Filip Filković Philatz redatelj je filmova i reklama te vlasnik produkcijske kuće More-Magnets. Njegovi radovi uvijek imaju jasan žanrovski stil dok mu izričaj vješto drži prst na pulsu koji povezuje modernu i umjetničku kulturu.

Na primjer: njegov kratki film "Posljednji bunar" koprodukcija je Hrvatske i Francuske - film je prikazan na više od 130 filmskih festivala i osvojio je 25 nagrada. Njegova druga djela s velikim kulturnim utjecajem uključuju dokumentarnu televizijsku seriju "Lovac na bilje". Dugometražna dokumentarna serija "Dulum Zemlje" naišla je na pohvale i pozitivne kritike zbog svog sadržaja i originalnog pristupa, te se trenutno snima i treća sezona. Filković je režirao i producirao dokumentarni serijal “Ideja uspona”, "Povratak Životinjama" i "Zanat".

VEDRAN PETEH CROPIX

Trenutno je u fazi predprodukcije svog dugometražnog filma "The Bear Peak" za koji je imao priliku režirati dvije scene iz filma u sklopu međunarodnog programa Ekran+ u Poljskoj. Redatelj je reklama i glazbenih video spotova (Gibonni, Ivana Kindl, Detour, Hladno pivo, Natali Dizdar), a nedavno širu Instagram javnost oduševili su njegovi uradci čiji su protagonisti Hrvatskoj omiljeni i omraženi politički akteri te smo tim povodom razgovarali s ovim svestranim autorom.

Instagram video "Croatia Meets Wes Anderson" okupio je osamnaest istaknutih javnih ličnosti našeg društva. Za početak – kako ste ih "castali" za nove uloge koje ste im dali? Tuđman igra tenis, Katarina Peović je knjižničarka, Tito je mornar, itd... Kako ste uopće odlučili se pozabaviti ovom vrstom umjetnosti?

- Kada sam razmišljao o izradi ovog koncepta, želio sam kombinirati elemente kultne estetike Wesa Andersona s poznatim javnim ličnostima iz Hrvatske. Prilikom "castinga" razmišljao sam o karakterima koji bi se uklapali u Andersonov svijet - sve su to bili elementi koji su se činili savršenima za ovakvu kombinaciju. U svakom od izabranih likova, nastojao sam otkriti esenciju koja bi rezonirala s Andersonovom estetikom - sklonost prema simetriji, pažljivo kuriranoj paleti boja, i dubokoj emotivnosti ispod površine. Moje bavljenje ovom vrstom koncepata nije puka zabava, iako se u njoj i dalje pronalazim i uživam. Ona je odraz moje fascinacije interakcijom između kulture, povijesti, i estetike. Kroz ovakve radove, nastojim potaknuti promatrače da preispitaju svoje pretpostavke i uvjerenja o poznatim licima i svijetu oko sebe. Dokle god me ovaj pristup stvaranje koncepata i stvarnosti putem umjetne inteligencije ne prestane intrigirati i zabavljati, nastavit ću ga istraživati i razvijati. Ovo je za mene živući entitet, stalno evoluirajući i prilagođavajući se novim idejama i inspiracijama koje mi dolaze.

U videu "Croatia’s Quirky Yoga Flexing" vidimo Željku Markić, bivšeg kardinala Bozanića, predsjednika Zorana Milanovića i predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita kako zamišljeno prakticiraju jogu, tu za pravoslavce i katolike, demonsku „disciplinu”....Volio bih da nam kažete ponešto i o samoj tehnologiji rada na ovim IG djelima, ali i izboru prakse. Zašto baš joga, zašto baš oni?

