Pred našim najuspješnijim eurovizijskim predstavnikom tri su koncerta na zagrebačkoj Šalati, a s našom ekipom družio se u kratkom predahu od europske turneje i to u rodnom Umagu te ispričao kako su mu se ostvarili snovi, zašto ne želi iznositi detalje veze sa zaručnicom Elizabetom Ružić te kako je od osjetljivog dječaka postao prava zvijezda.
Na dan intervjua s Baby Lasagnom kiša je lijevala kao iz kabla, ljeto je preko noći iščeznulo, gužve su se vratile u grad, školarci ponovno zauzeli školske klupe, a pred nama je bio put od šestotinjak kilometara - od Zagreba do Istre i nazad, sve ne bismo li napokon ulovili priliku za druženje s našim pjevačem. Glazbenik pravog imena Marko Purišić (29) dočekao nas je u rodnom Umagu gdje je stigao na jedan dan kako bi napunio baterije za nastavak svoje europske turneje.
- Gotovo svaki dan budim se u drugom gradu i državi. Fizički me to zna dosta umoriti i iscrpiti, ali stati pred toliko ljudi duhovno me ispuni i daje mi posebnu energiju uz koju je sve lakše - govori Marko koji je strpljivo odradio snimanje unatoč neplaniranim vremenskim uvjetima, snažnom vjetru i valovima koje, kako priznaje - obožava.
Marko nas je odveo na poznatu plažu Zlatorog nedaleko od centra Umaga i pokazao nam skrovite lokacije na kojima najradije uživa u društvu prijatelja i zaručnice Elizabete Ružić. Iako svoj odnos nastoje čuvati za sebe, godinu dana mlađa umjetnica velika mu je podrška. Elizabeta se bavi videoprodukcijom i potpisuje spotove za Markove pjesme, među kojima je i "Rim Tim Tagi Dim". Zahvaljujući toj pjesmi talentirani Istranin na ovogodišnjoj Euroviziji u Švedskoj završio je na drugom mjestu, a četiri mjeseca kasnije i dalje niže nove uspjehe. Krajem lipnja započeo je europsku turneju Meow Back Tour, iza njega su koncerti u Srbiji, Sloveniji, Poljskoj i diljem Hrvatske, među kojima je i onaj na Špancirfestu gdje ga je gledalo više od 25 tisuća ljudi, što je rekord festivala. Na zagrebačkoj Šalati od 12. do 14. rujna održat će tri koncerta, a potom slijede Ljubljana, Madrid, Beč, Milano i Split. Nakon toga Baby Lasagna ide na zasluženi odmor, a drugi dio europske turneje zakazan je za proljeće kada su na rasporedu koncerti u Njemačkoj, Danskoj, Norveškoj, Švedskoj, Finskoj, Velikoj Britaniji...
Kako najradije provodite vrijeme u svom kraju budući da ste u Istri rjeđe nego prije?
- Iako sam se vratio u Umag, imao sam samo jedan slobodan dan koji sam proveo odmarajući se i ne radeći apsolutno ništa u društvu obitelji i svoje zaručnice Elizabete. Uživao sam gledajući seriju "U uredu" koju obožavam, jeo sve što mi je dospjelo pod ruku i unosio u sebe brdo kalorija te uživao u kvalitetnom druženju s prijateljima.
Koliko vremena u danu niste Baby Lasagna i što tada radite?
- Ovisno o tome koje su mi obaveze taj dan, ali većinu vremena moram biti u ulozi Baby Lasagne, a ne Marka. Volim trenirati, nagovarati Elizabetu da mi napravi wok, iako sam ga možda do sada trebao znati već i sam pripremiti. Obožavam vrijeme provoditi i u društvu svojih mačaka, a iznimno me veseli i činjenica što sam odnedavno pronašao vremena da sjednem u studio i ponovno se igram stvarajući glazbu.
Poželite li se ikada vratiti u stari život i anonimnost?
- Ne bih se mijenjao ni s kim i ne žalim ni za čim, no ponekad osjetim prezasićenost i tjeskobu pa u tim trenucima počinjem romantizirati "dobra stara vremena". Iako, da budem iskren, svjestan sam da je riječ upravo o - romantiziranju. Kad se osvrnem samo godinu dana unatrag, sjetim se koliko sam se osjećao zabrinuto i pomalo izgubljeno te sam tada maštao o životu koji upravo sada živim. Sve je kako treba biti i trudit ću se i dalje biti zahvalan na svemu što mi se događa.
Uoči odlaska u Švedsku izjavili ste da se ne bojite nastupa na Euroviziji već svih onih koji dolaze nakon toga. Kako izgledaju trenuci prije nego što se popnete na pozornicu? Imate li neke svoje rituale?
- Obično dva sata prije izlaska na pozornicu osjetim tremu, nekada slabiju, a nekada jaču. U tom trenutku krenem se presvlačiti u odjeću za nastup, radim lagano istezanje i zagrijavam glasnice. Iste navike koristim kao meditativne alate i za smirenje. Doduše, nisam siguran koliko mi pomažu s obzirom na to da se unatoč svemu i dalje tresem prije nastupa. Uz to, jedina stvar koja se proteže od Eurosonga pa do danas je zajednička molitva koju bend i ja odradimo prije samog izlaska na pozornicu.
U više navrata istaknuli ste koliko vam je u životu važna vjera. Je li ona razlog zbog kojeg ste unatoč svjetskoj slavi koju ste stekli gotovo preko noći uspjeli zadržati prizemnost?
- U posljednje vrijeme nisam baš siguran da sam toliko prizeman, mislim da imam još na čemu raditi. Nadam se da ću uspješno odolijevati svim primamljivim pozivima novog života koji me tek čekaju. Da, prakticiram vjeru i ona mi, uz pomoć bližnjih, pomaže da ne odletim u visine.
Kroz pjesme koje pišete kao lajtmotiv se provlači anksioznost. Radimo li kao društvo dovoljno na osvješćivanju brige za mentalno zdravlje?
- Volim vjerovati da su anksioznost i slične stvari teme o kojima se može slobodno i otvoreno govoriti posvuda, no kada bolje razmislim, mislim da se to u određenim sredinama nažalost još uvijek ne događa. Nisam stručan te ne mogu odgovoriti na pitanje kako u društvu potaknuti razgovor o ovakvim stvarima, ali potrudit ću se pružiti ohrabrenje svima onima koji se bore s bilo kakvim teškoćama te ih pokušati potaknuti da se obrate bližnjima i potraže stručnu pomoć.
Kakvo je vaše iskustvo? Slažete li se da je vrijeme i novac uložen u razgovor s terapeutom najbolji ulog u sebe?
- Vjerujem u rad psihologa i psihoterapeuta te smatram da je to dobar ulog ako je potreban. I sam imam iskustva u radu sa psihologom koji mi je uvelike pomogao navigirati kroz ponekad kompleksne životne situacije.
Kako napreduje debitantski album "Demons and Mosquitoes". Ima li šanse da ugleda svjetlo dana do kraja godine?
- Album je odavno napisan, snimljen i produciran. Nažalost, svjetlo dana ugledat će tek početkom iduće godine, no pratiteljima našeg projekta neće biti dosadno jer ćemo periodično objavljivati nove pjesme.
Zanimljivo je i da ste netom prije Dore planirali odustati od glazbe. Da su se stvari posložile drugačije, čime biste se danas bavili?
- Rekao bih da je Dora i sve što je donijela sa sobom bila još bolja poslovna prilika. No, da se stvari nisu odvile na način na koji jesu, danas bih vjerojatno bio copywriter u jednoj turističkoj kompaniji. Zapravo, u mom slučaju copywriter koji trči doma pisati pjesme i nada se da će jedna od njih jednom postati hit te da možda više neće morati biti copywriter.
Nakon što ste u Ljubljani završili program za inženjera zvuka, upisali ste i studij odnosa s javnošću. Vidite li se jednog dana u tom poslu?
- Osim što sam se prijavio na oglas za posao copywritera, prije Dore odabrao sam mentora i započeo s istraživanjem vezanim uz završni rad. Obaveze koje su neplanirano došle onemogućile su nastavak pisanja tog rada kojemu ću se, nadam se, uskoro vratiti. Iskreno, ne mogu se zamisliti da radim isključivo taj posao, ali vidim se u karijerama koje su srodne poslovima koje obavlja stručnjak za odnose s javnošću.
Kakvi ste bili kao dijete? Jesu li vaši snovi bili drugačiji od ovih koje danas živite?
- Mama kaže da sam bio plašljiv, osjetljiv i uvijek zabrinut dječak. Da vam budem iskren, nije se puno toga promijenilo do danas. Do devete godine htio sam biti inovator, potom nogometaš pa rukometaš, boksač, košarkaš... Ali svi ti snovi rasplinuli su se kada sam za deveti rođendan na poklon dobio gitaru. Od tada sanjam ono što sada živim i sjetim se toga svaki dan.
