GLOBUSOVA ARHITEKTONSKA PREMIJERA: Spektakularni projekt Studija 3LHD za hotel s pet plus zvjezdica na Dalekom istoku

Čini se da snaga studija za arhitekturu i urbanizam 3LHD, osim, naravno u njihovim projektima, leži u sposobnosti zajedništva – četvero arhitekata koji ravnopravno odlučuju. Nije lako suspregnuti ego, više od dva desetljeća funkcionirati na taj način u zajednici, zapravo izgleda gotovo pa nemoguće.“No, mi od početka svojeg djelovanja ispred osobnog ega stavljamo timski rad i način razmišljanja, prihvaćamo ‘tuđu’ ideju i razvijamo je dalje”, kaže Saša Begović, jedan od četvero partnera.

Formirali su se kao grupa 1994. godine radi projekta hotela M, u Maksimiru. U neposrednoj je blizini sada njihov ured, na posljednjoj etaži zgrade koja je nekoć pripadala Radioindustriji Zagreb (RIZ), u kojemu je trenutačno zaposleno četrdesetak ljudi.

“Znali smo se s fakulteta, odlučili smo zajedno raditi natječaj za hotel. Nakon što smo osvojili prvo mjesto, morali smo se nekako nazvati. Marko je rekao – vas ste troje ljevaci, ja radim na računalu (hard disk), možemo se nazvati po tome – 3 ljevaka i Hard Disk. Tada nismo računali da ćemo trajati toliko godina. Nakon hotela radili smo većinom manje projekte, sve do zagrebačke Vile Klare, te Mosta hrvatskih branitelja u Rijeci”, sjeća se Saša Begović.

Kada su bili formirani, nije se mnogo gradilo. No, nekoliko godina nakon što su utemeljili biro, uslijedilo je zlatno doba arhitekture.

Danas, u doba koje ponovno nije zlatno za arhitekturu, njima ide dobro. Proširili su se, naime, i na kinesko tržište, trenutačno najveće gradilištu na svijetu, svojevrsno igralište za arhitekte.

“Sve se odvijalo vrlo spontano. Prije dvije godine, nekoliko dana prije Božića, stigao nam je mail iz Kine kako im se sviđa naš hotel Lone u Rovinju, s upitom da li bismo željeli graditi u toj zemlji. U početku smo bili skeptični prema tompozivu, naša se komunikacija odvijala bez prethodnih bilo kakvih veza, preko maila ili Skypea, preko jednog čovjeka, Kineza koji je studirao u Australiji”, govori arhitekt Marko Dabrović iz Studija 3LHD. No, skepsa je, nakon što su otišli u Kinu, vrlo brzo nestala.

Pozvani su da grade novi hotel u južnom dijelu Kine, na delti Biserne rijeke, u području koje je svjetskim arhitektima poznato kao najveće urbano područje na svijetu (tu je titulu do ove godine nosio Tokio) gdje živi više ljudi nego, primjerice, u Kanadi ili Argentini. Kako su dvije trećine populacije u toj regiji još na selu, očekuje se da će ih se u sljedećih dvadeset godina još barem deset milijuna preseliti u gradove, i novi se gradovi ubrzano grade. Odnosno, kako je izračunao arhitekt i teoretičar Rem Koolhaas, na godišnjoj bazi gradi se po 500 kvadratnih kilometara grada.

Arhitekti Studija 3LHD poziv da grade hotel LN Garden Resort od 60 tisuća kvadratnih metara dobili su od investicijske grupe Lingnan. Hotel iz grupacije Garden, govori Dabrović, za istu investicijsku grupu prije njih radio je kinesko-američki arhitekt I. M. Pei, široj javnosti najpoznatiji kao autor staklene piramide ispred Louvrea. Oba su hotela u kantonu Guangdong, Peijev u centru glavnoga grada Guangzhoua, dok je onaj 3LHD-a u Nanshi, novom gradu koji se upravo podiže. U blizini su sagrađene nove stambene i poslovne zone, edukacijski i tehnološki park te marine, golf-tereni, zabavni park i sl. Nansha, kao i čitava regija, na godišnjoj bazi bilježi golem ekonomski porast, a na ulazu u grad piše kako je riječ o slobodnoj tržišnoj zoni. U Nanshi se razvija nova trgovačka luka i terminal za kruzere, ljudi su, priča arhitekt Dabrović koji se ovih dana upravo vratio iz Kine, vrlo otvoreni i susretljivi. “Bilo mi je zanimljivo, primjerice, da imaju 40-ak dizalica za ukrcaj na brodove, usporedbe radi mislim da ih u Rijeci ima četiri”, kaže Dabrović. Sve je tamo u golemim, nama teško zamislivim razmjerima i dimenzijama, kako se čitava delta obnavlja, podižu i most koji povezuje gradove Hong Kong i Macao dug čak pedeset kilometara.

