Tata bi svake godine kupio ogroman bor, za barem pola metra previsok. Iako smo u stanu imali stropove više od tri metra, to nije pomagalo. Kad bi ga uz nečiju pomoć dopremio doma, prvo ga je odvukao na balkon. Mama bi svaki put rekla: ‘Za Boga miloga, Ante, pa to je bor za katedralu!‘
Evo nas u prosincu, meni najdražem, najnježnijem, najstresnijem i najdelikatnijem mjesecu u godini. Krenula su adventska slavlja, grad se "zablesikao", počinju gužve za nabavu darova i svih mogućih namirnica, počinju se peći sitni kolači i svaka druga božićna pjesma te pogodi u neko sjećanje. I ja sam isto po svom stanu i terasi "nabacila" malo lampica i kuglica, kako kaže Drago Britvić u svojoj pjesmi "Bumo kitili bora": "Naj bokčija blešči...". Mene, moje sestre i našu djecu zapravo je moj otac "zarazio" nevjerojatnom ljubavlju, veseljem i uzbuđenjem slavljenja Božića. Mene i tatu bi božićna čarolija obuzela već početkom prosinca. Iz djetinjstva i mladosti sjećam se kako smo naš veliki stan pomno čistili, uređivali i pripremali za Badnju večer i kako je mama po nekom redu, koliko mogu ili moraju odstajati, pekla sitne kolače, pa ih slagala u kutije koje je onda spremala u hladnu sobu gdje se ne loži.
Uspomene koje ne blijede
Do dandanas ne znam gdje su skrivali darove i kako su uspijevali da se ti darovi prije ponoći, kao nekom čarolijom, odjednom stvore ispod bora. Dok smo večerali bakalar, pa pjevali i pričali, stalno sam pogledavala ispod bora i bilo je prazno. Kao malo veća djevojčica posebno sam pazila sat prije ponoći i gledala bor da mi nešto ne promakne. A opet svake, baš svake godine, dogodilo se da su darovi osvanuli ispod bora dok ja nisam gledala. Poslije kad sam imala svoju obitelj i djecu, nakon što smo na Badnjak okitili svoj stan i bor, odlazili smo mojim roditeljima, uvježbanim božićnim mađioničarima, koji bi čaroliju s darovima ponavljali za moju djecu.
A dotad, tata bi me skoro svaki dan zvao telefonom s raznim obavijestima i zadacima za božićno slavlje: "Halo, Lidija (sestra koja živi u Splitu) šalje nam pršut!" "Stara je danas ispekla dvije ture londonera." (Moji su se ponekad od milja međusobno nazivali Stari i Stara, inače uvijek samo imenom). "Stalno obilazim sve punktove za prodaju borova i još ih nema." "Gdje ti kupiš one crne masline bez koštica?", "Još nisi donijela slane inćune!" i tako dalje, i tako dalje...
A bor - to je bila posebna priča! Tata bi svake godine kupio ogroman bor, za barem pola metra previsok. Iako smo u stanu imali stropove više od tri metra, to nije pomagalo. Kad bi ga uz nečiju pomoć dopremio doma, prvo ga je odvukao na balkon. Mama bi svaki put rekla: "Za Boga miloga, Ante, pa to je bor za katedralu!" Moram reći da je moj otac štedio cijele godine koliko je mogao i znao za bor i ostale božićne troškove i da je veličina tog bora predstavljala i neki inat ondašnjoj vlasti koja baš nije voljela Božić. Kuglice, lampice i srebrne lamele, kao i one čuvene tvrde bombone zamotane u srebrni staniol s resama, kupio je još 1940. u Beču i trajale su nam zauvijek.
Pravi božićni duh
Bor je uvijek bio srebrno-bijeli, ogroman, raskošan i čudesno mirisan. Ali prije kićenja bor bi se položio na 4 - 5 uzdužno poredanih stolica te se pravom šumskom pilom moralo u podnožju bora otpiliti barem pola metra stabla, onda donji ostatak debla istesati, isturpijati i obraditi da bi mogao ući u rupu u sredini velikog drvenog križa. Kako je tada bio običaj da se sve to radi na sam Badnjak, morali smo u divno očišćenom stanu ponovno za njim spremati grane, iglice, drvo, a ponekad i borovu smolu.
Ali zato kad smo ga uspravili i postavili na njegovo mjesto (s kojega smo, naravno, prije morali maknuti namještaj) veselju nije bilo kraja i počelo bi kićenje. Prvo bi se tata popeo da na vrh bora učvrsti "štilet" i bio bi najsretniji ako štilet struže po stropu. Zapravo je on bio sretniji i uzbuđeniji od bilo kojeg djeteta i svih nas ostalih oko bora, moj otac Ante - meštar božićne čarolije. Kad bismo se svi okupili oko stola, miris bakalara bi nakratko smijenio miris bora.
Nakon uživanja u večeri, raščistili bismo stol da bi moja mama mogla oko božićne pšenice i svijeće poslagati sve svoje divne kolače koje je zdušno pekla tjednima. A onda se pjevalo, uvijek prvo "Radujte se narodi" pa onda dalje i tradicionalne i strane pjesme, a sve to krišom pogledavajući bor - kad će darovi!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....