POVIJESNI EKSKLUZIV

USTAŠE NA MARKOVU TRGU Istina o imenu i radu parlamenta u NDH: Kako je zapravo zasjedao poglavnikov Hrvatski državni sabor 1942.

21. veljače: "Pavelić je svojom odlukom uskrisio Hrvatski državni sabor kako bi se lakše izgrađivala ustaška Hrvatska. Nakon svečane prisege sabornika odsvirana je ustaška himna, a uzdignute desnice podrhtavale su od ponosa i sreće..."








Prosječnom hrvatskom čitatelju bit će vjerojatno dovoljno što će na stranici hrvatske Wikipedije izmijenjene 29. prosinca 2015., dana kada je predsjednik osmog saziva Hrvatskog sabora Željko Reiner zaželio da se parlament preimenu je u Hrvatski državni sabor, moći pronaći potvrdu kako u prijedlogu nema ničega spornog. Novi članak relativizira činjenicu da se hrvatski parlament tako zvao samo u vrijeme fašističke Nezavisne Države Hrvatske i od 1997. do 2000, kada je Vlatko Pavletić bio njegov predsjednik. Wikipedija je baš na dan kada je novi predsjednik Hrvatskog sabora Željko Reiner predložio njegovo preimenovanje, hitro prilagodila članak o Hrvatskom državnom saboru novoj stvarnosti. Više kontekst nije bio isključivo vezan za Drugi svjetski rat i NDH. Izjava koju je za Novu TV dao povjesničar iz Hrvatskog instituta za povijest Mario Jareb (ne Jereb, kako ga predstavlja Nova TV) navedena je kao glavna referenca po kojoj Reiner ne asocira na ustaško vrijeme, već je tek borac za snažniju hrvatsku državnost. Članak je toga dana prepravljen dopunom po kojoj se naziv Hrvatski državni sabor koristio “početkom 20. stoljeća, točnije 1918.” Tijekom 1942., nastavlja Wikipedija, bio je “simbolična institucija reprezentativnog karaktera” u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U starijoj inačici članka na Wikipediji, NDH je još bila država “totalitarnog i fašističkog” karaktera, ali je od 29. prosinca 2015. ostala, zasad, još samo totalitarna. Ako bi se pokazalo da se i u neka druga vremena Sabor zvao “državni”, sve bi valjda trebalo biti u redu.

Prijedlog Željka Reinera podržao je i šef HDZ-a Tomislav Karamarko, povjesničar, pitajući se: “Zašto bi ikome smetalo da se vrati naziv Hrvatski državni sabor?! Hoće li sutra netko predložiti da mijenjamo naziv valute, možda i glavnog grada, jer se naš glavni grad za vrijeme NDH zvao Zagreb? Kada ćemo zbog nečijih promašenih asocijacija na NDH prestati voditi bespredmetne rasprave?” Slično, s manje detalja, tek uz rečenicu da se ne treba vraćati u prošlost, da se prošlost ne može mijenjati, ali da iz nje treba učiti, učinila je i šefica države, doktorandica politologije, mr. sc. Kolinda Grabar-Kitarović, kojoj je prijedlog također pozitivan.

Kako za promjenu naziva Sabora treba dvotrećinska većina, Hrvatski državni sabor iz prvog obraćanja novog predsjednika vjerojatno je samo kodna riječ, najava priželjkivane transformacije društva. Izbori 2015. trebali su otvoriti put za stvaranje “nove paradigme”, a to se ostvaruje i tako da se viče kako ne želimo natrag u prošlost ili kada treba sakriti ponešto iz prošlosti. Ustaško za Wikipediju više nije fašističko, a podsjećanje na NDH nije loše, jer je, eto, neizbježno. Ono što je posve izmišljeno, tvrdnja je kako je Sabor kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije imao naziv Hrvatski državni sabor još u listopadu 1918. Sama činjenica da se prijedlog koji je izravni povratak u 1942. morao braniti pozivanjem na 1918. refleks je zasada još prisutne nelagode da se javno prizna simpatiziranje Nezavisne Države Hrvatske. Posve isto bilo je s tobožnjim otkrićem usklika: “Za dom – spremni” u operi “Nikola Šubić Zrinski” Ivana Zajca, što je čista, lako provjerljiva, neistina. To je isključivo i samo ustaški pozdrav. Ponavljanje takvih tvrdnji, uz otpisivanje svih koji o tome govore kao nedomoljubnih pojedinaca, otvara put za život u laži.