U zoni u kojoj živi 58 milijuna ljudi smatra se da grad Nansha, sa svojom očuvanom prirodom, ima mnogo potencijala za turizam, zato se i gradi hotel kategorije pet plus zvjezdica, odnosno u njihovim terminima – platinum. Peijev hotel za istu grupu, inače, prvi je hotel u kategoriji platinum u Južnoj Kini.

Investitor, grupa Lingnan, opisuje Dabrović, bavi se hotelijerstvom, turizmom, proizvodnjom hrane, a njihov predsjednik uprave Feng Jing ima nekoliko visokih pozicija u kineskoj turističkoj zajednici. Uglavnom, radi se o jednoj od najvećih kineskih tvrtki u hotelijerskom poslu – u brojkama, imaju oko petnaest tisuća kreveta.

Hotel u punom jeku gradnje, koji bi službeno trebao biti otvoren 30. siječnja 2017., nalazi se u centru parka: “To je, na prvi pogled, kao da smjestite hotel usred Maksimira. No, kineska država odlučila je u ovom dijelu sagraditi nove gradove i postoje dozvole za gradnju”, tumači dalje Dabrović. Partneri na projektu su im, dodaje, lokalni arhitekti iz Guangzhou Urban Planing & Design Survey Research Institute, dok na interijeru surađuju s tvrtkom CityGroup.

Upravo se zbog tolike količine gradnje u Kini gradi brzo, barem se tako čini promatraču sa strane. Poznat je slučaj Ptičjeg gnijezda (Herzog, De Meuron, Ai Weiwei), kada su ljudi radili danonoćno, u teškim uvjetima, kako bi sve bilo završeno na vrijeme za prestižan sportski događaj: “To da se gradi brzo, samo je percepcija izvana. Primjerice, Koolhaasovi CCTV tornjevi dugo su se gradili. Ne vidim niti da žure s našim hotelom, gradnja se odvija uobičajenim tempom”, kaže Dabrović.

Tako golemo gradilište dozvoljava i spektakl. U Guangzhou su, primjerice, arhitekti Studija 3LHD posjetili Operu Zahe Hadid, Guangdong Tower (TV toranj), hotel u IFC tornju, Hotel Mandarin Oriental (“Gdje smo”, spominje usput Dabrović, ”čuli i muziku Eddyja&Dusa”).

“Općenito gledajući, s jedne strane mnogo je spektakla, zlata, blještavila, golemih tornjeva, spomenika suvremene umjetnosti, u kojima je primjetna fascinacija ljudskim tijelom, no iza fasade posve je druga slika, siromašnijeg sloja društva. Ovim prvima namijenjen je, primjerice, Peijev hotel u kojemu dominira golemi zlatni mural te umjetni slap koji se proteže kroz tri etaže. Riječ je o naciji koja vrlo poštuje svoju tradiciju. Što se tiče našeg hotela, oni imaju veliko povjerenje u nas. Želja nam je za izradu umjetničke instalacije, među ostalim, pozvati i Ivanu Franke”, kaže Dabrović.

Kako su uopće vidjeli rovinjski hotel Lone? Netko je bio u hotelu? “Ne. Koliko sam shvatio, vidjeli su rad u nekoj od stručnih knjiga, a sigurno i na dodjeli nagrada Best European Hotel Design Award, na 15. The Sleep Eventu gdje je hotel Lone nagrađen kao najbolji novoizgrađeni hotel. Često nas kontaktiraju da svoje projekte objavljujemo u njihovoj stručnoj literaturi.”