- Kroz sve ove radove mogu realizirati sve ideje koje mi ikada padnu na pamet, a štošta mi pada na pamet. U našem suvremenom društvu, posebno u Hrvatskoj, svaki dan smo preplavljeni informacijama o političarima, slavnima i ostalim javnim ličnostima. Te informacije predstavljaju pažljivo kuriranu sliku njihovog života, sliku koja je često konstruirana kako bi zadovoljila određene agende ili percepcije, osim ako nije skandal, a i to je svakih par dana. Nekad su filozofi poput Jean Baudrillarda argumentirali da živimo u svijetu simulacija, gdje mediji i tehnologija stvaraju stvarnost koja je odvojena od naše svakodnevne realnosti. To što vidimo u medijima često je hiperrealnost - verzija stvarnosti koja je prenaglašena ili iskrivljena. U tom kontekstu, moj rad pokušava izazvati tu hiperrealnost. Kreiranjem ovih radova, želim izazvati konvencionalne percepcije javnih ličnosti i pokazati neku drugu izmišljenu stranu, onu koju obično ne vidimo u medijima. Što bi se dogodilo kad bismo vidjeli naše političare kako prakticiraju jogu, nose pidžame ili se bave svakodnevnim aktivnostima poput svih nas? Da li bi to promijenilo našu percepciju o njima? Da li bi ih vidjeli kao obične ljude, sa svim svojim manama i vrlinama? Primjerice, kroz par radova, htio sam vidjeti što bi bilo kada bi predsjednik i premijer bili najbolji prijatelji. Po meni, da je to stvarnost, od vrha bi osjetili potrebu za slogom i dobrom energijom, što trenutno mislim da nam svima fali. Tehnologija koju koristim omogućuje mi da kreiram realistične prizore, a izbor joge došao je spontano. Smatrao sam da će kontrast između joga prakse i samih likova stvoriti intrigantan koncept.

"May the Force be with Croatia: AI-Generated Star Wars Mashup!" - okuplja de facto istu ekipu, Tuđman, Grabar Kitarović, Peović, Milanović, toliko su vam interesantni i "multi-talentirani"? Što vas je "privuklo" njima? Kako obrazlažete svoju "zaljubljenost"? Je li "suradnja" s njima donijela kakve rezultate u vidu barem pljuvački raspoloženih kritika? Politički komentar je neizostavan – opominjete javnost, još jednom, na neukusni cirkus u političkoj sceni. Video „Hrvatski političari u zatvoru (AI) - Koji zločin mislite da je svaki od njih počinio?” možda najeksplicitnije upućuje na neizgovorene probleme, ne – odgovore, optužbe.....

- U srcu svake umjetnosti leži potreba za komunikacijom, za iznošenjem perspektive, za potragom za istinom u svijetu punom simulacija. Kad razmatram društveno - politički krajolik, postavljam si pitanje: što je stvarnost? Je li ono što vidimo na vijestima stvarno ili je to pažljivo konstruirana slika stvarnosti koja služi određenim interesima? Sve te osobe su postale dio mojih koncept video kreacija jer su svakako među najpoznatijima u Hrvatskoj, a kombiniranje njih s raznim situacijama daje zanimljive rezultate. Nisam "

zaljubljen" u njih. Ok, možda u neke, ali zapravo je riječ o korištenju njihovih naličja za stvaranje nečega intrigantnog i drugačijeg. Primjerice, koncepti sa zatvorom ili parodija na Star Warse nisu zamišljeni kao osuda ili izrugivanje pojedinim osobama. Umjesto toga, to su sredstva kojima se izražava jedna perspektiva. Kad uzimamo poznate likove iz naše svakodnevice i stvaramo alternativne, često humoristične ili subverzivne prikaze njih samih, postavljamo pitanje o naravi stvarnosti koju konzumiramo svakodnevno. Nemam namjeru optuživati ili suditi. Prikazivanjem ovih figura u svjetlu pop - kulture, pokušavam istražiti granice između stvarnosti i fikcije, između moći i odgovornosti, između poznatog i nepoznatog.

VEDRAN PETEH CROPIX

Što vi zamišljate da naši političari slušaju, s obzirom na to da ste nam predložili taj "zamišljaj"? Ovo što se ponudili odista je sofisticirano, da ne kažem teško za povjerovati....

- To je bio samo kreativan izazov. Kada razmišljamo o tome što naši političari potencijalno slušaju, ulazimo u prostor metafore i simbolike. Jer, kroz glazbu koju netko sluša, možemo tragati za odrazom njihove duše, njihovih strahova, radosti, težnji i unutarnjih konflikata. Moja pretpostavka o tome što političari slušaju ne odražava doslovnu istinu, već je više sredstvo kojim se izražava dublja filozofska ideja. U javnosti, političari se predstavljaju kao figure moći, odlučnosti i vodstva. Ali što se krije iza tih fasada? Je li moguće da se iza političkih diskursa i javnih nastupa kriju ljudi sa sličnim strahovima, nadama i snovima kao i svatko od nas? Moj odabir te glazbe se možda čini kao sofisticirana i teško povjerljiva vizija, ali ona ima svoju svrhu.

Inspirirano slikom Vincenta Desideria "Sleep" - AI generirane poznate osobe nalaze se u svijetu zajedničkih snova i nesvjesnosti, postavljajući pitanja o granicama između osobnog i javnog, moći i ranjivosti. Rad traži dublju introspekciju o tome što znači biti na čelu, ali i biti ranjiv - temelj svake ljudske duše – kako pišete, ali sugerira i mogućnost orgije? Griješim li? Ili barem neku "neviniju" ljubavnu interakciju?

- Upravo ovo je idealni trenutak da izvučem tezu kako je ovaj koncept dobar poligon za interpretaciju, a svaki promatrač je tumač koji projicira vlastite ideje, emocije i prethodna iskustva na djelo pred sobom. Ova AI generirana slika poznatih osoba u "svijetu snova" nas doslovno postavlja pred dualitet između javnog i privatnog. Ova vizija snova i nesvjesnog sugerira da, unatoč javnim identitetima koje kreiramo i nosimo, svi dijelimo duboku ljudsku težnju za povezanošću, razumijevanjem i ljubavlju. Opet se tu vraćam na odgovor od ranije: koliko bi bilo divno da su predsjednik i premijer jako dobri prijatelji, promijenilo bi cijelu perspektivu i ponašanje nas kao zajednice jer bi se pozitiva širila od vrha. Mogućnost orgije može se promatrati kao metafora za slobodu od društvenih normi. Simbolička refleksija o tome kako se, u nesvjesnom, granice između pojedinca rastapaju, dopuštajući dublju povezanost s drugima. Možda je to potraga za ljubavlju. Više bih volio da djelo poziva promatrača da propituje vlastite pretpostavke, da se suoči s vlastitim nesvjesnim željama i da traži dublje razumijevanje sebe i drugih u kontinuiranoj igri između stvarnosti i iluzije.

Kako razmišljate o autorskim pravima u kontekstu AI-a kao alata. Noam Chomsky AI zove plagijatorskim softverom....

-To je kompleksno pitanje koje izaziva mnoge filozofske i etičke debate. Trebamo razlikovati stvaranje pomoću AI-a od stvaranja samog AI-a. Kada umjetnik koristi AI kao alat, slično kao što bi koristio kistove ili kameru, djelo koje proizlazi iz tog procesa odražava njegovu kreativnu viziju, iako je tehnologija pomogla u njegovoj realizaciji. Međutim, problemi se pojavljuju kada AI samostalno generira sadržaj, koristeći podatke iz mnoštva izvora, bez ljudske intervencije. Ako AI, na primjer, piše priču ili stvara sliku temeljenu na temelju prethodnih umjetničkih djela, tko je pravi autor? Možemo li pridavati autorstvo algoritmu, ili je to refleksija inženjera koji su ga kreirali? Ili je možda autorsko pravo rezervirano za one koji su izvorno stvorili sadržaj koji je AI koristio za učenje? Noam Chomsky kod nazivanja AI "plagijatorskim softverom", naglašava ovu dilemu. U njegovom pogledu, AI, u svojoj osnovi, "prepisuje" i "prepravlja" prethodna djela kako bi stvorio novo. To dovodi do pitanja: može li se nešto što je inherentno derivativno smatrati originalnim? Moje mišljenje je da umjetnost, bez obzira na metodu ili sredstvo stvaranja, treba cijeniti po svojoj sposobnosti da rezonira, inspirira i izaziva. Umjetnost stvorena AI-om može biti jednako vrijedna kao i tradicionalna umjetnost.