Sabor Trojedne kraljevine (Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) u Zagrebu 1918. nije predstavljao Dalmaciju i Istru. One su imale vlastite parlamente u Monarhiji Austro-Ugarskoj. Skupina zastupnika 27. lipnja 1918. (Ante Pavelić, koji je bio zubar te ga ne treba miješati s budućim poglavnikom, Stjepan Radić, Srđan Budisavljević, Dragutin Hrvoj i drugi) tražila je da Sabor, koji su oni, baš kao i neki danas nazivali drukčije nego što se službeno zvao, donese zaključak kako: “I. Državni sabor kraljevine Hrvatske kao tisućugodišnji predstavnik kraljevstva hrvatskoga prosvjeduje protiv toga da ugarska vlada u Budimpešti, austrijska vlada u Beču i njihov zajednički ministar u Berlinu rješavaju hrvatsko, dotično jugoslavensko pitanje bez pitanja i bez privole najpozvanijega faktora u toj stvari, naime sabora kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. II. Narodni zastupnici na hrvatskom državnom saboru, kao sinovi jednoga jedinstvenoga naroda Slovenaca, Hrvata i Srba zahtijevaju da se hrvatsko, dotično jugoslavensko pitanje riješi na temelju prava narodnoga samoodređenja...”

Kada je proces raspada Austro-Ugarske bio u završnim fazama, 29. listopada 1918., na Markovu se trgu klicalo prekidu odnosa s Bečom i Peštom, otpjevana je Lijepa naša, srpska himna i Marseljeza, a u sabornici je izrečeno da se: “Predlaže visokom saboru da zaključi: Hrvatski državni sabor na temelju potpunoga prava narodnog samoodređenja, koje je danas već priznato od svih zaraćenih vlasti” traži da se međudržavni odnosi s Bečom i Peštom razriješe. Taj je zaključak, s takvim imenovanjem Sabora, predložio baš Svetozar Pribićević, uz Antu Pavelića (zubara) i još 11 sabornika. Tražili su ujedinjenje Slovenaca, Srba i Hrvata, “triju plemena jednoga naroda”, u jednu državu. Potpredsjednik Narodnog vijeća Države SHS Pribićević bio je jedan od onih zastupnika koji su parlament, Sabor kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, nazivali “Hrvatski državni sabor”, ali je ideja bila da se “podupre potpuno pravo narodnog samoodredjenja”, s ciljem ujedinjenja u novu državu, jugoslavensku. Pribićević je tada, prekidan pljeskom i povicima “živio”, izgovorio kako se “naša nezavisna potpuno suverena država proteže na čitavom našem narodnom teritoriju od Soče tamo do Soluna”. Odluke o preimenovanju Sabora nije bilo, o tome se nije raspravljalo, nije bilo takvog prijedloga, a 29. listopada 1918. održano je posljednje zasjedanje parlamenta. Taj je Sabor, konačno, golemom većinom namjeravao preko Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a kako piše Zlatko Matijević iz Hrvatskog instituta za povijest, provesti “žurno ujedinjenje” s kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom. Vodeći političari Narodnog vijeća nekoliko tjedana kasnije otputovali su u Beograd i u kući Krsmanovića 1. prosinca 1918. predali regentu Aleksandru Adresu o ujedinjenju, čime je Država SHS ušla u Kraljevstvo SHS. Srbi su s trećeg došli na prvo mjesto u imenu.

