Fotografkinji Mari Bratoš, rođenoj i odrasloj u Dubrovniku, Igre su nezaobilazan dio života od djetinjstva do danas, kad u palači Sponza izlaže seriju lopudskih portreta nastalih u proteklih 30 godina svoje karijere.
Intimna kartografija Dubrovnika za mene znači otkriti punktove mog rodnog grada. Meni samoj iznova, i sada zamišljenoj publici kojoj ovo pišem. Igre su nezaobilazan dio mog života, od djetinjstva do sada - sam događaj i sve što je ugrađeno u tkivo festivala. Dubrovnik koji smatram mojim su - Vojnović, Bukovac, Sorkočević, Lasić. Ljudi koji su uspješno radili transakcije - ljepote, kroz svoj rad. Zanat i kreativa, jer jedno bez drugog ne ide.
Sve nas, dubrovačke umjetnike i umjetnice, Igre su odredile i usmjerile na daljnji put vizualne umjetnosti, teatra, glazbe. Dio je to tkiva grada s kojim smo i dalje svi isprepleteni, unatoč velikoj komercijalizaciji prostora. Dubrovnik ima jezične "greške" koje treba tolerirati. I mi uživamo u njima: "Dođi Mara, nema Vlaha..."
Nema puno zakulisnih ili skrivenih prostora u Dubrovniku gdje se može jesti i piti. Postoje standardno kvalitetni i emocionalno važni, označeni prostori. Slavni Tinel, u koji svi idemo nakon predstava, a tamo idemo jer tamo pripadamo. Postoji Luči, koji ne radi puno radno vrijeme, a ostatak je ostataka pravog Dubrovnika koji svi obožavamo, te kavana Libertina, jedan od prostora u kojemu se ništa nije promijenilo i gdje je atmosfera ista kao prije dvadeset godina. Nostalgično se uvijek vraćamo u taj "pravi" Dubrovnik.
Nezaobilazna mi je kava u Gradskoj kavani. Dok sam živjela na Montovjerni, za nas lokalce tu je i kultni kafić Roxy, iako u zadnje vrijeme najviše izlazim u vinariju Lekri, koja se nalazi u obiteljskoj kući moje mame, gdje moji rođaci proizvode vino. Prostor je na Lapadskoj obali i prepun je predmeta mog none - pomiješanih s modernom industrijskom estetikom.
No, prvi najvažniji lokalitet mog Dubrovnika je Umjetnička galerija - moje ishodišno mjesto, mjesto u čijem su fundusu moji radovi. Ozbiljna institucija za koju me veže niz uspomena, moje samostalne izložbe, subivanja. Nekoliko metara niže je Art radionica Lazareti, za koju me također veže dugogodišnje prijateljstvo, još od prije rata. Jako volim i podržavam njihov program jer nije mainstream, a Dubrovniku daje svježinu off programa. Korigiraju gradsku estetiku i misao. Glazbu slušam kod njih i u parku Orsoli, a klasičnu na Igrama. Kada se zimi zateknem, slušam Simfonijski orkestar na različitim lokacijama.
Ove godine u sklopu Igara u Dubrovniku održava se moja izložba koju sam nazvala "Lopudski portreti". Naime, majčina mama i njezin brat imali su kuću na Lopudu i mi smo cijelo djetinjstvo proveli tamo, a nakon Domovinskog rata vratili smo se u tu kuću, u trenutku kada je otok bio potpuno pust, kada nije bilo ničega i nikoga. Moji prijatelji i kolege s Akademije poslije smo zaposjeli tu kuću i tamo radili vježbe za studij: dan, noć, zora. U to vrijeme sam studirala kameru, a intimno sam naginjala više fotografiji. I tako sam išla "olakšati" to snimateljsko zvanje pa sam se tamo rado spuštala u zoru snimati more, i prijatelje u moru. Radije negoli vući tu silnu opremu po Dubrovniku.
Devedesetih sam počela raditi portrete pa sam danas kroz ovu izložbu napravila određenu paralelu. Lista je impresivna: od Francesce von Habsburg do dubrovačkih glumaca Jelene Perčin i Nikše Kušelja, mog životnog partnera. Posljednjih godina idem manje na Lopud, a više na drugu stranu - Cavtat, dakako s obitelji. Lopud je postao lijepa arhivirana memorija.
Fotografski kruh je "takav - kakav je". Sam posao nije uvijek kreativan, u punom smislu te riječi - puno je tu iskustva potrebno i savladane tehnike. Kada radim, i dalje žeđam za autorstvom. I dalje žudim za tim da nekako "pomaknem" fotku, da pomičem granice te svakodnevne, komercijalne fotografije. Volim i "dosadu" i "grešku" koje autonomno kreiraju ono nešto što se zove navlastiti rukopis. Uvijek mi nekako nedostaje to "autorstvo".
Srećom, rad u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu mi u velikoj mjeri omogućava autorstvo obojeno slobodom. Moda i portreti također, dok čista komercijalna fotografija ukida tu standardnu ideju slobodnog kreiranja. Sjećam se 90-ih, da me je Nedžad Haznadar zvao da radim za tjednik Globus te mi je rekao da snimam njegove sugovornike, onako kako bih ih sama snimila. I tada sam osjećala, a sada znam da je važno zadržati mladalačku iskru do kraja. Do kraja procesa, do početka novog - taj žar mora tinjati. U odnosu prema fotografiji, a čini mi se i drugim aspektima i zanimanjima života. Davno sam pročitala jednu izjavu Linde Evangeliste - da ne želi biti glumica niti išta drugo nego model. Svidjela mi se njezina ideja dosljednosti. Nešto sam u sebi s tom izjavom prepoznala. Hrabro je biti to što si odabrala biti. Tek s tom hrabrošću možeš postati u svom radu uvjerljiv, što je možda i najvažnija značajka originalnog djelovanja.
Unatoč svim alatima i tehnologijama i dalje nemam vremena za nove medije jer su oni novi posao. Mediji su osobni izbor i ne treba ih zapostavljati nego poštovati kao nove žanrove. Širina obrazovanja uvijek omogućuje veće prostore smisla. Početkom listopada otvorit ću i veliku retrospektivnu izložbu u Klovićevim dvorima u Zagrebu kojom ću obilježiti 30 godina rada, a kustosice su Marija Tonković i Ana Medić. Bit će to presjek modne, portretne i kazališne fotografije. Mojih zaustavljenih pogleda.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....