MARKO TODOROV CROPIX
sjećanja

Spisateljica se prisjeća Dubrovnika svog djetinjstva: "Danas je on potrošniji i površniji. Ali i dalje ima svoje vrijednosti"

Dr. sc. Ivana Lovrić Jović, spisateljica i znanstvenica na Institutu za hrvatski jezik, prisjeća se Dubrovnika svog djetinjstva, statiranja u predstavama Dubrovačkih ljetnih igara, legendarnih glumaca koje su ona i druga ‘mularija‘ imitirali... što je sve bilo podloga za čudesno iskustvo koje je lani doživjela - kad je njen roman "Vidi kako Lokrum pere zube" dramatiziran i postavljen na festivalske daske.

Dr. sc. Ivana Lovrić Jović, spisateljica i znanstvenica na Institutu za hrvatski jezik, prisjeća se Dubrovnika svog djetinjstva, statiranja u predstavama Dubrovačkih ljetnih igara, legendarnih glumaca koje su ona i druga ‘mularija‘ imitirali... što je sve bilo podloga za čudesno iskustvo koje je lani doživjela - kad je njen roman "Vidi kako Lokrum pere zube" dramatiziran i postavljen na festivalske daske.

Je li kazalište odraslih djeci zanimljivo? Mogu li mališani doživjeti loša iskustva na predstavama koje im nisu namijenjene? Ako je predstava ogledalo emocija i publika na taj način prepoznaje i otkriva vlastite emocije, djeci zaista nije mjesto u kazalištu za odrasle. Ipak, dubrovačka su djeca, odmilja zvana mularija, u drugoj polovici 20. stoljeća bila stalni posjetitelji Dubrovačkih ljetnih igara. Rjeđe se to događalo na izvedbama za publiku, češće na probama koje su se u to vrijeme događale u Gradu, od čitaće do generalne. Najviše je bilo onih koji su među zidinama stanovali, poslije njih su bila djeca sudionika dramskoga procesa, a dolazili su i njihovi prijatelji iz ostalih dubrovačkih kvartova. Stolci im nisu bili zanimljivi, birali su topli drevni kamen, birali su pristojnost i tišinu, birali su biti ondje radije nego negdje drugdje.

Od samih su početaka toga obožavanog festivala djeca bila važna sastavnica. U monografiji posvećenoj Dubrovačkim ljetnim igrama od 1950. do 1974. Kosta Spajić zapisuje: "Ljeti, na jednoj od ne tako elegantnih dubrovačkih plaža, djeca glume scene iz Držićeve komedije ‘Dundo Maroje‘ koje profesionalni glumci navečer izvode na jednom od slavnih gradskih trgova. Ovi mališani uče tekst napamet, imitiraju pokrete i intonaciju svojih omiljenih glumaca i traže dinar za ulaznicu… jednom riječju, svladali su sva pravila igre."

image
NERA Šimić//CROPIX

Možda su ta djeca imala svoje parnjake na splitskome festivalu, na brojnima sličnim talijanskim, vjerojatno su i maleni Francuzi takav doživljaj iskusili u Avignonu, a škotska djeca u Edinburgu. To bismo mogli danas istražiti mi, tadašnja djeca.

Onda nas nije zanimala fenomenologija, niti su nam usta bila prepuna superlativa, pa ni onih s lokalnim naglaskom - fenomènālno. Nije nas interesirao ni uspjeh predstave čije smo rađanje pratili, ni ime glumaca pa ni redatelja i dramaturga. Nas je samo neka svijetla sila u kasno popodne gonila na mjesto radnje i naše se trojno jedinstvo sastojalo od: 1. dopuštenja roditelja da odemo do kasnih sati na probu; 2. organizacije prijatelja s kojim ćemo otići i 3. podviga da se doma vratimo u dogovoreno vrijeme.

Bilo mi je sedam kad me tata upitao, usput preko ramena, bih li statirala ne predstavi. Njegov ležeran ton lako je doveo do osjećaja slobode u odlučivanju, ali sam za početak odgovorila da ću vidjeti, a tata je dobacio da vidim i da je proba kostima sutradan u 10. "Ono kala Revelina đe ima par skalina za uć‘, ma nać‘ ćeš ti to odma". Pri pisanju ovoga teksta nekoliko sam puta provjerila koja je godina to bila, jer mi nije vjerojatno da sam sa sedam godina, dakle, poslije prvoga osnovne, bila ondje bez pratnje odraslih. Sa mnom se na probi kostima našla još jedna djevojčica, godinu starija, isto bez pratnje, i ondje smo doznale da ćemo biti sestre, da će se ona zvati Izmena, ja Antigona, tatino će ime biti Edip, a mamino Jokasta. Tako sam ja prvi put za Kralja Edipa čula pri odijevanju haljina njegove kćeri, zadovoljna što ću dubrovačko ljeto 1976. provesti u zabavi i očuđenju. Poslije ću kroz školovanje doznati pravu istinu o toj obitelji, a tako i to da mi je mama bila i baka.

Iz te okolnosti zorno pamtim dva prizora. Prvi je iz svlačionice u kojoj Ljuba Tadić odijeva bijelu lanenu košulju jako širokih rukava, a ja mu buljim u veliki znamen na trupu jer ništa slično nisam prije vidjela. Pritom mislim zove li se to veliki madež ili mala mrlja. Nisam baš bila svjesna da se nalazim pokraj glumačkoga velikana, osim što sam kao dijete poštovala autoritet na najzdraviji način - jednakopravni smo, ali ja sam mala i nevažna, on je star i važan. U Dubrovniku se čovjek od malih nogu zna ponašati sa slavnima jer oni uvijek odnekud migolje. To mu je prirodno i ugodno, ali ne ostavlja mjesta euforiji i udivljenju.

Nisam baš bila svjesna da se nalazim pokraj glumačkoga velikana, osim što sam kao dijete poštovala autoritet na najzdraviji način - jednakopravni smo, ali ja sam mala i nevažna, on je star i važan. U Dubrovniku se čovjek od malih nogu zna ponašati sa slavnima jer oni uvijek odnekud migolje

Drugi prizor je onaj iz predstave. Dovodi nas na pozornicu dadilja, sjećam se da je to bila Slavica Knežević, i ja moram viknuti "oče", zatim otrčati Edipu Tadiću pod pazuh u zagrljaj i ostati ondje, priljubljena na znamen, još dugo dugo (možda je to bilo samo dvije minute, ali pamtim kao 20, pamtim i neutralan miris čistoga oznojenog muškarca). Pritom je on slijep, već si je iskopao oči Jokastinom iglom nakon što ju je zatekao obješenu. To ništa ja nisam znala jer sam se za vrijeme samoubojstva i samoosljepljivanja igrala s dramskom sestrom iza pozornice. Bila mi je draga. To pamtim jednjakom.

Nekoliko desetljeća poslije doznat ću da je to bila legendarna predstava jer će protok vremena dopustiti da se omjerava i ocjenjuje. Režirao ju je engleski redatelj William Gaskill na poticaj Georgija Para, karlovačkoga redatelja koji je na Igrama ostavio dubok trag. Uz "Kralja Edipa" istodobno je režirao i drugi komad iz trodijelnoga ciklusa, "Edipa na Kolonu". Prvi je počinjao u sumrak (pamtila sam i sunčev pad i nije mi bilo jasno pamtim li točno jer predstave na Igrama počinju u 21.30) na tvrđavi Sv. Ivan, druga se igrala u zoru, na proplanku brda Srđ. Edip je sebi oduzeo vid s dolaskom potpunoga mraka. Možda bih kakvom hipnozom mogla oživjeti nova sjećanja, jer bih žarko voljela pamtiti više… A možda nemam toliko mjesta.

Neke uspomene nalaze se u mojemu ormaru. Svake godine jednom prošećem te famozne hlače po Stradunu. Riječ je o kostimu iz još jedne ozbiljno zapamćene predstave iz 1973. Krležin "Kristofor Kolumbo" na Igrama je imao velik uspjeh. Bila je to angažirana pučka predstava koja interferira s gledateljima, jedna od triju dubrovačkih uspješnica Georgija Para, jednoga od najvažnijih redatelja u povijesti hrvatskoga teatra, spominjanoga i po tome što je prvi na ljetne dubrovačke daske uveo suvremene pisce. "Kristofor Kolumbo" jedinstven je i po tome što je u cijelosti odigran na brodu - karaki. Hlače mi je predao tata. Premda je bio blizak kazalištu ili je, kao dramski pisac, bio prisutan u kazalištu, s ovom je predstavom bio u drukčijoj vezi. Kao inženjer brodogradnje posebno specijaliziran za terotehnologiju (uveo je taj predmet u obrazovni sustav i napisao udžbenik) bio je zadužen za konstrukciju i održavanje broda Santa Maria (u to vrijeme nisu postojale današnje replike izrađene za turističke potrebe). Poslije njegove smrti pronašla sam svežanj dokumenata o toj suradnji, raznih ugovora s Igrama te prepisku oko toga da brod mora imati motor iako neće ploviti, jer se ne može porinuti na mjestu igranja već treba doploviti do njega. Mislim da na kraju taj brod i u predstavi otplovi (kad već ima motor). Među dokumentima pronašla sam i važne upute koje moj otac predaje Igrama, a započinju izrazom brod plutajuća pozornica: "pored uobičajenih mjera sigurnosti koje se odnose na objekt, posadu i osobe na brodu, prije svakog isplovljenja treba izvršiti sljedeće provjere: 1. sondirati kaljuže i utvrditi da je količina vode u njima u normalnim granicama" itd.

Odijevanje na događanjima Dubrovačkih ljetnih igara zaslužuje poseban osvrt, a najbolje se opisuje riječima Coco Chanel o tome da moda izlazi iz mode, ali je stil vječan. Danas se među gledateljima jasno prepoznaju ljudi kojima su Igre činile dio mladosti, a ne radi se ni o kakvoj uniformiranosti ili zadanosti koja bi pojedinca činila tek dijelom mase. Najvažnija je značajka takva stila suzdržanost i otmjenost. To je uvjetovalo materijale, krojeve i boje. Najčešće boje bile su smeđa, bež, siva, bijela i crna, uz zagasite varijante drugih boja. Materijali su bili prirodni, najčešće lan ili svila, a krojevi su poštovali udobnost i klasičnost. Mlađi ljudi odijevali su uže hlače, nekih godina i trapezice, a djeca nisu izgledala kao da su maskirana u odrasle već su bila u udobnoj odjeći primjerenoj dobi, djevojčice najčešće u haljinicama s naramenicama (koje su se znale i vezivati), u majicama golih leđa i u bermudama do koljena, espadrilama ili tzv. rimljankama. Sva se ta odjeća danas može kupiti, ali odjevne su se navike promijenile i fine ženske balerinke uglavnom su zamijenjene takozvanim platformama, a nenametljive kvalitetne i svevremenske oprave ustupile su mjesto pripijenim trendovskim haljinama koje prate jaka šminka i jaki glasovi. Ne želeći se svrstavati među pojedince koji smatraju da je sve što je prošlo bilo bolje od onoga što je sad, mogu zaključiti da su se vjerojatno i sedamdesetih takvi ljudi ljutili što se na predstave dolazi u ležernoj odjeći koja, prema njihovu mišljenju, ne poštuje svečanost kazališta.

Sva se ta odjeća danas može kupiti, ali odjevne su se navike promijenile i fine ženske balerinke uglavnom su zamijenjene takozvanim platformama, a nenametljive kvalitetne i svevremenske oprave ustupile su mjesto pripijenim trendovskim haljinama koje prate jaka šminka i jaki glasovi