Da je u današnjoj Hrvatskoj dijelu saborskih zastupnika od svega iz 20. stoljeća najvažnija bila odluka o raskidanju odnosa s Austro-Ugarskom 29. listopada 1918, datum po kojem se još uvijek zove ulica uz sjevernu stranu zgrade Hrvatskog sabora, onda bismo do danas o tome datumu i danu govorili barem jednako često kao što se govori o Bleiburgu. Toga se datuma, primjerice, sjetio i američki predsjednički kandidat Richard Nixon krajem šezdesetih godina, kada je sugrađanima, američkim Hrvatima, čestitao nacionalni praznik. Nixon nije mogao čestitati praznik koji se slavio u Jugoslaviji, a još manje je mogao čestitati 10. travnja 1941. Nezavisna Država Hrvatska ratovala je protiv SAD-a, pa je tražio ono što je moglo biti prihvatljivo svima. Da je 29. listopada 1918. bio važan u političkom diskursu, da je preimenovanje Sabora tada stvarno i učinjeno, puno puta bismo do sada morali govoriti o Anti Paveliću, članu Hrvatske stranke prava (milinovaca), zubaru, koji je kao potpredsjednik Narodnog vijeća predao odluku o ujedinjenju Slavonije i Hrvatske sa Srbijom i Crnom Gorom regentu Aleksandru Karađorđeviću.

Šteta da u zemlji s 12 studija povijesti profesionalci jedva da se čuju. Unatoč tolikom broju povjesničara, onih koji predaju, istražuju, uče (ili možda baš zbog tolikoga njihova broja?), još su moguća tumačenja kakva se sada čitaju na hrvatskoj Wikipediji, gledaju u pojedinim emisijama TV-a, pokazuju i u manipulacijama događajima iz 1918.

U dane kada je Sabor Trojedne kraljevine posljednji put zasjdao, admiralski brod Austro-Ugarske Viribus Unitis predan je Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba 31. listopada 1918. Potopljen je u talijanskoj diverzantskoj akciji dan kasnije. Brod je u Hrvatskoj lokalna inačica Titanica, pa je tako u kolovozu 2011., kao gost Hrvatskog časničkog zbora, predsjednik RH Ivo Josipović bio pokrovitelj postavljanja spomen-ploče u more na mjestu potonuća broda. Pozvani su na proslavu i predstavnici zemalja iz kojih je bilo 250 poginulih mornara, a na ploči su naslikane zastave država čiji su teritoriji činili Austro-Ugarsku, ali uz znakovita prešućivanja. Na spomen ploči su bile zastave ne “svih zemalja koje su tvorile Austro-Ugarsku”, nego svih osim Rumunjske, Srbije, Crne Gore i Ukrajine. Političku korektnost vjerojatno je trebalo pokriti stavljanje na ploču zastave Države Izrael, za Židove u Monarhiji. Na ovaj način, bez previše pitanja, uz politička pokroviteljstva onih koji se ne propituju, a posvemašnju šutnju stručnjaka, vjerojatno se može doista sve, pa i tvrditi da je Hrvatski državni sabor bio naziv za hrvatski parlament još u 19. stoljeću ili 1918.

Sabora u Hrvatskoj nije bilo od 1918. do 1942. Sabor Banovine Hrvatske nikad nije sazvan, a hrvatski su se zastupnici birali za Skupštinu u Beogradu. “Zakonsku odluku” o sazivanju Hrvatskog državnog sabora poglavnik NDH Ante Pavelić donio je 24. siječnja 1942. Mnogi su to od njega tražili, zalagao se za to i vojskovođa Slavko Kvaternik, sve da se vrati ustanova koja je Hrvatima najvažnija, posve prirasla srcu. Neki su vjerovali da će i takav Sabor uvesti red u zemlji, ograničiti samovolju diktatora. Novine su potom sustavno počele pripremati javnost, podsjećale na važnost parlamenta u hrvatskoj prošlosti.

Sabornicima je proglašeno 217 članova “svih slojeva i zanimanja”, najviše seljaka, počevši od “svih živućih hrvatskih narodnih zastupnika posljednjeg Hrvatskog sabora od 1918.”, pa onih izabranih 1938., osnivači i članovi Glavnog odbora HSS-a, pa članovi vijeća HSP-a iz 1919, pa doglavnici, povjerenici Glavnog ustaškog stana Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, dva predstavnika Njemačke narodne skupine. Svi koji su se ogriješili o hrvatstvo nisu pozvani. Zastupnicima HSS-a, kako je javljano iz Poslanstva Kraljevine Jugoslavije u Vatikanu 1942., bilo je naređeno “da biraju ili svi da učestvuju u saboru ili će svi u logore u kojima je do sada bio veliki deo”, prenosi Ljubo Boban iz britanskih arhiva. Tada je u zatočeništvu bio i vođa HSS-a Vladko Maček. Ukupno se na zasjedanju pojavilo oko 150 ljudi.

