Ivana Belić: "Prirodni resursi nisu beskonačni, za razliku od ljudske pohlepe"

Dovoljan je samo jedan, čak i površan pogled u povijest našeg planeta - nema sumnje da smo ostavili trag. Ekstreman rast temperatura, brojne izumrle vrste, uništene šume, zatrovane rijeke, zrak opasan za udisanje, biblijske poplave, ogromni požari, gubitak plodnog tla, suše… - sve to ne ostavlja prostor za nedoumice. No, stara poslovica kaže kako ne treba plakati za prolivenim mlijekom. Odgovor na pitanje koliko smo promijenili svijet oko sebe već znamo, nije nimalo umirujući. Ključno pitanje jest koliko smo ga pripremili za budućnost. U eri brzih promjena i stalnog, ultimativnog rasta ponekad zaboravljamo osnovno pitanje - hoće li naše djelovanje ostaviti svijet boljim mjestom za buduće generacije?

Održivost je postala ključna riječ u današnjem svijetu. Pravilno razumijevanje njezine važnosti i doslovna provedba postali su ne samo moralna nego i praktična obaveza. Održivost je kompleksan koncept koji se često koristi u različitim kontekstima. Kada biste mene pitali za definiciju održivosti, odgovorila bih vrlo kratko - održivo znači normalno. Isključivo iz konteksta normalnog trebamo djelovati u ovoj tranziciji. Bilo kakav ekstremni pristup dovest će zelenu priču do propasti i generacijama koje dolazi oduzeti sretnu, prosperitetnu budućnost. Može i kompliciranije. Pretražite li mrežu svih mreža ili zađete u šumu raznih političko-birokratskih definicija, rezolucija i odluka, opis će biti malo dulji. Definicija održivosti je sposobnost održavanja ravnoteže između zadovoljenja trenutnih potreba i zahtjeva društva, ekonomije i okoliša, bez ugrožavanja sposobnosti budućih generacija da zadovolje vlastite potrebe. Zakopate li znatiželjom dublje i uočite esenciju, shvatit ćete da se zapravo samo govori o normalnom pristupu umijeću življenja. Suprotno od naše teme, postojano i uporno stoji definicija neodrživog. To je nepostojanje ravnoteže između zadovoljavanja trenutnih potreba i zahtjeva društva, ekonomije i okoliša te ugrožavanje sposobnosti budućih generacija da zadovolje vlastite potrebe. Kada se koncept svede na ovu vrlo jednostavnu definiciju, a gotovo se nikada tako ne komunicira, na stolu ostane samo jedno jednostavno pitanje - treba li uopće razmišljati koju stranu u ovoj borbi zauzeti?

Primjeri iz svakodnevice često su najbolji alat za usvajanje novih obrazaca ponašanja. Življenje održivosti jest i kad roditelji objašnjavaju djetetu zašto ne može pojesti sve kolače s tanjurića i zašto nešto mora ostaviti drugoj djeci. Promišljamo li složenu temu održivosti iz tako jednostavnih primjera, vrlo brzo možemo shvatiti koliko su smiješne i sramotne nedoumice kako bi pojedinci i društva trebali funkcionirati. Krivce za mnoštvo nedoumica možemo tražiti do kraja stoljeća, ali od toga neće biti koristi. Stručnjaci za komunikacije, aktivisti, kapitalisti, političari? Potpuno je svejedno i ne mijenja činjenicu da je oko pojma održivosti, namjerno ili ne, ispušteno mnogo guste, teško probojne magle nerazumljivosti i neznanja. Tako su, na štetu našeg planeta i svih nas, propuštene mnoge prilike za napredak i liječenje ožiljaka. Učinjena je velika šteta, a nije tako moralo biti. Odluka je zapravo puno jednostavnija nego što se na prvu čini.

Nedavna događanja u Velikoj Britaniji pokazala su da koncept, ako je loše predstavljen i pogrešno shvaćen, može dovesti do rasta populizma i političkog ekstremizma. Populisti će građane rado privlačiti obećanjima da će ih “izbaviti iz kandži održivih regulativa” i ponuditi im život “as usual”. Pod pritiskom dijela bijesne javnosti, britanska je vlada tako nedavno odlučila odgoditi zabranu prodaje novih vozila na benzin i dizel za pet godina, pomičući rok s 2030. na 2035. godinu. Ovaj potez je, objasnili su, motiviran rastućim troškovima života i nezadovoljstvom građana. Političke pritiske nisu spominjali. Rezultat je predvidljiv.

Odgađanje zabrane zadovoljit će kratkoročne financijske potrebe dijela građana, ali i postaviti nove izazove u ostvarenju dugoročnih ciljeva u vezi s očuvanjem okoliša i smanjenjem emisija stakleničkih plinova. Izazovi koji proizlaze iz sličnih političkih vrludanja zahtijevat će pažljivo i gotovo kirurški precizno upravljanje kako bi se osigurala ravnoteža između ekonomske stabilnosti i očuvanja okoliša. Drugog izbora jednostavno nemamo.

Prirodni resursi nisu beskonačni, za razliku od ljudske pohlepe i bezobzirnosti. Bez radikalne promjene ljudske svijesti naš planet nema šanse. Promjena će morati biti radikalna jer trebamo postići nešto dosad nezamislivo. Održivost treba obuhvaćati društvenu pravdu, jednakost i ekonomsku stabilnost. Održivo društvo ne bi smjelo oštetiti ničije osnovne potrebe, a ni buduće prilike za napredak. S obzirom na to da je svaki tranzicijski period uvijek bolan, sasvim je legitimno postaviti pitanje - tko će to sve platiti i kako ćemo u ovom procesu svi biti jednaki i svi s jednakim mogućnostima? Ljudska svijest i sklonost pretjeranom konzumerizmu bez trunke odgovornosti najveći je izazov za usvajanje održivog, tj. normalnog načina življenja. Kako stanovnicima Zemlje, bar onog bogatijeg dijela, objasniti da ne trebaju imati dva ili više automobila po kućanstvu? Kako im objasniti da ne trebaju sedam zimskih kaputa u ormaru i da će preživjeti i s dva? Mogu li biti sretni i s mobitelom koji će zamijeniti svakih pet godina, umjesto da svake jeseni kupuju novi model samo kako bi se pohvalili? Predstoji bitka za umove i srca koja neće biti jednostavna, a ishod je neizvjestan. Kapitalizam je donio puno dobrog, ali i puno izazova kroz koje smo pokazali slabosti. Profit nikada nije bio problem. Ekstraprofit zasigurno jest. Kapitalistička ekonomija, kao i svaki ekonomski sustav, ima svoje snage i slabosti u kontekstu održivosti. Kapitalizam je poznat po poticanju inovacija, rastu produktivnosti i ekonomskom razvoju, što može doprinijeti povećanju životnog standarda. Međutim, kapitalizam često favorizira kratkoročni profit nad dugoročnom održivošću. To je dovelo do negativnih ekoloških i socijalnih posljedica, poput prekomjerne potrošnje resursa, nejednakosti i degradacije okoliša. U kapitalističkoj ekonomiji problem stvara tzv. ekstraprofit, stalna želja i potreba za što većim rastom i beskrajnim gomilanjem bogatstva. Da bi se kapitalistička ekonomija usmjerila prema održivosti, potrebne su promjene na nekoliko razina. Prije svega vlade i regulatorna tijela trebali bi uvesti zakone i politike koje promiču održivost, uključujući porezne olakšice za ekološke inovacije, porezna opterećenja štetne prakse i svaku drugu podršku održivim industrijama. Na to ih trebaju natjerati njihovi birači, dakle svi mi.

Poduzetnički sektor može promicati održivost integracijom ekoloških i društvenih ciljeva u svoje poslovne strategije, ulaganjem u čiste tehnologije i smanjenjem potrošnje resursa. Na kraju, ali i najvažnije, najveću ulogu možemo odigrati svi mi kao potrošači. Kako? Jednostavno, svojim izborima i kupnjama. Prvi korak prema održivim izborima je edukacija i promjena svijesti. Sve što činimo danas, svaki naš izbor, ima dugoročnu posljedicu. Drugi korak, nimalo popularan u svijetu u kojem živimo, jest smanjenje potrošnje. Smanjenje potrošnje resursa, poput vode, energije i materijala, ključan je korak prema održivosti.

Neizostavna je i podrška lokalnim proizvođačima, ali i održiva (normalna) prehrana. Svatko od nas, samo u Hrvatskoj, baci 71 kilogram hrane godišnje. Ne treba naglašavati da je takva praksa neodrživa. Dovoljno se zapitati je li normalna.

Održiva mobilnost također je ključna tema. Javni prijevoz važna je komponenta u održivom, normalnom načinu življenja. Korištenje javnog prijevoza, vožnja bicikla ili dijeljenje vožnje pomažu u smanjenju emisija stakleničkih plinova i zagađenja zraka. No, može se i drukčije, jednostavnije razmišljati - je li normalno da se svako jutro sam vozim u automobilu? Koliko novca mjesečno mogu uštedjeti, a i koliko živaca sačuvati ako odaberem javni gradski prijevoz za putovanje do ureda ili trgovine?

Svaki korak prema normalnom ili održivom, ma koliko bio malen, čini nas čuvarima budućnosti jedinog planeta koji imamo. Održivost nije odgovornost prema sebi, već prema generacijama koje dolaze nakon nas. Naši svakodnevni izbori - od hrane koju jedemo do načina na koji putujemo - oblikuju svijet koji ostavljamo onima koji se tek trebaju roditi. Održivost je više od trenda, to je duboka moralna obaveza prema našoj djeci. Svatko od nas ima stvarnu moć da utječe na budućnost, pitanje je samo hoćemo li je koristiti za dobrobit naše djece ili za svoje trenutne potrebe i interese.