Sjećanja nisu jedino što imam od povezanosti s Dubrovnikom iz djetinjstva. U skladu s globalnim društvenim promjenama u cijelome svijetu, i taj je grad danas drugačiji, potrošniji i površniji. Ali to me ne ometa u pronalaženju njegovih vrijednosti i ne oslabljuje moju sklonost prema njemu. Kao voditeljica podružnice Instituta za hrvatski jezik iz Zagreba ga posjećujem često i krug ljudi koje pritom susrećem nema veze sa svim nuspojavama popularnosti Dubrovnika kao turističkoga odredišta. Kazališna događanja, ne samo ljetna, nego i ona oživljena zimska, umiruju sve moje slutnje proizašle iz prizora silnih plaža popločenih ležaljkama koje se rugaju zakonu i građanima. Činjenica da se opet igraju dramski komadi mojega oca Joza Lovrića Jadrijeva, ne samo jedan i ne samo jednom, oživljavaju i moje djetinjstvo i moje kćerinstvo. Njegova se komedija "Mare Fjočica" prvi put zaigrala u kazalištu 1983. Godinu poslije prilagođena je za televizijsku inačicu u otvorenome ambijentu i do danas je reprizirana na HTV-u. Prije pet godina isti je komad postavila Kazališna družina Kolarin i odonda se za nju traži karta više pa je tako zimus gostovala i u New Yorku. Kolarini su mu prije devet godina praizveli i komediju "Matrimonijo", svojevrsnu goldonijanu, odnosno tekst nastao nadahnućem na Goldonija, a isti su tekst prije nekoliko mjeseci postavili još jednom.

image
MARKO TODOROV CROPIX

Sve je to, i mnogo onoga sličnoga što ne stane u ovaj tekst, zasigurno utjecalo na izbor moje struke, ali i na izbor provođenja mojega slobodnog vremena, odnosno na pisanje književnosti. Diplomirala sam na talijanistici na dramskome opusu mojega oca istražujući način prilagodbe talijanizama u dubrovačkome govoru, a daljnji se znanstveni put kretao u potpunoj posvećenosti dubrovačkomu govoru pa sam i magisterij i doktorat posvetila toj temi. Kao znanstvenica Instituta za hrvatski jezik u okviru bavljenja poviješću hrvatskoga jezika najviše sam usmjerena na dubrovački govor i s velikom radošću mogu podijeliti vijest da se u toj ustanovi pod mojim vodstvom izrađuje prvi rječnik dubrovačkoga govora temeljen na korpusu i izrađen prema strogim leksikografskim načelima, ujedno i prvi koji će biti u portalnoj inačici.

I tu se za mene ne završava ono što je započelo sedamdesetih godina sjedenjem na toplom kamenu pri praćenju večernjih proba. Prije godinu dana imala sam to čudesno i neočekivano iskustvo da se moj roman "Vidi kako Lokrum pere zube" dramatizira i postavi na festivalske daske u suradnji Kazališta Marina Držića i Dubrovačkih ljetnih igara. Nisam mogla u potpunosti iskusiti taj događaj jer je nadilazio moje doživljajne mogućnosti i još se danas štipam zapitkujući je li to istina.

Kazalište, glazba i druge umjetnosti jedini su način provođenja mojega odmora, a kad dio njega zbog obitelji ipak preselim na otok, i ondje tražim takve izvore nadahnuća

Većina ljudi koje poznajem ne voli ljetovati u gradskim sredinama, pogotovo onima poput dubrovačke, poznate po gužvama. Naprotiv, ja nikad nisam uspjela zavoljeti boravak u prirodi, bilo ljeti ili zimi, draži mi je i asfalt, samo da nije šuma. Ljetnomu sam Dubrovniku i dalje sklona, ne samo kao ishodištu, mjestu mojih znanstvenih istraživanja ili sredini u kojoj često imam kulturno-znanstvene zadatke. Da me put odveo na drugi kraj svijeta i da nisam uspjela ostvariti mogućnost stanovanja u Dubrovniku, i drugdje bih birala grad za odmor. Kazalište, glazba i druge umjetnosti jedini su način provođenja mojega odmora, a kad dio njega zbog obitelji ipak preselim na otok, i ondje tražim takve izvore nadahnuća. Zato sam jako sretna što sam pozvana u organizacijski odbor za književni dio festivala Ponta Lopud koji će ove godine upotpuniti već uhodane manifestacije vezane za film i glazbu.

Linker
22. studeni 2024 23:35