“Veliki i značajan je taj čas! Dugo se na njega čekalo, dugo, iako u životu jednog naroda dvadeset i tri godine katkada nisu mnogo”, pisao je 21. veljače 1942. “Hrvatski narod” najavljujući zasjedanje Sabora. U Kraljevini Jugoslaviji, “u to crno, mračno vrijeme... Hrvatski je narod stenjao pod jednom nepodnošljivom tudjinskom vladavinom, a u Hrvatskoj državnoj sabornici vladao je grobni muk”. Onda se dogodilo čudo, jer su “najbolje snage hrvatskoga naroda” predvođene Poglavnikom “nadljudskim naporima” obnovile hrvatsku narodnu državu, a onda i ustanove koje predstavljaju “trajnu vrijednost”. Zato je Ante Pavelić “svojom odlukom uskrisio Hrvatski državni sabor”, kako bi se lakše izgrađivala “ustaška Hrvatska”. Doduše, nastavljao je nepotpisani tekst, nekada su postojala različita gledanja, ali je povijesni razvoj pokazao da je “bilo ispravno samo jedno gledanje i samo jedan put borbe”, a taj je odabrao sam “Obnovitelj hrvatske države”. U novoj državi ukinut je i “stranačko politički život... koji takodjer nije bio bez svake štete po hrvatski narod”. Novi sabor neće biti “poprište stranačko-političkih natezanja”, ni u kakvom obliku. Tako su novine gotovo sjetno komentirale kako je osamdesetogodišnji dr. Krišković želio sjesti na staro mjesto na krajnjoj desnici u Sabornici, mada ti “pojmovi starog stranačkog života čine se zastarjelim danas ... kada svi sjede izmiješani i okupljeni oko jedne jedine misli”. Hrvatski državni sabor usporediv će biti samo s onim iz vremena Petra Svačića od prije 800 godina.

Poglavnik Pavelić, mada je on Sabor sazvao, skupina zastupnika otišla je u njegov ured, kako bi zasjedanje osobno otvorio. U svečanoj ustaškoj uniformi, opasan sabljom, izaslanstvu je najprije zahvalio. “Hvala Vama. Idemo, odlučno idemo na posao, koji čeka Hrvatski državni sabor, koji čeka cijelo njegovo članstvo, posao, koji ako Bog da, bit će od velike sreće za budućnost hrvatskog naroda i za budućnost Nezavisne Države Hrvatske.” Narod je oduševljeno vikao: “Po-gla-vnik!”, “Živio Poglavnik!” Oglasili su se “trubljači Poglavnikova dvora”, a on je uz pratnju, po crvenom tepihu od ureda do Sabornice, ušao u Zgradu. Svirala se Lijepa naša i ustaška himna, svi su stajali s desnicom u zraku. Poslanica Poglavnikova bila je poruka cijelom narodu. Potvrđene su sve odredbe ustaške revolucije, neki su ministri govorili o stanju u svojim resorima. “Hrvatski narod” i posljednji govor Ante Pavelića Saboru 28. prosinca označio je jednim od “najvećih, najvažnijih političkih i državničkih govora Poglavnika”, mada je tada najavljeno da je u tri zasjedanja Sabor “izpunio svoju dužnost”.

Prvi predsjednik Hrvatskog državnog sabora postao je “prokušani ustaški borac” Marko Došen, doglavnik Ante Pavelića. Prvi potpredsjednik postao je dr. Josip Berković, opunomoćeni ministar u Bratislavi, drugi je bio Hivzbeg Gavran Kapetanović. Prisega je, javljao je novinar “Hrvatskog naroda” 24. veljače 1942., bila veličanstvena, jer su “uzdignute desnice podrhtavale ... od ponosa i sreće, da su hrvatski sinovi, nakon mukotrpnog robstva danas u slobodno i nezavisnoj državi mogli položiti prisegu vjernosti svom narodu”. Sabornici su se susreli tri puta.

