Neka cijeli ovaj svijet još sja u suncu, neka naša Zemlja sva postane sretna...,riječi su slavne pjesme iz mjuzikla ‘Jalta, Jalta‘ koju je više od dvdeset godina na pozornici kazališta Komedija suvereno izvodila glumačka diva koja nas je napustila u 91. godini.
Nepuna dva mjeseca prije 91. rođendana preminula je kazališna diva Sanda Langerholz Miladinov, nezaboravna vladarica pozornice zagrebačkog kazališta Komedija gdje je dočekala mirovinu. Lijepa, talentirana, pomalo samozatajna po mnogima nije ostvarila karijeru koju je zaslužila svojim glumačkim i glazbenim talentima.
Ova rođena Zagrepčanka, nakon dvogodišnjeg učenja klavira kod poznate pijanistice Melite Lorković, upisala je solo pjevanje što joj je bila prva velika ljubav. Završila ga je na Državnoj muzičkoj školi 1954. u klasi profesora Zlatka Šira,a pri kraju školovanja, na nagovor profesora i redatelja Vladimira Habuneka, upisala je i tadašnju Akademiju za kazališnu umjetnost. Profesori su joj osim Habuneka, bili slavni redatelj Kosta Spaić i Bogdan Jerković, a studirala je u klasi s Vanjom Drachom i Izetom Hajdarhodžićem.
‘‘Već kao studentica dobila sam glavnu ulogu u današnjem kazalištu Gavella i to u predstavi ‘‘Vještice iz Salema‘‘, Arthura Millera. Potom su me pozvali u Komediju i ponudili mi glavnu ulogu u mjuziklu ‘‘Poljubi me Kato‘‘, koji je režirao prof. Habunek. Tada sam se prvi put susrela s tim žanrom koji je od glumaca zahtijevao glumačke, pjevačke i plesačke vještine. Bila je dosta velika senzacija što sam za tu ulogu dobila Nagradu grada Zagreba jer su se takve ugledne nagrade dodjeljivale uglavnom za ozbiljne uloge, a ne za mjuzikle koji su bili još u povojima.‘‘, kazala je jednom Sanda Langerholz o svojim počecima
Poslije je odigrala u Komediji cijeli niz uloga u mjuziklima kao i dramskim predstavama. U mirovinu je otišla 1992., ostvarivši više od osamdeset uloga od kojih je onu u kultnom mjuziklu ‘‘Jata, Jalta‘‘ Alfija Kabilja u režiji Vlade Štefančića odigrala više od 500 puta.
No ni nakon odlaska u mirovinu nije mirovala, ali se upustila u neke nove izazove. Radila je kao asistentica na Akademiji dramskih umjetnosti gdje je predavala glumačko pjevanje. Glumila je i u predstavi ‘‘Kvartet‘‘, engleskog dramatičara Ronalda Harwooda, koji je na scenu Teatra u gostima postavio Relja Bašić, a 2000. u Komediji je isti tekst postavio Lawrence Kiiru gdje je glumila uz nedavno preminulu Smijku Bencet. To je bila njezina posljednja uloga, već kao umirovljenice, u njezinom matičnom kazalištu.Glumila je i u kultnom serijalu ‘‘Smogovci‘‘, filmovima "Ispod crte", "Zlatne godine", "Vlakom prema jugu", "Sasvim malo skretanje", "Slučajna romanca", a radila je i na televiziji kao voditeljica, među ostalim popularne emisije o filmu ‘‘Ekran na ekranu‘‘ uz legendarnog Ivana Hetricha i njezinog vjenčanog kuma. Posljednji put u javnosti je viđena 2010. u svom bivšem kazalištu Komedija, kao podrška iz publike na premijeri obnovljene predstave ‘‘Jalta, Jalta‘‘ u kojoj je ostvarila nezaboravnu ulogu po kojoj je pamte generacije.
Bila je udana za redatelja i TV urednika Angela Miladinova koji je nesretnim slučajem preminuo 1984. što glumica nikada nije preboljela. S Miladinovim je dobila dva sina, prevoditelja i publicistu Kirila Miladinova i poznatog TV redatelja Ivana Miladinova.
Iznad svega obožavala je rodni grad, cijeli život provela je u stanu nedaleko od Šubićeve ulice, kvarta čiju je mijenu pažljivo pratila. ‘‘Zagreb je jedan od najljepših europskih gradova. Niti prevelik, niti premalen i to je njegova prednost. Ponekad se može čuti da je ksenofobičan, s čime se ja nikad ne bih složila. Mislim da otvoreno prima sve pridošlice, premda ih koji put zove dojdekima. Ja to dobro znam, jer je moj otac Franjo kao mlad čovjek, Slovenac, došao iz Ljubljane, i zaposlio se na istaknutom činovničkom položaju, u direkciji Željeznice. A moj se suprug 1947. s roditeljima doselio iz Skopja u Zagreb. Bio je isto tako dobro primljen i dao neprocjenjiv doprinos razvoju zagrebačkoga televizijskoga studija, gdje je djelovao od njegovih početaka pa, nažalost, do svojega tragičnog kraja 1984. godine. Mislim da to Zagreb radi vrlo razborito i zato obično od svojih novih građana dobije mnogo toga zauzvrat. Po meni se ne bi trebao previše širiti, ali se iskreno nadam da nikad neće postati ksenofobičan i zatvoren grad.‘‘
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....