevi nisu hrabri da trebaju znati da su njihovi očevi hrabriji od njega koji nosi oružje, jer oni nose odgovornost za njih, njihovu braću, njihove sestre i njihove majke. Skrbe za njih jer ih vole i zato što to žele, a da on koji nosi oružje nije nikad imao tu vrstu hrabrosti: voditi farmu, raditi kao mazga cijeli dan bez ikakve garancije da će od svega nešto ispasti. To je hrabrost.

“Način na koji reagiramo na tragediju jedne male osobe reflektira naš odnos prema cijeloj naciji”, rekla je prije devet godina ubijena ruska novinarka Ana Politkovska. Čuvati vrijednost svakog pojedinog života, imati snove o lijepoj domovini kojom će se i drugi ponositi, čak i ako se to ne obistini. Ne odustati od vjere u pravednije društvo, u ljubav prema bližnjem. Voljeti mjesto gdje si rođen, stekao prve prijatelje i prvu ljubav.

Domoljublje je i spremnost žrtvovanja za slobodu one vrste koja nikome ne otima slobodu, koja se ne uzvisuje i ne sudi, niti s nebrigom i prezirom gleda na druge zemlje i druge narode, što biva kad se domoljublje izrodi u nacionalizam.

Domoljubna je nada da nećemo ostaviti stare da trunu u podrumima privatnih umirovljeničkih domova kao na deponijima ljudskih sudbina; da ćemo pružiti bolesnicima dostojanstveno liječenje i njegu u bolnicama; ne dopustiti da se ikad opet dogode ubijanja ili progon ljudi u ime ko- jekakvih viših državnih ciljeva, poboljšati sigurnost za mlade na ulicama, paziti na prava i živote zatvorenika, truditi se ne pustiti siromašne da gladuju; beskućnicima i izbačenima iz stanova pokušati naći mjesta za stanovanje; primiti koliko god možemo izbjeglih od ratova kao da su naša braća i potruditi se da ne otjeramo mlade iz doma u svijet kako bi im se smilovala sreća. Puno je načina kako se može biti domoljuban.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: