Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.
Sve dosad objavljene članke pročitajte ovdje
© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.
Netko je otpočetka sve krivo procijenio.
Stručnjaci za energetiku od prvog dana upozoravaju da rat u Iranu uzrokuje najveći šok u opskrbi naftom u povijesti. Zatvaranje Hormuza blokiralo je prohod 14 milijuna barela nafte dnevno. Da bi se smanjila tolika potražnja, tvrdili su, cijena nafte tipa Brent trebala bi biti više nego dvostruko veća od razine prije rata; znatno iznad 150 dolara po barelu. No trgovci naftom bili su kao u bunilu. Još 17. travnja cijena je bila ispod 90 dolara po barelu. Tek proteklog tjedna, kada su se pojavile vijesti o novim sukobima, počeli su se buditi. Dana 30. travnja cijena je skočila iznad 125 dolara.
Nažalost, koliko god situacija bila loša, nesklad sa stvarnošću i dalje traje. Cijene će vjerojatno dodatno rasti, ali tržište terminskih ugovora na naftu (oklade investitora na to koliko će neka roba vrijediti u budućnosti) predviđa da će cijene padati iz mjeseca u mjesec do kraja godine, završivši 2026. oko 88 dolara. To znači da trgovci vjeruju u tri stvari: da će SAD i Iran uskoro postići mirovni sporazum; da će taj sporazum ponovno otvoriti Hormuški tjesnac; te da će, ubrzo nakon što se prolaz oslobodi, benzin i avionsko gorivo ponovno biti u izobilju. Sve su te pretpostavke upitne.
Jedna stvar oko koje bi se svi trebali složiti jest da bi dugotrajno zatvaranje Hormuza bilo katastrofa. Na početku rata nafte je još bilo u zalihama i na tankerima. No svi brodovi koji su prije sukoba prošli kroz Hormuz do 20. travnja već su ispraznili teret. Zalihe nafte uskoro će pasti na najnižu razinu otkako se od 2018. prate satelitski podaci. Količine benzina, dizela i avionskog goriva na moru već su toliko niske da su prekidi u opskrbi neizbježni. A u SAD-u potražnja za benzinom uskoro će naglo porasti, jer ljeto mami ljude da sjednu u automobile i krenu na put.
Veliki ulozi
Svi uključeni bi također trebali priznati koliki su ulozi. Azijska petrokemijska industrija već je smanjila proizvodnju. Od početka rata cijene dizela i avionskog goriva udvostručile su se u Aziji, a u Europi su porasle i više nego dvostruko. Za razliku od burzi, gdje se baloni mogu održavati isključivo optimizmom i psihologijom mase, cijena nafte čvrsto je vezana uz realno gospodarstvo, ono koje se događa na benzinskim crpkama, u lukama i zračnim lukama. Ako ponuda zaostane za potražnjom, cijene moraju rasti kako bi se ponovno uspostavila ravnoteža. Već se pojavljuju izvješća o barelima dizela koji se prodaju za 600 dolara. Dobrim raspoloženjem ne možemo promijeniti surovu stvarnost.
Kako je Keynes spasio kapitalizam
Argumenti za optimizam su očiti. Donald Trump svojim nepredvidivim objavama pokazuje da nema jasnu ideju što radi, ali i da će intervenirati kad god cijene nafte previše porastu. Gospodarstvo Irana je slomljeno: hitno mu treba novac, što znači da će i oni biti skloni dogovoru. Pa ako rat donosi štetu objema stranama, vjeruje se, to znači da će brzo završiti.
The Economist nerado dovodi u pitanje procjene onih koji raspolažu konkretnim informacijama i ulažu milijarde dolara. No tržišta imaju loš rezultat kad je riječ o procjeni geopolitičkog rizika. A kad je riječ o nafti, dodatno se muče s razumijevanjem složenosti fizičke trgovine.
Čak i ako je dogovor u interesu obje zemlje, možda ga neće biti lako postići. Svaka strana može podcjenjivati onu drugu. Trump se čini uvjerenim da je on taj koji drži sve karte. No Iran je već preživio dugotrajne poremećaje u izvozu nafte, primjerice na početku Trumpove kampanje sankcija “maksimalnog pritiska” 2018. godine. Iran nije demokracija i režim može opstati i dok stanovništvo trpi. Ima motiv izdržati što dulje u nadi da će izvući što bolju ponudu. Trump može ponovno pokrenuti bombardiranje, ali to jednako lako može odgoditi dogovor koliko ga i ubrzati.
Tko više tolerira bol?
Nadalje, kako se približavaju izbori za Kongres u SAD-u, iransko vodstvo bi moglo procijeniti da Donald Trump više ne može tolerirati visoke cijene nafte. No Trump je prije svega vođen vlastitim interesom. Mogao bi pokušati obuzdati rast cijena kod kuće ograničavanjem izvoza rafiniranih naftnih proizvoda. Možda već smatra da su izbori izgubljeni, barem za Zastupnički dom. Vjerojatno ga manje brinu političke karijere republikanskih kolega nego vlastito poniženje ako sklopi nuklearni sporazum s Iranom koji bi izgledao lošije od onoga koji je 2015. postigao Barack Obama. Njegov najnoviji signal Iranu jest da je spreman na dugotrajnu blokadu.
I ako dođe do dogovora, tjesnac se možda neće u potpunosti otvoriti. Kao prvo, složeni i osjetljivi detalji nuklearnog sporazuma mogli bi se pregovarati mjesecima. Sada kada je Iran otkrio da ima određenu pregovaračku moć, mogao bi biti sklon vršiti pritisak prijetnjama ponovnog zatvaranja Hormuza. A prijetnje lako mogu prerasti u napade. Moguće je i da će Trump staviti uništenje nuklearnog programa ispred potpunog ponovnog otvaranja tjesnaca, jer Amerika je izvoznik energije za koju Hormuz nije esencijalan. A što ako bi Amerika pristala da Iran tretira Hormuz kao naplatna vrata? Što bi to značilo?
Državica od 950.000 ljudi najveći je dobitnik rata u Iranu
Čak i ako se Hormuški tjesnac formalno otvori, opskrba gorivom neće se odmah normalizirati i pratit će je brojna kašnjenja. U početku će na tržište odjednom stići veće količine nafte, jer će tankeri koji su čekali krenuti dalje puni tereta. No povratak praznih tankera u Perzijski zaljev bit će složeniji. Mnogi su već preusmjereni na druge rute. Tjesnac će trebati razminirati, što može potrajati mjesecima. Troškovi osiguranja mogli bi biti previsoki, pa će vlade možda morati organizirati posebne sheme za pokrivanje ekstremnih rizika. Prekid proizvodnje mogao je oštetiti naftna polja, a obnova proizvodnje također će potrajati. Rafinerije koje su djelomično zaustavljene neće se odmah vratiti na puni kapacitet.
Inflacijski šok
Svijet tek počinje shvaćati što bi moglo uslijediti. Središnje banke mogle bi se uskoro suočiti s drugim inflacijskim šokom u ovom desetljeću, nakon pandemije bolesti COVID-19. U Aziji su mnoge vlade već poduzele drastične mjere, poput skraćivanja radnog tjedna. I europske vlade morat će promijeniti pristup. Dosad su se fokusirale na poticanje potražnje potrošača. No mogle bi se suočiti s njezinim padom i, s obzirom na mogućnost nestašica dizela i avionskog goriva, morati planirati kako zaštititi dostavu hrane i ključne usluge.
I optimistični investitori mogli bi doživjeti neugodno otrežnjenje. Oporavak nakon covida, prilagodba Europe novoj situaciji bez ruskog plina i Trumpovo ublažavanje carina naveli su trgovce da vjeruju kako se stvari uvijek na kraju poslože. Uz snažne korporativne profite u Americi može se činiti da svjetsko gospodarstvo može podnijeti svaki šok, kao i da će Donald Trump sigurno popustiti prije potencijalne katastrofe. No scenarij kojeg se naftni analitičari boje desetljećima sve je bliže. Neće izgledati lijepo. Pripremite se.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....