BORIS BUĆAN: Moji plakati su uvijek bili slike. A danas je plakat kao umjetnost - mrtav

Prije nego što se posvetio plakatima, Boris Bućan svoje umjetničko djelovanje započeo je s intervencijama u urbanom prostoru i to bojanjem pločnika u Varšavskoj ulici i jedne trošne fasade na Savskoj cesti. Plakate, kao nešto kratkotrajnije oblike intervencije u prostoru, radi od 1968. godine, kad izvodi seriju radova za Galeriju SC, koju tih godina vodi Želimir Koščević, a oko koje se formira jedna nova generacija umjetnika. Već prvi Bućanovi plakati zamijećeni su po inovativnim likovnim rješenjima i neobičnim formatima, čime je ovaj autor stvorio svoj prepoznatljiv umjetnički izričaj. Velika grupa radova s početka 80-ih posvećena je kazalištu: nekoliko sezona radi za Gavellu za koje izvodi kompletnu grafičku opremu svih manifestacija i popratnog materijala, a do danas se pamte njegova rješenja za plakate predstava kao što su "Klupko", "Samoubojica" ili "Gospon Horvat i palikuće". Bogata je i njegova plakatna kolekcija Zagrebačkih simfoničara i Zbora RTZ, a zanimljivo je da mu nisu trebale izložbe kako bi ga vidio cijeli grad.

"Dio zagrebačke likovne javnosti navikao se posljednjih godina da, u stanovitim vremenskim razmacima, obilazi određena plakatna mjesta (recimo, ona dva ispod nadvožnjaka u Savskoj) kako bi redovito pratio što je novoga taj autor učinio", zapisao je u monografiji o umjetniku Tonko Maroević.

- Da, znao sam se i ja voziti po gradu i gledati plakate - potvrđuje Bućan dok razgovaramo u Muzeju suvremene umjetnosti, gdje se 14. travnja otvara velika izložba plakata u izboru autora i kustosice Kristine Bonjeković Stojković. Na izložbi će biti prikazan izbor iz zbirke Muzeja suvremene umjetnosti, u čijem se fundusu od 2009. zahvaljujući donaciji i otkupu nalazi oko 300 plakata Borisa Bućana, a sada će biti predstavljeno njih 150, što će biti najospežnija izložba Bućanovih plakata još od velike izložbe u Sarajevu 1985. godine.

- Ideja je pokazati plakate od samih početaka, od 1968. godine, kada su ti plakati imali odjeke minimal arta, pop-arta... Posebno će biti zanimljivo vidjeti preokret u načinu oblikovanja, kada plakati postaju, kako kritika voli reći, "ulične slike" - riječ je o plakatima za RTV Zagreb, Simfonijski orkestar i HNK Split, kojima je Bućan stekao svjetsku slavu i postao prepoznat i u međunarodnom kontekstu. Protagonistima tog vremena ti su plakati urezani u pamćenje ne samo po vizualnom predlošku nego i po porukama koje prenose u kontekstu jednog vremena i prostora - ističe kustosica Kristina Bonjeković Stojković.

U doba kad Bućan stupa na scenu već je postojao zavidan plakatni opus Ivana Picelja i Mihajla Arsovskog ("Bila je to jedna dobra, kreativna kompeticija: Picelj, Arsovski, Ilić, ja... često smo se svađali po Zvečkama"), a i okruženje u kojem se radilo bilo je poticajno, pa su tako dva svjetski značajna autora održali svoje izložbe u tadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti na Katarininu trgu - Roman Cieslewicz 1973., a Milton Glaser 1979. godine.

Bućan je nerado radio zaštitne znakove, vizualne identitete i sl., a kad bi i dobio takvu narudžbu ili poziv na natječaj, piše Maroević, potrudio bi se da rješenje bude takvo da ga sam naručitelj odbaci, pa osim nekolicine LP ploča gotovo ništa takvo nije realizirao.

- Napravio sam par ploča za Boška Petrovića, ali poslije sam saznao da sam u Jugotonu bio zabranjen, no taj teren me ionako nije zanimao jer su mi formati bili premali - priča Bućan, koji je u Puli 1979. nagrađen za najbolji filmski plakat, ali nije puno radio ni za filmove. Spominje tek plakat za Ivandin film "Prijeki sud" na kojem Ivica Vidović u bijelom odijelu s mrljama dalmatinera ljubi ruku talijanskom generalu i Papićev film "Tajna Nikole Tesle" za koji je napravio moždane vijuge s neonskom rasvjetom. No, takvi plakati, kaže, već bi drugi dan nestali s ulice i bili zamijenjeni komercijalnim plakatima na kojima su se nalazila samo lica glumaca.

Svoj prvi plakat Bućan je napravio za klub Jabuka 1967. godine ("naručio mi ga je voditelj Gordan Novak, koji danas živi u Kanadi"), a zanimljivo je da je radio i plakate za manifestaciju Yu Rock Moment koja se održavala u Lapu, kao i "kontroverzni" horizontalni plakat za veliki rock koncert na Hipodromu 1981. godine, na kojem su nastupali Film, Lačni Franz, Leb i sol, Prljavo kazalište, Riblja čorba i drugi. Rokeri su se, prisjeća, pobunili protiv neobičnih dimenzija tog plakata, i s njima je, tvrdi, bilo gore surađivati nego s klasičnim glazbenicima.

Bućan potpisuje i izvrstan plakat u obliku siluete, njegova tada čestog motiva, za modnu reviju dizajnerice Rose Lavin, iza čije se siluete ženskog tijela zapravo krije singer mašina. Jedan je to od ponajboljih plakata u njegovu opusu uopće, dok se na plakatu za Salon mladih iz 1976. poigrava dobrim ukusom publike prikazavši crtane junake Walta Disneyja - ubijene nožem. Plakat za ZGRAF pak iz 1981. jedini je koji je otkupio muzej Cooper-Hewitt iz New Yorka, a u radu "Fiestas de San Isidro" iz iste godine prikazuje klavir i klavirsku stolicu s bikovim rogovima, koju kritičari tumače kao hommage Picassovoj glavi bika složenoj od volana i sjedala bicikla.

Polovicom 70-ih Bućan radi plakate za Teatar &TD, a iz tog razdoblja datira i jedna anegdota, zbog koje su plakati uklonjeni prije nego što su uopće ugledali svjetlo dana. Naime, za dvije povezane predstave, Molièreova "Don Juana" i "Odmor za umorne jahače ili Don Juanov osmijeh" Ivice Ivanca, obje u režiji Božidara Violića, napravio je identične plakate, ali je umjesto slike na njima samo ispisao slova - rozi je nazvao "ženski", a onaj crne boje "muški" plakat.

- Božidar Violić bio je konzervativan čovjek, izludilo ga je kad je vidio slova na plakatu jer smo mi cijelo vrijeme pričali o slici. Razbjesnio se te je na probi po svim plakatima iscrtao muške i ženske spolne organe, a poslije smo ga zafrkavali da je to crtao po sjećanju. No, meni je to bilo toliko genijalno da sam sve te plakate izložio u tadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti - kroz smijeh se prisjeća Bućan. On je od 1975. do 1982. radio plakate za izložbenu djelatnost Galerije suvremene umjetnosti, a pokojni kritičar Darko Glavan u jednom od svojih osvrta lucidno je zapisao kako je Bućanov plakat nerijetko bio atraktivnije umjetničko djelo od izložbe koju je oglašavao.

Svoja najprepoznatljivija plakatna ostvarenja Bućan je napravio za kazališta, a među njima se posebno ističu radovi za splitsko Hrvatsko narodno kazalište, koje je radio tijekom dvije sezone (1982./83. i 1983./84.).

- Sve je počelo tako da sam eksperimentirao s nekim radovima, o svom trošku, a radove sam izložio na izložbi na Sterijinom pozorju u Novom Sadu. Tamo ih je uočio Nikša Župa iz propagande HNK, koji je, oduševljen onim što je vidio, rekao da takvo nešto hoće i za splitsko kazalište i tako je krenula naša suradnja.

Među njima su bili plakati za predstave "Hrvatski Faust" i "Lizistrata", kao i plakat za balet Igora Stravinskog "Žar ptica" iz 1983. godine, koji je Bućana proslavio i izvan naših granica, kad je izabran za naslovnicu kataloga izložbe "Moć plakata" održane u Victoria & Albert muzeju u Londonu. Doduše, 20 godina prekasno, primjećuje Bućan, čija se djela danas nalaze u nizu svjetskih muzeja, među kojima su MoMA u New Yorku, Muzej primijenjene umjetnosti u MĂĽnchenu, Muzej plakata u Essenu i dr.

- Trideset godina kasnije shvatio sam da u to doba nitko to nije radio i zato je New York to palilo, a jedna profesorica iz Londona napisala je "taj tip pripada u najveće slikare 60-ih godina" - kaže ovaj umjetnik koji je svoje plakate uvijek prvenstveno smatrao slikama.

Godine 1984. Bućan je predstavljao Jugoslaviju na Bijenalu u Veneciji, za što je, napominje, posebno zaslužan Davor Matičević, tadašnji kustos Galerije suvremene umjetnosti, koji je bio kustos jugoslavenskog paviljona, a Bućanov je rad pratio od samih početaka te ga je upravo on i predložio žiriju.

- Rauschenberga smo vodili po izložbi i kad je vidio plakate upitao je: "Pa zar vi to imate po gradovima? Onda mora da su to jako lijepi gradovi." Čak mi je napisao i predgovor u katalogu - prisjeća se Bućan i dodaje da tada nije mogao ni zamisliti kako će jednoga dana biti izložen samo 20 centimetara od velikog Roberta Rauschenberga, što se prošle godine dogodilo čak dva puta - na izložbama "The World Goes Pop" u londonskoj galeriji Tate, te u muzeju Ludwig u Budimpešti, o čemu smo izvještavali i u Globusu.

Od 1987. Bućan izlaže isključivo slike i crteže; plakat, koji je nekada bio važno sredstvo masovne komunikacije, na razne je načine, smatra, umro: sitotisak je nestao, pojavio se jumbo-plakat koji nije imao tu privlačnost, a on je, kaže, plakatom rekao sve što je imao reći. Prati li što se danas događa u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti i je li mu nečiji rad privukao pažnju?

- Stalno gledam galeriju Greta i ne vidim da mladi umjetnici propituju konvencije - kaže rezignirano umjetnik, koji je vrlo aktivan i danas. Nekada je plakate izlagao na ulici, a danas prizore sa zagrebačkih ulica izlaže u galerijama: upravo je u tijeku njegova izložba slika iz ciklusa "Što slikati?" u Gliptoteci HAZU, a već priprema i novu. Kako se relaksira, ima li neki hobi?

- Desetak godina slušao sam Treći program hrvatskog radija, a sada već šest mjeseci neprestano slušam Zaz. No, ja se zapravo relaksiram radeći, kad ne napravim dobru sliku ljudi oko mene stradaju - kroz šalu zaključuje Bućan.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: