Proslavljeni španjolski tenor u okviru svjetske oproštajne turneje 23. rujna nastupa u zagrebačkoj dvorani Lisinski, a ekskluzivno za Gloriju progovara o dijagnozi leukemije koja mu je promijenila život i ulozi djeda svojih petero unuka koje su mu podarili sin Albert i kći Julia Carreras.
Jedan od najvećih opernih pjevača svih vremena, španjolski tenor Jose Carreras (77) u sklopu svoje oproštajne svjetske turneje 23. rujna stiže u Zagreb, a koncert u dvorani Lisinski - u pratnji Zagrebačke filharmonije i uz specijalnu gošću sopranisticu Martinu Zadro - posljednja je prilika njegovim obožavateljima da Carrerasov božanstveni glas čuju uživo u Hrvatskoj. U više od pola stoljeća karijere proslavio se ulogama u najvećim opernim produkcijama, posebno s repertoarom Giuseppea Verdija i Giacoma Puccinija, a njegovi albumi prodani su u više od 85 milijuna primjeraka, zbog čega se smatra jednim od najuspješnijih opernih pjevača svih vremena.
Nakon prekida karijere zbog leukemije posvetio se radu u svojoj Međunarodnoj zakladi Jose Carreras s ciljem pružanja podrške oboljelima i liječenju te zloćudne bolesti te popularizaciji operne umjetnosti. S kolegama Lucianom Pavarottijem i Placidom Domingom pokrenuo je projekt "Tri tenora", globalno najuspješniji u povijesti klasične glazbe, a privatno najviše uživa u ulozi djeda svojih petero unuka koje su mu podarili sin Albert i kći Julia Carreras.
Mnogo puta ste nastupali u Hrvatskoj, koji nastup vam je ostao u sjećanju?
- U najljepšem sjećanju ostala su mi dva nastupa u antičkom rimskom amfiteatru u pulskoj Areni, jednoj od najljepših pozornica na otvorenom na svijetu.
Je li vaš zagrebački koncert posljednja prilika da vas obožavatelji uživo čuju u Hrvatskoj?
- Nemoguće je ikad išta točno predvidjeti u životu, ali to je - istina. Moja oproštajna turneja bliži se svome kraju, a jako mi je drago što u sklopu nje imam priliku oprostiti se od svoje hrvatskom publikom. Za tu specijalnu priliku pripremio sam recital najljepših opernih arija koje izvodim u pratnji Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem svog nećaka, maestra Davida Gimeneza, te sa specijalnom gošćom, sopranisticom Martinom Zadro. Nadam se da će publici taj koncert ostati u nezaboravnom sjećanju.
U čemu je vaša tajna, odakle vam snaga i želja?
- Otkad sam prvi put izašao na pozornicu, znao sam da je to mjesto na kojem želim ostati zauvijek, dokle god budem mogao nastupati. I još uživam u svakom nastupu, jer je glazba moj život, moja najveća radost i strast.
Smatrate li se privilegiranim kao jedan od najvećih glasova i najvećih opernih umjetnika našeg vremena?
- Apsolutno, ali i zbog toga što pripadam najsretnijoj, poslijeratnoj generaciji na ovim prostorima, koja je odrastala s vjerom da nam može biti samo bolje. Smatram da se svaki čovjek koji voli svoj posao može smatrati privilegiranim, a meni je moj donio mnogo ljubavi, poznanstava, putovanja, radosti... - neusporedivo sa svime o čemu sam mogao maštati. Pred publikom sam počeo pjevati zabavljajući majčine klijente u njezinom frizerskom salonu, pa i danas, šezdeset godina nakon njezine prerane smrti, uoči svakog nastupa pomislim na svoju mamu Antoniju i zahvalim joj na svoj ljubavi koju mi je dala.
Planetarno slavni postali ste s "Tri tenora". Je li istina da je vaš prvi koncert s Lucianom Pavarottijem i Placidom Domingom 1990. bio zamišljen kao jedini?
- Da, okupili smo se iz humanitarnih razloga, a sav prihod bio je namijenjen zakladama za liječenje teških bolesti, među ostalim i mojoj zakladi za borbu protiv leukemije. Zapravo smo tim koncertom željeli obilježiti moj povratak na scenu i među žive, nakon vrlo teškog razdoblja i moje borbe sa zloćudnom bolesti.
Po čemu pamtite Luciana Pavarottija?
- Bili smo veliki i bliski prijatelji, družili smo se i privatno, a ne samo na sceni. Luciano je bio izvanredan umjetnik s neponovljivom bojom glasa i lakoćom izvedbe. No, bio je još veći čovjek nego umjetnik. Naš posljednji susret zbio se u njegovom domu u Modeni u kolovozu 2007., par tjedana uoči njegove prerane smrti. Dugo smo pričali, smijali se i šalili, a na rastanku mi je Chato, kako sam ga zvao, pripremio sendvič. Bojao se da ću do Barcelone ogladnjeti, pa mi je spremio hranu za put. Takav je bio Luciano, prava ljudina od čovjeka.
Kako vam je dijagnoza leukemije promijenila život?
- Moj život se dijeli na onaj prije i poslije dijagnoze. Sjećam se dana kad su mi liječnici priopćili da bolujem od leukemije i to je za mene bio neopisiv šok, jer sam dotad živio fokusiran na uspjeh i karijeru, a nakon toga se sve promijenilo. Veliki dio svog vremena nakon toga posvećujem radu svoje zaklade, koja ima ogranke u Njemačkoj, Švicarskoj i Sjedinjenim Državama, a najvažniji cilj nam je bio da uspostavimo banke darovatelja koštane srži i omogućimo oboljelima najkvalitetniju liječničku skrb.
Pamtite li trenutak kad ste odlučili postati operni pjevač?
- Da. U kinu sam početkom pedesetih gledao film "Veliki Caruso", biografski film o Enricu Carusu s Marijom Lanzom u naslovnoj ulozi. To je bila prekretnica, tada sam odlučio postati pjevač.
Možete li zamisliti dan bez glazbe?
- Ne, dan bez glazbe za mene ne bi imao smisla, svaki moj dan glazbom započinje i završava, slušam je i u kupaonici dok se ujutro brijem.
Tko je otkrio vaš glazbeni talent?
- Moji roditelji su prepoznali moju strast za glazbom i poticali me da školujem glas, a najveća podrška u profesionalnoj karijeri bila mi je operna diva Montserrat Caballé koja je među prvima prepoznala moje mogućnosti. Baš kao i maestro Herbert von Karajan koji mi je pružio priliku da nastupam u najvažnijim produkcijama kojima je ravnao.
Tko su vam najdraži pjevači?
- Najljepši muški operni glas svih vremena za mene je bez ikakve dvojbe imao Giuseppe Di Stefano, čije izvedbe svakodnevno slušam i nikad mi ne dosade. Di Stefano je zauvijek promijenio svijet opere i popularizirao je pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, a njegovi ženski pandani su Maria Callas i Montserrat Caballé.
Što je vaša najveća strast uz pjevanje, operu i glazbu?
- Nogomet. Ne propuštam niti jednu utakmicu Barcelone, svog kluba za koji navijam od malih nogu.
Čemu se još nadate - privatno i profesionalno?
- Kad više ne budem nastupao, bavit ću se produkcijom ili radom s mladim pjevačima, tako da će moja profesionalna budućnost sigurno biti vezana uz glazbu. Privatno se nadam da ću dočekati praunuke, jer je po mom mišljenju obitelj najvažnija i temelj svega. Ponosan sam otac sina Alberta i kćeri Julije te peterostruki djed, a ako dočekam praunuke, nitko neće biti sretniji od mene. U mom domu u brdima iznad Barcelone ima dovoljno mjesta za sve, a meni je srce puno - kad je kuća puna.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....