Osim prvog zasjedanja u veljači, svečano su obilježili osnutak NDH 10. travnja, a onda su se našli krajem prosinca 1942. Nakon toga je, jer je zamišljen kao “prielazno stanje”, Hrvatski državni sabor raspušten i više nije sazvan. Ostalo je, slično kao i nakon zasjedanja 29. listopada 1918., od Sabora tek Predsjedništvo.

Kada bi se samo čitali opisi zasjedanja Hrvatskog državnog sabora, stvari bi možda izgledale uobičajene. Međutim, ništa nije bilo uobičajeno te godine u Hrvatskoj, počevši od odricanja od Dalmacije, pa do orijentacije na Osovinu, koja je značila i progon Židova, uz progon Srba i neustaša. “Prije 7 vjekova hrvatski je narod poduzeo slične mjere protiv Židova kao i danas”, piše “Hrvatski narod” 3. svibnja 1942. U Zagrebu je tada otvorena i protužidovska izložba u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Postavljena je usporedo s izložbom o godini dana NDH i postignućima zemlje, a ovo je bio drugi dio, pokazatelj kako se “Ustaški pokret obračunao sa židovskom hidrom i tako riješio jedno od najbolnijih pitanja u hrvatskom narodu”.

Na ulazu u izložbu bio je citat Obnovitelja hrvatske države, da “Židovi po rasi nesmiju nikakovom suradnjom utjecati na izgradnju narodne i arijske kulture”. Zapravo, pisao je novinar, “U NDH je konačno odzvonilo židovima i utjecaju židovstva na hrvatski narod.”

Daleko manje bilo je priče o ratu koji se u Hrvatskoj vodi, o gotovo 25.000 partizana koji se bore protiv novih vlasti. Još manje se govorilo o Jasenovcu i drugim koncentracijskim logorima, mada je tjednik “Spremnost” objavio čuveni članak Hermana Pröbsta “Jasenovac nije ni lječilište ni mučilište”. Tamo nije bilo zabave, kako već i mora biti. U logor su otpremani svi neprijatelji hrvatstva – “srbska državna vlast, medjunarodno slobodno zidarstvo, židovstvo, komunizam”. U logoru je komunistima najbolje, jer oni su “po svom ljudskom izgledu i rasi” tek zaluđeni radnici, koji će za tri godine moći u novi život. “Srbi izgledaju sasvim neprovidni i tupi”, ljudi bez volje i nadarenosti. Slični su i Židovi. Potom se pisalo o porazima koje su snage Osovine zadavale Amerikancima i Britancima, japanskim četama u Singapuru, o hrvatskim legionarima koji su između Harkova i Vorošilova, uz njemačke čete i rumunjske skijaše, udarili na “boljševičke samovozne kolone”. Upravo je sve to, kao i priroda saziva Hrvatskog državnog sabora, koji nije trebao “ustavna jamstva, što su ih liberalizam i demokracija davali”, jer su ona postala nepraktična i nepotrebna, pisao je sveučilišni profesor, akademik i član Sabora Vinko Krišković, pokazatelj da je riječ o sustavu koji danas nikome ne bi trebao biti uzor. Teško da bi bilo dobro da se demokracija 2016. temelji na sustavu koji je ubijao, zatvarao i tvrdio da je “demokracija preživjela”. Konačno, predsjednik Hrvatskog državnog sabora Došen zastupnike je u prvom govoru pozdravio riječima: “Braćo, drugovi, sinovi Hrvatske”. Nijedne drugarice nije bilo u Saboru 1942. Pravo na njihov ulazak u Sabornicu stekao se tek kada su, prema načelima Poglavnika, “neprijatelji hrvatstva – komunisti” organizirali svoj parlament.

Šteta je tako da se neprestano vraća i uzima iz prošlosti ono najgore. Bivši ministar financija Ivan Šuker, dugogodišnji saborski zastupnik, čak je izjavio da je Hrvatski državni sabor upisan u srcima velike većine Hrvata. Dio Hrvata silno se želi identificirati s poraženim snagama u Drugom svjetskom ratu. Kako se u 1942. teško vratiti, zašto se onda od Nijemaca, osim gospodarskog programa, ne pokuša preuzeti i odnos prema prošlosti? Cilj bi bio preuzeti najbolje od velikih i razvijenih država. Zašto se od današnjih prvih saveznika, Sjedinjenih Država, ne preuzme kritičnost prema vlastitoj prošlosti, način na koji njihovi povjesničari pišu?