Tlocrt je njihova novog hotela po sredini sužen, u obliku slova X. S istoka se pruža pogled na park, sa sjevera na brdo, s juga prema moru. “Hotel je otvoren na sve strane, priroda se uvlači u njega”, objašnjava Dabrović.

Početna je ideja za projekt nastala u desetak dana, investitor je iz prve prihvatio prijedlog, nakon čega se krenulo u daljnju razradu. Hotel LN Garden Resort nalikuje hotelu Lone na prvi pogled, mogao bi se nazvati verzijom hotela Lone na kineski način.

“Po bijelim ogradama da, no ograde ovog hotela su razlomljene dok su u hotelu Lone bile ravne”, kaže Dabrović.Sedam je etaža, na zadnjoj je takozvani executive floor. U hotelu su 374 sobe. Prosječna soba ima oko 50 kvadratnih metara, usporedbe radi, u Loneu prosječna soba ima tridesetak kvadratnih metara. Sobe su, dakle, goleme, s otvorenom kupaonicom, koja se zatvaranjem vrata-pregrada pretvara u drveni box. Predsjednički apartman u Nanshi, pak, ima više od 300 kvadratnih metara.

Hotel se nalazi na specifičnoj lokaciji unutar postojećeg parka i pristupa mu se preko dva mosta. Ulaz je s južne strane preko platoa s fontanama. Na istočnoj strani hotela u kontaktu s postojećim parkom nalazi se jezerce s ribama, na sjevernoj je strani rekreacijska zona s velikim dječjim igralištem, a na zapadu su spojeni vanjski i unutarnji bazen te veliki vanjski bazen. U okolišu se prema projektu 3LHD-a planira i sadnja novog zelenila u skladu s biljkama iz lokalnog podneblja.

Centralni prostor hotela je veliki dvoetažni lobby iz kojeg se pruža pogled na okoliš. Sala za bankete također je velika, jedan od zahtjeva investitora bio je da stropovi budu visoki osam metara. Osim sale za bankete, u hotelu se nalaze još tri restorana, health centar i konferencijski centar.

Ekipa iz Studija 3LHD na gradilištu LN Garden Resorta s predstavnicima investitora početkom prosinca 2015.

Hotel Lone bio je prvi primjer total designa kod nas nakon dugo vremena; osoblje su, primjerice, bile odjenule I-GLE, dok je grafike na zidu radio Silvio Vujičić, a nakon ovoga se pojavilo još hotela tog tipa. U Kini neće biti total design, no ipak, kako kažu u 3LHD-u, zadržali su kontrolu nad čitavim projektom. Hotelska im arhitektura očito leži, jer upravo rade i na interijeru hotela Dolder Waldhouse u Zürichu. Za tvrtku Dolder Resort radio je i slavni Norman Foster na projektu hotela Dolder Grand, a 3LHD je na pozivnom natječaju pobijedio imena poput Patricije Urquiole.

Hotel u Kini i hotel u Švicarskoj su 228. i 225. projekt ovog studija. Sve ih broje. I sve ih možemo vidjeti na jednome mjestu. Naime, u Muzeju suvremene umjetnosti ovih je dana otvorena izložba 3LHD-a. Riječ je, inače, o prvoj arhitektonskoj izložbi u tom muzeju, a kakav je interes pokazuju brojke – prvog je dana izložbom prošlo oko dvije tisuće posjetitelja. Bila je, doduše, godišnjica muzeja i dani otvorenih vrata, no najviše je posjetitelja bilo upravo u njihovom dijelu. Arhitekti su čitav dan bili u muzeju i dočekivali posjetitelje te ih vodili po postavu. Ova situacija, da su arhitekti prisutni u prostoru, pitam Dabrovića, podsjeća na performans Marine Abramović u njujorškoj MoMA-i, “Umjetnik je prisutan”.

“Više je to bilo iz praktičnih razloga nego kao performans. Željeli smo se posvetiti svim posjetiteljima, što ne bi bilo moguće u samo sat vremena otvaranja. Pa smo onda odlučili biti čitav dan na raspolaganju.”