Kako su otac Dragan i majka Marija, koji oboje rade u prosvjeti, reagirali kad ste im rekli da se želite baviti glazbom? Jesu li vas ikada pokušali odgovoriti od te ideje?
- Put do profesionalnog bavljenja glazbom nije bio jasno definiran, već se postupno godinama stvarao. Roditelji su mi oduvijek bili bezrezervna podrška u svemu pa tako i u glazbi. Bez njihove podrške teško da bih se danas mogao baviti glazbom. Iako, mama kao svaka mama oduvijek je fokus stavljala upravo na obrazovanje.
I sami ste imali prilike raditi u školi kao asistent u nastavi. Koliko je to iskustvo utjecalo na vas?
- Prije nego što sam upisao program za inženjera zvuka na SAE Institutu, razmišljao sam o tome da upišem učiteljski fakultet. U našoj obitelji ima dosta profesora i učitelja razredne nastave pa sam oduvijek bio fasciniran njihovim radom i pedagoškim odgojem. Kad se pojavila prilika da se zaposlim kao asistent u nastavi jednom visokofunkcionalnom dječaku s autizmom, rado sam je i prihvatio. Rad s takvim djetetom jedno je od ljepših iskustava u mom životu kojega se i danas rado sjetim. Posao je to koji te nauči sagledati stvari iz šire perspektive, ali i pristupati svemu na jedan sasvim običan i jednostavan način. Kad vidite iz prve ruke tu njihovu lakoću postojanja, shvatite i da je itekako zarazna.
Uređujete kuću nedaleko od Umaga. Kakvi ste s kućanskim poslovima? Na što vas se može nagovoriti, a što izbjegavate pod svaku cijenu?
- Ne treba me se puno nagovarati na usisavanje i pospremanje. Općenito sam uredan, ali jedna stvar je sigurna - nikada me nećete uloviti da glačam odjeću.
Nedavno ste dali naslutiti da su pripreme za vjenčanje u punom jeku. O kakvom vjenčanju maštate?
- Neizmjerno cijenim kada se razgovor vrti oko onoga što stvaram i dijelim s publikom, a to je glazba. Trudim se čuvati našu privatnost.
Kako održavate kondiciju?
- Zbog nedostatka vremena od Dore sam zanemario treninge iako se i dalje trudim trenirati par puta tjedno, najčešće u teretani. Ne radim ništa specifično kako bih održao kondiciju već radim na vježbama pravilnog disanja kojima me podučila Martina Tomčić Moskaljov. Pravilno disanje je puno važnije od fizičke forme, isto kao i razvijanje pjevačke kondicije.
Ranije ste otvoreno priznali i da ste izgubili 30 kilograma. Koji je vaš recept za uspjeh i što je bio glavni okidač za tu promjenu?
- U tom periodu bio sam svjestan svojih kilograma i znao sam da ću ih kad-tad izgubiti. Nisam se osjećao dobro u svojoj koži, nisam osjećao da je to moje prirodno stanje. Recept za uspjeh je baš taj da nema recepta. Nažalost, nema prečaca i "lakih dijeta". Morate si zacrtati cilj i apsolutno se tome posvetiti.
Koji je vaš najveći strah?
- U ovome trenutku strahujem od slave, karijere i svega novoga što mi se naglo dogodilo. Strahujem da mi se moralni kompas ne naruši i da me ne zaslijepi sve ovo što mi se događa. Ne želim se jednog dana probuditi, pogledati unatrag i vidjeti da sam izgubio sebe, da sam bio zao prema bližnjima ili da sam bio ohol i nezahvalan.
Što se još nalazi na popisu vaših neostvarenih želja?
- Volio bih napisati knjigu, roman. Budući da mi je realizam najdraži period u književnosti, želja mi je napisati nekoliko priča i pretočiti ih u roman. Svjestan sam da još nisam dovoljno sazrio za takve pisane forme, ali osjećam u sebi veliki poziv i potrebu da se izrazim i na taj način.
Maštate li o autobiografiji?
- Još ne, ipak sam premlad za to.
Hoćemo li vas opet vidjeti na Dori ili je to za vas završena priča?
- Nikad ne reci nikad, ali trenutno nemam u planu ponovo se prijavljivati. Ispred mene je velika europska turneja i mnogo toga što još nisam probao, a moglo bi biti još i uzbudljivije nego ovo kroz što sam prošao.
Kad ćete napokon na odmor i gdje?
- Nakon što prođu zakazani koncerti u listopadu i studenome, planiram uzeti predah i odmaknuti se od svega. Nemam još konkretne planove, ali jako sam uzbuđen.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....