Zvijezda američke intelektualne scene, koja bi ove godina imala 90, bila je beskompromisna i bez dlake na jeziku, no da voli žene, skrivala je do kraja života: zbog književnice Harriet Sohmers zaboravila je na sina i muža, ljubila je i napuljsku groficu Carlottu del Pezzo, a fotografkinja Annie Leibovitz kupovala joj je stanove, plaćala putovanja - i njegovala je u bolesti.
S tri je godine naučila čitati, sa šest je planirala osvojiti Nobelovu nagradu za književnost, s devet je gutala djela Poea, Hugoa i Shakespearea, a s 14 otkrila Thomasa Manna. Susan Sontag (1933. - 2004.) kao da je bilo suđeno da postane zvijezda američke intelektualne scene, ono što su danas, primjerice, Jordan Peterson ili Slavoj Žižek. Ove godine, kad se obilježava 90. godišnjica njezina rođenja, mnogi bi voljeli čuti što bi ona rekla o zbunjujućem svijetu oko nas, no Susan Sontag, ta "bitnička Boadicea" i "Paganini kriticizma", zauvijek je zašutjela 28. prosinca 2004. Umrla je u bolnici na Manhattanu od raka krvi, ostavivši iza sebe biblioteku s 25.000 knjiga i dnevničke zapise koji su posve ogolili njezin nimalo laskav karakter i kaotičnu intimu. Sahranjena je na pariškom groblju Montparnasse, gdje počivaju Beckett, Sartre, Baudelaire i slični velikani pera i misli.
Sontag je prezime što ga je Susan preuzela od drugog muža svoje majke Mildred. U matične knjige rođenih bila je upisana kao Sue Rosenblatt. Svijet je ugledala 16. siječnja 1933. u New Yorku, a pet godina kasnije njezin otac Jack Rosenblatt, trgovac krznom, umro je u Kini od tuberkuloze. Ostala je s majkom, narcisoidnom alkoholičarkom koja je zanemarivala svoje dvije kćeri, no Susan ju je unatoč tome neizmjerno voljela. Premda je očuh nije bio posvojio, uzela je njegovo prezime jer, zapisala je, prezime Rosenblatt zvučalo joj je "ružno, strano i previše židovsko".
Odrastala je u Tucsonu, srednju školu pohađala u Los Angelesu, a filozofiju, književnost i teologiju studirala na sveučilištu u Chicagu te na Harvardu i Oxfordu. Tada je već bila u braku s 11 godina starijim sveučilišnim profesorom sociologije Philipom Rieffom, kojem je pomogla napisati cijenjenu studiju "Freud: The Mind of the Moralist". Vjenčali su se uoči njezina 18. rođendana, nakon samo 10 dana poznanstva. Prve mjesece braka uglavnom su provodili u krevetu, seksajući se četiri do pet puta na dan. U pauzama između vođenja ljubavi vodili su beskrajne razgovore o umjetnosti, politici, religiji i moralu. Sina Davida, svoje jedino dijete, rodila je s 19 godina. Slabo se snalazila u ulozi majke, još gore u ulozi supruge mršavog i proćelavog muškarca kojem je zamjerala "emocionalni totalitarizam". Naknadno je u svojim esejima obrazlagala zašto modernu obitelj smatra psihološkom i moralnom katastrofom. Rasklimani brak s Rieffom raskinula je 1959.
U New Yorku početkom 60-ih, tek razvedena i s malim sinom, Sontag je neko vrijeme živjela u siromaštvu, zarađujući koliko je mogla pišući članke za ljevičarski časopis "Partisan Review". Njezinu prvu knjigu, eksperimentalni roman "The Benefactor" (1963.), nisu mogli provariti ni najdobronamjerniji čitatelji. Pozornost kulturne javnosti privukla je tek 1964. esejom "Notes on Camp", serijom duhovitih bilješki o atributima ukusa unutar gay zajednice. Sa simpatijama je pisala o toj temi jer i sama je bila gay, što za života ni u ludilu ne bi priznala. Premda je 16 godina provela u ljubavnoj vezi sa slavnom fotografkinjom Annie Leibovitz, javno je poricala pravu prirodu njihova odnosa lažući da su njih dvije samo dobre prijateljice.
Zahvaljujući Susaninim dnevničkim bilješkama što ih je vodila od tinejdžerskih dana sve do smrti znamo da je prvo seksualno iskustvo doživjela s 14 godina u krevetu sa ženom. Prije vjenčanja s Philipom Rieffom vodila je ljubav s 36 partnera oba spola. Kad je u braku prvi put ostala trudna, nije htjela zadržati dijete pa je ilegalno pobacila. Muž ju je nekako nagovorio da drugi put ipak rodi. U sedmoj godini braka ostavlja Philipa i dijete da bi godinu dana provela u Grčkoj, gdje ponovno susreće svoju veliku ljubav iz studentskih dana, književnicu Harriet Sohmers. Nakon razvoda je utjehu za svoje "ranjivo srce i neiskorišteno tijelo" nalazila u romansama s nizom istaknutih žena. Među ostalim, bile su to drogama sklona napuljska grofica Carlotta del Pezzo, filmašica Nicole Stéphane iz bogataške obitelji Rothschild i koreografkinja Lucinda Childs. Sporadično je išla u krevet i s iznimnim muškarcima poput Warrena Beattyja, Josepha Brodskog i Roberta F. Kennedyja. Prvi orgazam u životu, upisala je u dnevnik, doživjela je u studenome 1959. s američko-kubanskom dramatičarkom Maríjom Fornés, bivšom curom Harriet Sohmers. "Ona bi i kamen natjerala da svrši", govorila je Sohmers o Fornés. Sa Susan joj je to uspjelo iz prvog pokušaja.
"To je promijenilo moj život", piše Sontag. "Orgazam nije spasenje, nego rađanje ega. Sada žudim za pisanjem. Moja želja za pisanjem povezana je s mojom homoseksualnošću. Potreban mi je taj identitet kao oružje kojim mogu parirati oružju što ga društvo koristi protiv mene. U početku sam zbog svog lezbijstva osjećala krivnju, sama sam sebi zbog toga bila odvratna, ali sada znam istinu, sada znam koliko je dobro i ispravno voljeti." Mužu je u oproštajnom pismu poručila: "Želim biti slobodna i spremna sam platiti cijenu - makar vlastitom nesrećom - samo da bih bila slobodna."
Raskinuvši bračne okove, oslobodila je svoje kreativne potencijale, koji nisu bili ograničeni samo na pisanje, debatiranje i kritičko promišljanje društvenih pojava. Upuštala se također u filmske, kazališne i televizijske projekte, u sve što je spadalo u domenu kulture tog, kako je govorila, bedema protiv barbarizma. Predavala je na sveučilištima, predsjedala američkim PEN-om, a sastavni dio njezina djelovanja bio je liberalni aktivizam, borba za individualno dostojanstvo i političke opcije koje to omogućuju. Žestoko su je kritizirali što je iz protesta protiv rata u Vijetnamu 1968. otputovala u Hanoi i potom idealizirala sve što je vidjela i doživjela u komunističkoj prijestolnici. Mnogo kasnije promijenila je ploču izrekavši slavnu misao "Komunizam je fašizam s ljudskim licem". Divili su se njezinoj hrabrosti kad je 1989. podržala fetvom prokletog Salmana Rushdieja organizirajući javno čitanje njegovih "Sotonskih stihova". Uzdizali su je u nebesa zbog serije herojskih posjeta opsjednutom Sarajevu, čime je milijunima svojih sunarodnjaka osvijestila užase rata na Balkanu. Uglavnom su je ignorirali kad je iz bolesničke postelje poručila da je Amerika sama skrivila teroristički napad 11. rujna.
Dnevnici Susan Sontag, objavljeni tek poslije njezine smrti, otkrivaju da nije znala uživati u svojim dostignućima. Samu sebe bolno je podcjenjivala i duboko prezirala vlastite slabosti. "Lažem, varam, izdajem tuđe povjerenje, patetično tražim odobravanje drugih, previše pričam, previše se smješkam, ne perem se dovoljno često… Moralna sam kukavica, indiskretna prema sebi i drugima, izvještačena, pasivna, programirana, neiskrena, uplašena… Jesam li dovoljno sposobna u krevetu? Moj život je brutalna anegdota."
Tako se autosecirala Susan Sontag, kojoj su mnogi zavidjeli, a zapravo ju je trebalo žaliti. Ne samo nju nego i ljude u njezinoj orbiti. Omalovažavala je mlađe pisce, koje bi isprva prigrlila, a potom ih okrutno odbacivala zbog beznačajnih razloga. "Provoditi vrijeme s njom bilo je kao boraviti u špilji sa zmajem", opisala je jedna od odbačenih miljenica sebične, samodopadne, emocionalno prevrtljive i o amfetaminima ovisne Susan Sontag, koja se danima nije prala ni mijenjala odjeću, a svoju erudiciju i intelektualnu superiornost koristila je kao batinu za lupanje po najbližima kako bi prikrila vlastitu nesigurnost. Najveća žrtva njezina monstruoznog ponašanja bila je Annie Leibovitz.
"Toliko neljubaznosti, osornosti, pritajenog gnjeva… Bile su najgori par što sam ga ikad vidio", govorio je Susanin sin David Rieff. Upoznale su se 1988., kad je Leibovitz snimala Sontag za promociju njezine knjige "Sida i njene metafore". Susan je tada imala 55, Annie 39 godina.
"Jako mi je laskalo što je uopće zainteresirana za mene", prisjećala se Leibovitz. "Bila sam spremna na sve samo da joj udovoljim. To sam pokušavala otkad sam je upoznala, ali nije mi uvijek uspijevalo. Stalno je podizala ljestvicu… Bila je žestoka kritičarka, ali također i velika obožavateljica, moj najveći fan."
Susan nije imala visoko mišljenje o fotografiji kao umjetničkom mediju niti je osobito cijenila radove svoje ljubavnice, no fascinirala su je njezina seksualna iskustva. "Zamisli, Annie je spavala s Mickom Jaggerom", zadivljeno je govorila jednom prijatelju. "Spavala je sa skoro svakim muškarcem kojeg je snimala za Rolling Stone magazin."
Drugog je prijatelja upozorila da je Annie "najgluplja osoba koju će ikad sresti". Ako bi se fotografkinji u konverzaciji omakla kakva gramatička pogreška, književnica bi eksplodirala: "Znaš, možda da si išla na fakultet, ne bi od sebe pravila takvu budalu!"
Što ju je više gazila, vrijeđala i ponižavala, sirota Leibovitz sve ju je više voljela. Kupovala joj je stanove u New Yorku i Parizu, plaćala joj dizajnersku odjeću, sluškinje, privatne kuhare, rijetke knjige i skupa putovanja, a kad je oboljela od mijelodisplastičnog sindroma, nesebično ju je njegovala do smrti.
"Željela sam joj omogućiti sve što poželi. Osjećala sam se kao čuvarica nekog veličanstvenog spomenika. Voljela sam Susan, mislila sam da je velika umjetnica i usrećivalo me što mogu učiniti nešto za nju", objašnjavala je Leibovitz.
Poput mnogih genijalaca, Susan Sontag kao osoba nije bila na razini onoga što je stvarala i zagovarala, ali to ne umanjuje veličinu i važnost njezine intelektualne ostavštine. "Svaka njezina knjiga mogla bi biti samostalni doktorat", tvrdi Susanin biograf Benjamin Moser. "Pomaže nam da više znamo i budemo obrazovaniji. Njoj se to činilo važnim. Danas je potpuno suprotno: znanje nije u modi, ono se smatra snobizmom. Svi moraju biti glupi. Ali Susan Sontag nije tako mislila, a ne mislim ni ja. Mislim da je sramota biti glup. Čitajte njezine knjige i ne budite glupi."