Osim za dan otvorenja, tijekom dva mjeseca trajanja izložbe održat će se niz zanimljivih predavanja i događanja. “Ništa nismo željeli sakriti, sve je vidljivo, od projekata, preko novinskih napada na splitsku Rivu, ili tuge koja je uslijedila nakon što se oštetila teglenica/paviljon kojim je Hrvatska nastupala na Venecijanskom bijenalu”, kaže Saša Begović. Prvo mjesto na natječaju za riječki Most hrvatskih branitelja osvojili su kao relativno mladi arhitekti, krajem devedesetih, a označilo je to i početak razdoblja u kojem je bilo dozvoljeno i mlađim arhitektima da pokažu što mogu te su arhitekti njihove generacije preuzeli i palicu. Saša Begović bio je i društveno angažiran, među ostalim i kao urednik arhitektonskog časopisa “Čovjek i prostor”. Javnost se sve više počela interesirati za njih.

Nebrojeno su puta istaknuli kako su izložbom “3LHD Interakcije” u MSU željeli istaknuti svoju suradnju s drugim ljudima. Podsjetimo kako su, primjerice, za naselje Amarin u Rovinju zvali street umjetnicu OKO i na niz sličnih suradnji: “Ivana Franke je dobila odriješene ruke u hotelu Lone, dizajneri iz Grupa Studija napravili su mobilni namještaj i lampe za hotel Palace u Dubrovniku... Ta nam je interakcija kreativaca vrlo bitna, ta energija koja nastaje međusobnom suradnjom”, kaže Dabrović. Zanimljivo mi je bilo vidjeti, na izložbi, u MSU, uz odbačene stolice sa splitske Rive, sve novinske napise koji su izašli uz ovaj projekt, a njih je bezbroj. No, polemike su oko njihovih projekata, podsjeća me Dabrović, započele ranije, s Mostom hrvatskih branitelja u Rijeci, čeličnom konstrukcijom teškom sto i pedeset tona, proizvedenom u lokalnom brodogradilištu.

Dobili su međunarodnu nagradu AR, za najbolje arhitekte mlađe od četrdeset godina, te priznanje njujorškog I. D. Magazina, prvi put su tako i došli u širu javnost, no ne sjećam se da su ih napadali. “Bio je to naš prvi dodir s emotivnom – nestručnom – kritikom javnosti. Jedni su tumačili da je vertikala mosta u obliku slova u, a drugi da je most niži od partizanskog spomenika”, kaže Dabrović.

No, pravo je vatreno krštenje bila Riva, s kojom je, tumači Dabrović, uslijedila prava histerija. To je javni prostor, ljudi pretpostavljaju da imaju pravo reći nešto o tome. “Da, naravno da imaju”, kaže Dabrović. “No, svatko si je u tom trenutku dao za pravo tumačiti stručna rješenja. Kad avion slijeće, ne vodi se rasprava s pilotom gdje će sletjeti. Kad netko ide kirurgu, ne govore mu da li da operira koljeno ili lakat, a upravo smo se tako mi osjećali. I mediji su pratili tu histeriju, nedostajalo je argumentirane i stručne kritike, a Branka Šeparović je bacala dio ograde u more. Ne mislim da bi jedan kritičar Guardiana činio tako nešto.”

No bilo je, sjećam se, i argumentirane kritike te pohvala. “Na izložbi se, vidjet ćete, vrti paralelno nekoliko televizijskih programa na kojima se isključivo govori o Rivi. To je prava kakofonija. Često se kao problem isticao beton, zaboravljalo se da kamen nikada nije bio na rivi. Sve je eskaliralo. Ipak, puno smo naučili na tom projektu. Jedino mi je žao što se danas urbana oprema i zelenilo ne održavaju, da su zapušteni”, kaže Dabrović.

Danas rade, među ostalim, uz spomenuti hotel u Zürichu, i na Akvariju i muzeju rijeka u Karlovcu te Zelenom restoranu u Zagrebu. Očekuju li nakon mosta i Rive još neke projekte o kojima će se raspravljati u javnosti? Nedavno su dobili prvu nagradu na natječaju za projekt za preuređenje Kupara. “Sumnjam, to nije projekt visokog rizika. To je bio vojni resort zatvoren za javnost. Dodjela koncesije trenutno stoji jer imamo tehničku vladu. Država će dati koncesiju, postoji priča o pregovorima s Ritz Carltonom”, tumači Dabrović.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: