Glumica rođena prije 26 godina u Požegi, koju u četvrtak očekuje premijera u novoj predstavi kazališta Komedija ‘Peripetije sa psihijatrije‘, otkriva da joj je najduža ljubavna veza trajala jedan školski semestar te da se u životu najviše boji - žaba i štakora
Kako biste opisali novu predstavu ‘Peripetije sa psihijatrije‘?
Predstava nudi nešto drugačije u odnosu na uobičajeni repertoar kazališta Komedija, a temelji se na originalnom tekstu „Što je sobar vidio?" britanskog dramatičara Joea Ortona. Ova klasična farsa, poznata po apsurdnim situacijama i oštroj društvenoj kritici, u Leminom je prijevodu i adaptaciji smještena u suvremeni Zagreb. Redatelj i dramaturg Ivan Leo Lemo dodao je šest novih likova – pacijenata psihijatrijske klinike – koji svojim osobnostima pridonose komičnim zapletima, ali i simboliziraju različite društvene patologije. Time predstava postaje ne samo duhovita, već i slojevita kritika naših društvenih normi, čineći je originalnim doprinosom kazališnom repertoaru.
Kakva je vaša uloga?
U ovoj, mojoj drugoj premijeri u matičnom kazalištu Komedija, igram ulogu Eve Kekez, lika kojeg nema u originalnom tekstu. Redatelj Ivan Leo Lemo osmislio je i oblikovao ovu ulogu, stvarajući snažan lik konceptualne umjetnice, aktivistice i fanatične feministice. Eva Kekez, jedna od pacijentica psihijatrijske klinike "Prtenjača", nosi sa sobom tešku životnu priču i obiteljsku prošlost, a njezina borba usmjerena je prema osveti nad moćnicima i zlostavljačima.
Tko je na probama zadužen za dobru energiju i atmosferu?
Svi na probama doprinosimo dobroj energiji jer nas ima puno, 12 glumaca, i stvarno se sjajno slažemo. Atmosfera je odlična, ne samo među nama glumcima, nego i s cijelim autorskim timom, tehnikom i garderobijerkama. Proveli smo mnogo vremena zajedno i radili intenzivno. Meni je jako važno da je ekipa pozitivna jer sam društvena osoba i volim biti okružena pozitivom, entuzijazmom i voljom kad je u pitanju rad na predstavi. Posebno bih izdvojila mog kolegu Gorana Malusa Grua, koji me svaki dan oduševljava svojim talentom i vještinom u ulozi Doktora Prtenjače, te koreografa Lea Mujića, čiji me humor i kreativnost ne prestaju fascinirati. Uz takvu atmosferu, i rad i zabava dolaze prirodno.
Što radite kada zaboravite tekst na pozornici?
Jednom mi se to dogodilo na ispitu iz scenskog govora tijekom studija. Kasno sam krenula učiti poveći monolog od tridesetak minuta, i jednostavno nisam ovladala njime. Na ispitu sam se blokirala, hodala po sceni i pravila se da razmišljam, kao da je to dio mog govora. Zujalo mi je u ušima, u glavi raspad sistema, i crna rupa pred očima. Nakon nekog vremena, sjetila sam se teksta i nastavila. Bilo je to užasno iskustvo; nikome to ne bih poželjela. Kasnije sam dobila komentar od nekoga iz publike: "Wow, ta dugačka pauza bila je odlična!", a moj profesor Tomislav Rališ je rekao: "Uh, mora da ti je bilo grdo!" Nikad se to više nije ponovilo, što ne znači da neće. S obzirom na moj dugački monolog u ovoj predstavi, znala sam na probama zatrokirati, pa sam često zazivala našu dragu inspicijenticu Dijanu: "Dijana, upomoć!" Ona uvijek uskoči u pomoć i riješi sve probleme!
Kada ste shvatili da u životu želite biti glumica?
Odlazeći na predstave koje su gostovale u mojoj Požegi, počela sam shvaćati strast prema glumi. Ponekad bih, još kao srednjoškolka, sama putovala autobusom u Zagreb samo kako bih pogledala neku predstavu. Uživala sam provoditi vrijeme u kazalištu, na sceni, glumeći i pjevajući. Ubrzo me kazalište potpuno obuzelo; nije postojala druga opcija osim da se posvetim glumi.
Što je prednost, a što nedostatak vaše profesije?
Prednosti je puno više, sve ono što nas, glumce, privlači ovom poslu, a to je mogućnost izražavanja kreativnosti, istraživanja raznih likova i emocija. Svaka nova uloga pruža priliku za učenje i osobni rast, kao i za povezivanje sa samim sobom, s drugim ljudima. Čovjek u ovom poslu, zaista uči dok je živ. Svaka uloga je novi izazov, glumac uvijek radi ispočetka, a kazalište je za mene utočište, jedini medij prisutnosti. Nedostaci su organizacija vremena, rasporeda, preklapanje termina, predstava, snimanja i drugih angažmana, a i povremeni pretpremijerni stres, manjak sna... Svakako, ljubav prema tom poslu nadmašuje sve prepreke.
Kako biste se opisali u tri riječi?
Uporna, temperamentna, strastvena.
Po čemu pamtite odrastanje u Požegi?
Ispunjeni dani igrom, smijehom, veseljem... Imala sam zaista divno djetinjstvo. Velika obitelj, prijatelji, selo, škola, pjesma... ma, kao iz bajke!
Jeste li zaljubljeni?
Nije da jesam, a nije ni da nisam.
Kakav mora biti muškarac koji će vas zadržati?
Emocionalno zreo, uporan, odlučan, čvrst i hrabar - takav bi trebao biti muškarac koji će me zadržati. Bitno je da ima samopouzdanja, da je lojalan i vjeran. Duhovitost nikada nije na odmet, ali najvažnije je da nije nesiguran manipulator koji sputava. Muškarac bi trebao biti podrška ženi, ne sputavati njen rast i napredak.
Koliko je trajala vaša najdulja veza?
Prekratko, jedan zimski semestar.
Koja je vaša ideje apsolutne sreće?
Imati unutarnji mir, raditi ono što volim, napredovati, rasti, učiti, provoditi dane sa svojom obitelji i prijateljima.
Tko vam je omiljena glumica?
Alma Prica.
Koji film i predstavu ste najviše puta pogledali?
Sve nastavke "Sam u kući". Svaki Božić se obiteljski okupimo ispred televizora i smijemo kako se tata kao malo dijete smije Kevinu i ekipi. Predstave „Kolovoz u okrugu Osage“, „Ciganin, ali najljepši“u režiji Ivice Buljana, „Črna mati zemla“ u režiji Dore Ruždjak-Podolski, „Sorry“ u režiji Bobe Jelčića...
Što vas može rasplakati?
Ah, sve! I radosno i žalosno... baš sve.
Koja pjesma vas uvijek baci u delirij?
Ovisna sam o glazbi, puno pjesama me uvijek baci u delirij, slušam i pjevam sve, od Bacha do sevdaha, pa mi je teško izdvojiti samo jednu pjesmu, ali evo, često ujutro kad krenem na probu stavim slušalice i putem do kazališta slušam playlistu Arethe Franklin i Janis Joplin, prva pjesma često bude „Think!“
Što pjevate pod tušem?
Nikad nisam pjevala pod tušem, to sam samo vidjela u filmovima. Loša akustika, čudan zvuk u kupaoni, a i nemam vremena za pjevanje pod tušem jer uvijek negdje žurim pa se koncentriram da što prije završim s tuširanjem i pranjem kose.
Na što biste potrošili zadnji novac?
Na bilo što što mi je u tom trenutku potrebno – hrana, taksi, runda za ekipu, parfem, odjeća, poklon... Zahvaljujući odgoju mojih roditelja nisam vezana za novac niti za materijalno, gledam na novac kao na brojke, sredstvo koje mi služi. Nisam ni štedljiva, ni rastrošna, ali nikad se neću dovesti do toga da trošim svoj zadnji novac. Već dugo sam samostalna, ne volim ovisiti ni o kome, volim svoju slobodu.
Kako ste zarađivali tijekom studija?
Kako sam danonoćno bila na Akademiji, nisam imala priliku okušati se u studentskim poslovima kao drugi studenti. Snimala sam nešto sitno, pjevala, igrala predstave, radila sam svašta, ali u svojoj struci. Ipak, nakon druge godine faksa odlučila sam preko ljeta zaposliti se u H&M-u. To je bio fijasko. Nakon dva tjedna rada, šefica me zamolila da više ne dolazim na posao. Nisu bili zadovoljni kako slažem odjeću, kad bih radila na blagajni zapričavala bih kupce i stvarali bi se veliki redovi, a u skladištu sam bila prespora, a ponekad bih se sakrila u wc da malo odmorim. Sljedeće ljeto sam radila kod tate u njegovoj trgovini građevinskog materijala, povijest se ponovila, i on me nakon dva tjedna zamolio da više ne dolazim, da će mi plaćati samo da mu ne radim gužvu i ne zapričavam radnike. Moje iskustvo s poslovima van struke vrlo je siromašno.
Koji su vaši najveći strahovi?
Osim svoje stravične fobije od žaba i štakora, nemam neke generalne životne strahove, sve ovisi o okolnostima i situacijama koje život donosi. Primjerice, trenutno se bojim rješenja sudske presude - hoću li ostati bez vozačke ili ne. Ipak, nastojim biti optimistična i živjeti u trenutku.
Oko čega se najviše preispitujete?
Oko gluposti. Oko važnih i velikih stvari sam vrlo odlučna, a oko gluposti sam u stanju provesti ogromnu količinu vremena donoseći odluku. Primjerice, sate i sate znam provesti u dućanima premišljajući se hoću li uzeti veličinu S ili XS, hoću li uzeti haljinu sive ili crne boje, hoću li naručiti katsu piletinu ili pad thai... To me baš živcira kod mene! Mama kaže da se to promijeni s godinama, pa čekam kad će...
Godi li vam samoća?
Ne živim u samoći. Moj život je zaista turbulentan i dinamičan i samim time okružena sam ljudima od jutra do mraka. U Zagrebu živim sa svojom sestrom Sarom, mojom najboljom cimericom i prijateljicom, na poslu sam većinom okružena divnim kolegama i prijateljima s kojima uživam provoditi vrijeme i na poslu i van radnog vremena, a u slobodno vrijeme se družim s obitelji i prijateljima... S obzirom na to da u zadnje vrijeme zaista puno radim, veselim se vremenu kada ću se više moći posvetiti bližnjima. Svaki dan mi je ispunjen. Radila sam ovo cijelo ljeto na Dubrovačkim ljetnim Igrama, na otvaranju, zatim sam imala izvedbe predstave „Čudesna šuma“ u režiji Lee Anastazije Fleger, odmah nakon toga sam radila na predstavi „Oluja“ u režiji Vite Taufera, a nakon zatvaranja Igara, započele su probe za predstavu „Peripetije sa psihijatrije“, nakon toga odmah krećem raditi na predstavi „Coco“ u režiji Senke Bulić, gdje igram sluškinju Coco Chanel koju igra Nada Abrus, a trenutno i pripremam svoj prvi koncert „Večer sevdaha“ 15. studenog u Klubu kazališta Komedija ili svima znanoj „Kontesi“.
Neostvarene želje?
Voljela bih posjetiti sve kontinente, a još od malih nogu velika mi je želja otići volontirati u Afriku, a vjerujem da ću si to i ispuniti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....