Zagrebački redatelj Toni Volarić, koji stoji iza HRT-ovih dokumentaraca o Oliveru, Dini Dvorniku, Arsenu Dediću, Vici Vukovu, Rajku Dujmiću, a godinama je radio i s najvećim svjetskim zvijezdama kao dopisnik za BBC, piše o svom iskustvu s Parkinsonovom bolesti koja mu je dijagnosticirana u veljači ove godine, a on unatoč dijagnozi živi punim plućima, a ne staje ni s poslom i snimanjem novih dokumentarnih emisija.
Subota u siječnju 2024. Dan koji ne zna čemu služi. Sajmeni dan na Balkanu. Rano jutro, pola šest. Otvaram oči i pokušavam shvatiti gdje sam. Osjećam užasnu glavobolju. Što se događa? Živim sam, ali osjećam da je netko iza mene. U jednom trenutku kao da kroz šapat čujem nekoga.
"Dobro jutro. Sigurno ste se uplašili. Drago mi je, ja sam gospodin Parkinson, navikni se jer nikada te neću ostaviti". Ostao sam paraliziran od šoka. Tijelo mi je podrhtavalo, a ja sam pomislio kako je sve to samo užasan san. Pribrao sam se, otuširao, odjenuo i 15 godina starim automobilom krenuo na snimanje jedne od epizoda novog HRT-ovog dokumentarnog serijala.
Istog tog dana cijela ekipa s kojom sam radio, od šminkerice do snimateljice, gledala me u čudu. „Toni jesi ti dobro, usporen si, vadiš mobitel iz lijevog džepa 5 minuta?“. „Ma sinoć sam pretjerao s alkoholom“, pokušavao sam raspršiti i vlastite misli o tome kako mi se tresu lijeva ruka i vilica. Odradili smo snimanje nekoliko sugovornika, otišli na kavu, a lijeva ruka i dalje mi se nenormalno tresla. Bio je to sasvim dovoljan poticaj cijelom društvu s kojim sam sjedio da me prijekorno pogledaju. "U redu, otići ću doktoru", kazao sam tek da smirim situaciju i uvjerim sam sebe da je taj korak nužan, ali da neće puno toga promijeniti.
Dan poslije sjedim kod mame na nedjeljnom ručku. Donja vilica podrhtava dok prinosim žlicu juhe ustima. Mama se pravi da nije vidjela, a ja ipak preventivno kažem: „Jao, vruća je ova juha, ali jako ukusna.“ Odjednom shvatim da u lijevoj ruci nemam snage i da mi se koordinacija vilice i noža postaje nemoguća misija. Vidjela je mama da se mučim s rezanjem mesa, no uvjeravao sam i sebe i nju da je sve u redu.
Ruka mi se s vremenom počela kočiti pa sam otišao u Traumatološku bolnicu i zbog nekog kalcifikata u nadlaktici išao na deset fizioterapija. Javio sam se nakon zadnje terapije doktorici koja me u jednom trenutku upitala: „Gospodine, biste li vi otišli neurologu? Samo da isključimo neke stvari.“
Tada sam prvi put čuo za izraz ambulanta za ekstrapiramidalne bolesti. Zabrinuo sam se te večeri zbog doktoričinih sumnji, posebno jer se stanje iz dan u dan pogoršavalo, posebno nakon što su me jedan od vikenda koji provode kod mene, 19-godišnji sin David i 15-godišnji Vito pitali zašto sam tako usporen i stalno pospan. Lijeva ruka mi se, posebno ujutro, jako tresla, brada treperila gotovo bez prestanka, a bližio se i dan pregleda kod neurologa.
Tog 8. veljače došao sam na Rebro u devet ujutro. Liftom punim bolesnih i ustrašenih ljudi, odvezao sam se na četvrti kat i prošao ispod staklenog natpisa „Neurologija“. Imao sam tremu, ali se i stalno tješio da popodne imam snimanje i da će sve biti kao i ranije. No, bio sam potpuno nespreman na ono što je slijedilo. Simpatična me doktorica dočekala sa smiješkom i odmah s vrata, da nisam progovorio niti riječ, rekla: „O dobro jutro, gospon Parkinson!“. Objasnila mi je da je bolest nedovoljnog stvaranja dopamina u mozgu neizlječiva, dala mi je terapiju i tješila da će tablete djelovati na način da će simptomi biti blaži. „A koliko imam vremena normalnog života prije nego, kao Michael J. Fox, počnem neprekidno plesati breakdance?“, pitao sam ju. Nakon što se prestala smijati rekla je da ima za mene dobru vijest jer neću dovoljno dugo živjeti da bi se bolest toliko razvila kao kod tog glumca. Ajde fino. Strah? Nisam osjetio. Pomislio sam kako će moje sinove biti sram kako se tresem i kako sad, čim se sazna, neću više dobivati poslove jer će me gledati kao ranjenog jelena. Doživjeti kao problematičnog i hendikepiranog redatelja koji ne može biti jednako dobar kao prije dijagnoze. Odlučio sam skrivati svoju bolest i paziti da me neki od simptoma ne izda pred kolegama. Međutim, čak me i konobar iz kvartovskog kafića u koji često zalazim pitao zašto sam tako čudan, spor i nespretan. Mjeseci su prolazili, ja sam redovito uzimao terapiju i živio gotovo normalno, sve do jednog snimanja.
Za novi HRT-ov serijal u kabini sam čitao tekst desetominutne priče o mojoj profesorici solo pjevanja, pokojnoj Ljiljani Molnar Talajić. Tekst k‘o tekst, čitanje k‘o čitanje, smontirao sam lijepu priču. Na sljedećem terminu snimanja teksta, tjedan dana poslije, krenuo sam kroz tekst kad je ton majstor povikao: „Oprostite, ja vas ništa ne razumijem, što se događa?“ Govorio sam, a neka slova, kao recimo „R“ nisu iz mene izlazila. Nestala su. Tipkovnica u glavi preko noći je postala manjkava, morao sam zvati spikera i činilo se kao da me "gospodin Parkinson" opet ulovio u svoj vrtlog kojem sam se mjesecima uspješno odupirao.
O svojoj bolesti odlučio sam prvi put javno progovoriti u radijskom intervjuu za HKR kod Slavka Nedića kako bi druge koji se bore s istom dijagnozom ohrabrio i pružio im vjeru da život ne staje nakon dijagnoze. Postao sam javni pacijent, ali ne mislim smanjiti tempo proizvodnje, tekstova niti dokumentaraca. Niti jedna fiziološka funkcija, niti jedan aspekt života nije mi problematičan. Ponekad mi se čini da je teže ljudima iz moje okoline. Mama ponekad zaplače, sestre se trude ponašati normalno, a moji dečki dijagnozu su prihvatili jer smo o njoj dugo pričali. Obećali smo da ćemo biti jaki i da nećemo dramiti oko bolesti. Danas radim na više strana, snimam dokumentarne serijale, imam na kontu 43 dokumentarna glazbena filma, od Olivera, Dina Dvornika, Arsena Dedića do Vice Vukova i Rajka Dujmića. Iza mene je i dvije tisuće televizijskih priloga.
Danas se sa sjetom sjećam godina koje sam proveo diljem svijeta dok sam radio za BBC. Izvještavao sam s američkih predsjedničkih izbora iz Washingtona, europskog referenduma iz Pariza, proširenja Europske unije iz Dublina, Europskog nogometnog prvenstva iz Lisabona. Intervjuirao sam i brojne svjetske glazbenike i glumce, od Jodie Foster, Kim Cattrall, Sarah Jessice Parker, Davida Beckhama i Chrisa Reae do Damona Albarna, Briana Ferryja, Placida Dominga... Sve su to lijepe uspomene koje me motiviraju da i dalje dajem svoj maksimum i nastavim život punim plućima svjestan da će moj "prijatelj" Parkins biti uvijek tu, a samo prihvaćanje te činjenice dodatno me osnažilo i dalo mi vjetar u leđa za sve izazove koji su trenutno preda mnom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....