Dan njemačkog jedinstva, nacionalni praznik prvog reda u SR Njemačkoj, slavi se 3. listopada. Toga su se dana papirnato, zakonski, formalno, dvije njemačke države ujedinile u jednu. Datum je bio prazan i s puno manje važnih povijesnih prisjećanja nego 9. studenoga, dan kada je srušen Berlinski zid. Pad Zida i za povijest Europe, još više povijest Njemačke, ima veliko značenje. Tada je otvoren put ujedinjenju, simbolički je započeo kraj komunističkog bloka, svijet je ušao u novo povijesno razdoblje. Istoga dana 1918. proglašena je Weimarska Republika, ali i propao Hitlerov pivnički puč 1923. Dan je pravi “Schicksalstag”, ali Nijemci ga svejedno nisu izabrali za praznik. Istoga je dana, ali 9. studenoga 1938. započela Kristalna noć i pogrom Židova, uništavanje židovske imovine. Nijemci nisu željeli da se nešto proslavlja na dan koji je obilježen tužnim događajem ultimativnog zla što se počelo događati. Nijemci nisu uvrstili ni prijedlog da se zbog uštede Dan njemačkog jedinstva slavi svake prve nedjelje u listopadu, jer bi se ponekad moglo dogoditi da prva nedjelja bude 7. studenoga, kada se slavio nacionalni praznik Istočne Njemačke. Pad Zida 1989. događaj je epskih proporcija, ali se o tome više govori na druge dane, jer Nijemci ne žele neugodne povijesne reminiscencije. Šteta što tako nije kod nas, šteta što se Hrvatski državni sabor ne ostavi u 1942. umjesto da ga se pretvara u glavnu političku temu kraja 2015. i početka 2016. godine.

Hrvatski državni sabor naziv je za tijelo koje je sazvao poglavnik NDH Ante Pavelić, pravnik, 1942. i svaka druga rasprava gubitak je vremena i udar na struku, istinu, pa i logiku. Ponešto iz 1942., osim tema o Hrvatskom državnom saboru, još je relevantno. U “Hrvatskom narodu” Marko Čović je polovicom 1942. pisao o “stručnjacima”. Cilj je hrvatskih nacionalista bio od svakog Hrvata izgraditi vrsnog radnika, sposobnog vršiti sve “one dužnosti i poslove koje mu donesu državna izgradnja i narodno pridizanje”, sve “da bude – stručnjak!” Baš naopako je ispalo da su nakon 10. travnja oni koji su se klanjali tuđinu i nisu mislili hrvatski, odjednom postali veliki stručnjaci. “Ubiše nas stručnjaci! Poplaviše nas stručnjaci! Kolikogod smo prije sviećama tražili stručnjake, dodjosmo danas u priliku, da se rukama i nogama branimo od tih i takvih stručnjaka, koji su zbilja prvorazredni i nenadkriljivi stručnjaci, kadgod se treba zadržati na položaju...” Čović je zaključivao da je u “našem narodnom i ljudskom životu i jedna druga stručnost, jedna stručnost sasvim različita od takozvane stručnosti koja se mjeri, cieni i ocjenjuje mjerilom” potrebnija nego ikada, a to je “ustaška stručnost poškropljena krvlju znanih i neznanih heroja Poglavnikove Hrvatske!”

Teško bi zato bilo zaključiti da je sve ovo što se zbiva samo “promašena asocijacija” na NDH. Više to izgleda kao opasan trend koji tjera strah u kosti, i to ne samo zato što se neki žele vratiti u 1942. nego i zbog očite nemogućnosti da se društvo pomakne naprijed. Ako nam se dogodi da teme u novinama od prije 80 godina ne budu iste kao teme danas, bit će to možda znak da smo doista uspjeli ući u novo doba.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus naslovna broj 1305

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 12:30