Njezin roman ‘Virus potres brak‘ otkriva naličje priče ‘živjeli su sretno‘ do kraja života te kako preživjeti prevaru.
Zagrebačka književnica i bivša novinarka Marina Šur Puhlovski, žena je s kojom treba biti oprezan. Vrlo je pronicljiva i brutalno otvorena 75-godišnja spisateljica čiji interes za materijalom, koji će uplesti u svoje knjige, u isti mah zadivljuje i plaši. Nešto što bi drugima bio samo susret u gradu, duga kava i razgovor o knjigama, ta će diplomirana komparatistica i filozofkinja vješto "teleportirati" u umjetničku dimenziju i analitički vas rastrančirati na sastavne dijelove za koje niste ni svjesni da postoje. Kod nje nema "labavo". Beskompromisna je i kad pristupa vlastitom životu, odnosima s muškarcima koji su je obilježili i koje je obilježila. U svom osmom romanu "Virus potres brak" piše o 46-godišnjem braku s poznatim zagrebačkim redateljem na čije su je "trančiranje" potaknuli pandemija korone i potres u hrvatskoj metropoli, a izdavačka kuća VBZ objavila ga je uoči njegove treće obljetnice, 22. ožujka.
Priča počinje potresom, a autorica analizira svoj potresen život kroz junakinju romana Sofiju Kralj, njen ne baš zadovoljavajući brak s redateljem poznate serije za mlade čija je afera s drugom ženom taj odnos pretvorila u funkcioniranje na dva paralelna kolosijeka. Pa ipak, imaju sjecište, njihovu kćer, koautoricu potresnog, nagrađivanog dokumentarca "Veće od traume" o silovanim ženama tijekom rata u Vukovaru.
"Oboje smo koncentrirani na kćer i njezinu obitelj. Imamo i unuče. Zapravo, suprug i ja danas jako dobro funkcioniramo. On je isto tako intelektualac, osoba s kojom možete pričati. Također, u životu mi je dao potpunu slobodu. I bio je mecena mom pisanju, omogućio mi je da pišem. Razbolio se prije sedam godina, no sada je dobro. I smirio je strasti. Kao što mi je nedavno rekla prijateljica, književnica Vesna Ćuro-Tomić: Sada sam shvatila što je svrha braka - da, kad ste stari, imate nekoga tko će vam pomoći i kome ćete pomoći. Da ne ostanete sami", kaže književnica.
Je li vaš lik iz romana, Sofija Kralj, zapravo Marina, a Sofijin brak zapravo vaš brak?
- Istina je da sam Sofiju napravila po sebi. Ja sam bila uzor za lik. Literarni lik počinje tamo gdje završava realitet, život. Kao što kaže Muriel Barbery, autorica romana ‘Otmjenost ježa‘: ‘Umjetnost je život, ali u drugom ritmu‘. Ja bih dodala - život kao naša jedina stvarnost. Ona koja ostaje.
Bliži se obljetnica zagrebačkog potresa. Kako je, konkretno, utjecao na vaš roman?
- Počela sam ga pisati prije pet godina, nakon romana ‘Divljakuša‘, i usred pisanja, dogodio se potres. Dva uvodna poglavlja o potresu otvorila su drugačiju perspektivu romana: ono što je trebala biti jedna knjiga o braku, proširilo se u trilogiju, jer sam u uvodnim poglavljima odmah postavila tri najvažnija muška lika u životu Sofije Kralj – Maksa, Adama i Josipa. To su i podnaslovi tih knjiga. Brak traje kroz sva tri dijela, kao konstanta, jer je ta "institucija žilava", kako na jednom mjestu kaže Sofija. Roman je i velika metafora braka, a njegovi dijelovi metafore raznih oblika ljubavi.
Potresi u braku i potresi u prirodi: po čemu su slični, kako im pristupamo, kako se s njima nositi?
- Mislite na potres kao metaforu prevare u braku? Istina, kad žena otkrije da je suprug vara zajednički život potrese se iz temelja. Bračna tvrđava napukne, ruinira se, može se i srušiti. Nije uzalud preljub, kao bludnost, uvršten u sedam smrtnih grijeha. Sofijina je napukla, ruinirala se, ali nikad se nije srušila do temelja. Suprugovu prevaru otkrila je gotovo na početku braka, točnije, nakon tri godine. Toliko je bilo staro i njihovo dijete.
Kako se konkretno otkrila situacija s drugom ženom?
-Moja junakinja je bila koncentrirana na svoje pisanje, dijete, probleme u svakodnevici – konkretno, događale su im se užasne stvari oko stana njene mame, sustanarskog stana, u koji ju je ona uvalila zamjenom, što je morala riješiti pa ništa nije primjećivala.
Sve dok jedan dan nije ušla u kuću svoje znanice - nisu bile prijateljice, ali ni strankinje, bila je kolegica njenog supruga s kojom se i ona družila. Našla ih ondje. I tada je vjerovala da su tamo poslovno, međutim, žena joj je rekla da su ljubavnici.
Rastala se?
- Odmah se htjela rastati, ali suprug nije htio. U taj brak nije ušla iz velike ljubavi, nego na Maksovo navaljivanje, međutim, nakon tri godine shvatila je da ga je zavoljela - baš kao junakinja u Čehovljevom romanu ‘Tri godine‘. Osim toga, nije radila, bila je o njemu materijalno ovisna. Ipak, rastala bi se da on nije tvrdio da je prekinuo s tom ženom i da ga ne zanima ništa osim nje i njihovog djeteta. Odlučila mu je oprostiti uz uvjet da je s bračnim trokutom završeno. Ili ja ili ona, rekla mu je, obje ne možemo. Isprva je vjerovala da je on prekinuo taj odnos, međutim, malo pomalo uvidjela je da je on otuđen od tog braka, da nešto i dalje nije u redu….
Što je, po vama, prvi signal prevare?
- Osjetite da je partner odsutan od vašeg zajedničkog života. Odsutnost je najgora. Prenosi se na seksualni život, na sve. On se nikad nije volio družiti, izlaziti, putovati, oni gotovo ništa nisu radili zajedno, što je smisao braka. Samo je radio, zarađivao je novac, i taj silni angažman naizgled je prikrio sve druge probleme, koji su se gomilali u tom braku.
Njegov posao, umor, bila je isprika za to što ga nikad nema i što je, i kad ga ima, odsutan i od nje i od djeteta. Ali razlog te odsutnosti nije bio rad, zarađivanje, nego druga žena, ona s kojom ga je uhvatila. Htio je zadržati i ženu, dakle, brak, i ljubavnicu. To mu je i uspjelo. A drugi razlog odsutnosti bilo je kockanje, koje je najgore među svim ovisnostima. U prvom dijelu trilogije ono je tek naznačeno, jer će to Sofija otkriti tek u drugom dijelu. Ljubavnica je podupirala tu njegovu strast i napravila ga ovisnim o sebi. Ali, time ga je od sebe i odbijala, jer je kockao s krivicom.
Zašto neki muškarci ne odlaze iako imaju drugu? Zašto to njihove supruge podnose?
- Muškarci koji varaju svoje žene, dakle, s njima ostaju, iako imaju i druge, nedorasle su osobe, vječni dječaci, svi su oni po meni neka vrsta Pinocchija. Važne su im samo njihove želje i strasti, i ne prežu ni od čega da ih zadovolje. U svojoj knjizi "Psihologa volje" psihijatar Gerald G. May nazvao ih je psihopatima. Intelektualno su čak nadprosječni, ali emocionalno su poremećeni, bez osjećaja za tuđe emocije. Žele zadržati privid braka, svoju sliku u društvu, status, sigurnost doma, i priuštiti si sva druga zadovoljstva. Sve njima – a za druge ih nije briga. Ali, vidite, to se teško prepoznaje, jer vas okruže lažima. Rekla je jednom Sharon Stone: Žena može odglumiti orgazam, ali muškarac može odglumiti cijelu vezu. I tu smo, gdje smo. Žena je zapetljana u njegovu glumu, u njegove laži, on čini sve da je zadrži, dok je vara, i dok to ona shvati, život je prošao. Postoji i drugi problem u slučaju Sofije Kralj: mi smo siromašno društvo.
Kad uđete u brak, uđete i u neke materijalne situacije, imate zajednički stan, dijete, povežete roditelje. Kad se sve to sklopi, vi ne možete van, bez povreda i gubitaka. Vi ste u mišolovci. Razmišljate koje će posljedice rastava donijeti onima koje volite, osobito djetetu, a ne samo o sebi. U glavi vam je i žrtvovanje, koje ste naslijedili od majke, i tu je Sofija Kralj pokazala pojavu nove žene, koja se neće samo tako žrtvovati. I ona će sebi stvoriti paralelni ljubavni život. Neće ga skrivati. To će se vidjeti u daljnjim nastavcima romana.
Vjerujete li u ljubav? Prolaze li žene bez iluzija o ljubavi bolje u vezama ili braku?
- Ja vam sam od onih koje su imale iluzije. U tom pogledu odgojila sam se na Mariji Jurić Zagorki.. Posebno je važna "Grička Vještica" jer je tu prekrasna kontesa Nera i prekrasni Siniša i ta prekrasna, romantična ljubav. Dakle, meni su u glavu uvalili tu prekrasnu, romantičnu ljubav kao nešto što me čeka u budućnosti. Kako sam s tim prošla pokazala sam u romanu ‘Divljakuša‘. U drugi brak Sofija Kralj nije ušla s iluzijama, i opet je prošla loše. Sreću je pronašla tek izvan braka, s iluzijama, ali i bez njih, jer ‘život nije što i polje prijeći‘, kako je rekao Pasternak. Sve je uključeno.
Nismo li mi same posegnule za idealom i utuvile ga u glavu?
- Ideal je ponuđen paralelno sa spolnim sazrijevanjem. S jedne strane romantični ideal, s druge spolnost. To sam jasno opisala u svom romanu ‘Zbogom djevojčice‘. Dvanaestogodišnjakinje čitaju ‘Gričku vješticu‘, vole Desanku Maksimovič i njenu ‘Ne nemoj mi prići‘, pune srama i krivice. Sofiji je majka kupila knjigu Marijana Košičeka ‘Spol, ljubav i brak‘ jer joj ništa nije htjela reći o njenom spolnom životu. Ona ju je pročitala i zaključila da joj je sve to odvratno. Bila joj je privlačna samo ta romantična ljubav, uživala je biti zaljubljena. Tu negdje se uvukla patologija, iz koje se jedva izvukla.
Kako ste odgojili svoju kćer? Kakva je osoba?
- Odrasla je u zajednici s mnogo napetosti, situacija koje nisu bile za nju povoljne. Međutim, nastojala sam da joj um ostane slobodan, da sama bira opredjeljenja. Kako će razmišljati, čime će se baviti. Drugačija je od mene. Ne čita beletristiku, njoj je to dosadno. Danas je filmska producentica, a umjesto beletristike radije čita djela mistika Oshe, i bavi se psihološkim konstelacijama. Dakle, želi pomagati. I jako je ambiciozna u svom poslu, baš kao i njen otac.
Kako to da ste se, na književnoj sceni probili tek u zrelim godinama? Ipak ste objavili dvadeset i jednu knjigu.
- Još za studija razišla sam se sa svojom generacijom borghesovaca i pisaca proze u trapericama, odnosno post-modernista, ja sam se držala moderne književnosti i tako sam ostala izvan književnih grupacija, koje se međusobno podupiru. Nisam imala ni zaleđe nekog posla, na fakultetu, u novinama, na televiziji. Bila sam sama. Od 1976. do 1991. napisala sam devet knjiga koje mi nitko nije htio objaviti. Tek sam 1991. objavila roman ‘Trojanska kobila‘, točno kad su se pojavili balvani. Iduću knjigu objavila sam tek 1998. – tako sam izgublila još sedam godina. Dakle, tada sam imala već pedeset godina i bila početnica. Ne gledaju me sa simpatijom. Objavljujem sve knjige ‘iz ladice‘, pišem nove, ali do čitatelja ne dolazim. Romanom ‘Nesanica‘(2007.) postajem poznatija u književnim krugovima, ali to je sve.
Kad se 2016., kad sam napunila šezdesetiosam godina, moj roman ‘Igrač‘ našao u užem izboru za nagradu V.B.Z.-a (kao i prije toga roman "Nesanica"), tada nije dobio nagradu, ali svidio se uredniku Dragi Glamuzini i objavio ga je. Tada je sve počelo. Dosad sam u toj izdavačkoj kući objavila pet knjiga i konačno došla do čitatelja. I do priznanja kritike. Pa ipak, da mi nisu ništa objavili - i dalje bih pisala. Pisati sam počela s osam godina i nikada nisam prestala. Rodila sam se kao pisac.