Nakon što je pročitala bestseler Jonathana Haidta "The Anxious Generation", naša kolumnistica odlučila je revidirati korištenje pametnog telefona svojoj srednjoškolki, koja kao tipična pripadnica generacije Z ima nekoliko profila na TikToku i Snapchatu.
Otprilike u isto vrijeme kad je objavljen bestseler profesora Jonathana Haidta s njujorškog sveučilišta NYU, dogodio mi se totalni prebačaj vezan za odnos moje kćeri s njenim pametnim telefonom - koji je rezultirao time da je ostala bez njega. Sve što sam nakon toga pročitala u njegovoj novoj knjizi "The Anxious Generation" zapravo sam u velikoj mjeri kao roditelj ili predosjećala ili već svjedočila. I ako vas previše ne zanima ova tema ili knjiga, a imate djecu, dovoljno je da zapamtite ovo: Maknite ih od pametnih telefona i društvenih mreža!
Krenimo otpočetka. Smatram se savjesnim roditeljem, daleko od idealnog, ali ako svjesno ili intuitivno osjećam da je nešto loše za moju djecu uglavnom se trudim slušati unutarnji glas. Od rođenja svog prvog djeteta pokušavam skratiti vrijeme provedeno na različitim ekranima, iako naravno to nije uvijek moguće. Reklo bi se, neka baci kamen prvi koji djetetu koje plače na letu nije gurnuo telefon u ruke samo da se stiša. A moji su se hvala Bogu naputovali avionom. Zaključak donesite sami. Prijelomni događaj u ovoj priči desio se kad je moja kćer, koja je tada imala deset godina, prvi put krenula u inozemni kamp na dva tjedna. Obaveza je bila da ponese mobitel kako bi se navečer mogla javiti doma. Velika pogreška u organizacijskoj proceduri, po mom skromnom mišljenju, jer je taj telefon uglavnom služio za moljenje da se vrati kući i plakanje prije spavanja, mami naravno, ne daj Bože tati. I malo po malo moja kćer je taj telefon i nakon boravka u kampu sve češće koristila, što je meni s vremenom postalo prihvatljivo. Iz vrlo praktičnih razloga - ako je pustim negdje samu mogu je dobiti. Pa smo preko noći došli do toga da ona ima TikTok i Snapchat o kojem ja nemam pojma. I to ne jedan, nego kao što sam nedavno saznala čak pet različitih profila. Samo ona zna zašto.
Otkako je prije dvije godine krenula u srednju školu, sva djeca njezinog uzrasta su dobila telefon. Naime, podrazumijeva se da s 12 godina, kada djeca u Engleskoj kreću u srednju školu, sama idu i vraćaju se iz škole te dogovaraju druženja s prijateljima, naravno preko Snapchata, kako drukčije. I tu kreće početak kraja. Grupni chatovi na Snapchatu gdje se i ne biraju previše riječi, jer poruka ionako nestane začas, pa su valjda hrabriji i usude se reći ono što nikad nikome ne bi rekli u lice. Moja kćer ide u žensku školu, a dečki se navodno upoznaju preko geo lokacije na tom istom Snapcahtu, pa onda s nekim koga nikad nisi ni vidio ni čuo ideš u McDonald‘s na Coca Colu. Ne znam što mi je gore, lokacija, Coca Cola ili činjenica da je to danas općeprihvaćen način upoznavanja mladih.
Cura koja nije pozvana na druženje petkom poslije škole se obavezno tagira tako da ne bi slučajno propustila informaciju da nije pozvana, te joj se po mogućnosti šalju slike s tog druženja da što intenzivnije osjeti taj FOMO (Fear of missing out)! Opsesija make up-om i Sephorom, umjetni nokti, kratki topovi. Sve je to odjednom preko noći zavladalo donedavno nevinim djetinjstvom mog djeteta, dok mi jednog dana nije puknuo film. Pokušavala sam staviti ograničenje na korištenje mobitela, ali ona je uvijek znala kako ga elegantno izbjeći. Na jedan izbrisan TikTok račun, ona je imala dva nova, na oduzeti telefon je imala stari za koji dugo nisam imala pojma da postoji, a inače sam ozbiljan control freak…
Kao da me opalio grom iz vedra neba, shvatila sam da je moje dijete postalo ovisno i o telefonu i o društvenim mrežama. I onda se dogodio prebačaj s početka teksta. Odlučila sam - nema više telefona do daljnjega! Početak je bio vrlo težak - suze, dosada, nervoza, taj čuveni FOMO… Jer što dijete od trinaest godina uopće radi bez telefona? Nakon tri tjedna porođajnih muka i sama je priznala da tek sad vidi koliko je sretnija, smirenija i zadovoljnija svojim životom bez telefona i svih čari koje on nudi. Shvatila je i da je komunikacija u stvarnom životu smislenija, pruža zadovoljstvo i ugodu koje nema u digitalnom svijetu. Čak je uspjela pročitati i koju knjigu za to vrijeme digitalnog detoksa.
Iako shvaćam da je na neki način limitiram jer su njezini društveni kontakti smanjeni, bilo bi puno jednostavnije kad bi ostali roditelji bili svjesni i poduzeli nešto pa možda komuniciranje preko WhatsAppa ne bi bila sramota. Jasno mi je i da ovo nije održivo, pa danas, mjesec i pol nakon naše epizode s mobitelom, ima limitiran pristup telefonu. I to samo preko vikenda, ali ne i na društvenim mrežama. Znanstveno je potvrđeno da je generacija djece rođena nakon 2005., takozvana "anksiozna generacija" kako ih profesor Haidt naziva, reprogramirana korištenjem i odrastanjem uz pametne telefone. Ta ista generacija je 150 posto više depresivnija nego ijedna ranije u povijesti, što je najviše vidljivo među tinejdžerima. Objašnjava kako smo djecu prezastitili u svarnom svijetu, ne puštamo ih nigdje same, pazimo da ne padnu čim potrče i da ne pričaju sa strancima na ulici, a istovremeno im dopuštamo, uglavnom nesvjesno ili u neznanju da na internetu imaju nekontroliranu slobodu dok im pritom mozak nije dovoljno razvijen da bi iole bili u stanju navigirati sve ono što im se u bespućima interneta nudi. Uskraćujemo im vrijeme provedeno u parku i na slobodi stvarnog svijeta.
Samo za informaciju, prosječan tinejdžer danas provede pet sati dnevno na društvenim mrežama, devet na telefonu i ima 237 notifikacija u danu. O pornografiji, online bullyingu i sličnome da i ne govorim. Zastrašujuće! Moja topla preporuka svim roditeljima i odgojiteljima, ravnateljima škola i ministrima obrazovanja je da pročitaju ovu knjigu ili da se na druge načine informiraju o ovoj pandemiji, dok još nije prekasno. Profesor Haidt nudi četiri jednostavna koraka koje bi trebala primijeniti svaka odgojna zajednica, jer teško da pojedinac može sam nešto radikalno promijeniti u društvu, ali ako novo normalno postane da:
- djeca nemaju pametne telefone prije srednje škole
- djeca nemaju pristup društvenim mrežama prije 16. godine
- u školama nisu dozvoljeni telefoni
- se djecu potiče na igru, druženje i odgovornosti u stvarnom svijetu
Možda se greške i posljedice koje smo dopustili mogu smanjiti i u želji da sutra naša djeca i nove generacije izbjegnu ovu zamku, provjerite još danas koliko i kako vam djeca provode vrijeme na telefonima.
Vaša M.