Podstanarska je sudbina ista na svim svjetskim meridijanima i paralelama: plaćate nešto što nije vaše i nadate se da vam gazda neće povisiti stanarinu ili vas obavijestiti da imate mjesec dana da se iselite. Osim toga, u što većem gradu živite, veća je i potražnja za stanovima za najam, što stanodavcima daje i više ‘prostora za manevar‘, a stanoprimce stavlja u položaj da moraju stalno strepiti hoće li već sutra dobiti obavijest da napuste stan.
Upravo je takva situacija toliko potresla jednu mladu stanovnicu Dublina, koja se rasplakala nakon što je već treći put u četiri godine dobila obavijest o raskidu najma. Aoife McGrath (30) već 10 godina živi kao podstanarka u Dublinu i konstantno seli iz jednog unajmljenog stana u drugi. Kap koja je prelila čašu bila je još jedna obavijest o raskidu najma iako, kako sama kaže, nikad nije kasnila s najamninom niti učinila išta loše u unajmljenom stanu.
McGrath je roditeljski dom napustila s 19 godina i od tada stalno živi u najmu:
- U Dublinu sam podstanarka već 10 godina, a već osam godina živim sama. Uvijek sam imala dobre odnose sa stanodavcima, ali situacija je posljednjih godina jednostavno postala jako loša - kazala je McGrath.
Njezina priča o nesigurnosti i stalnoj tjeskobi snažno je odjeknula na internetu nakon što je video koji je uplakana objavila na TikToku postao viralan. U videu je ispričala kako je stajala ispred lokalnog poštanskog ureda u strahu da će dobiti novu obavijest o raskidu najma za stan u kojem trenutačno živi. Postala je vrlo emotivna i pitala:
- Kamo da odem?!
Zimski broj magazina D&D još je jako kratko u prodaji! Ne propustite ga nabaviti danas
Kasnije je priznala da ju je bilo sram objaviti taj video:
- Ali bila sam očajna. Samo sam htjela da ljudi vide što se stvarno događa podstanarima poput mene u Dublinu.
McGrath kaže da je svoj prvi dugoročniji najam u Tallaghtu doživljavala kao prvi pravi dom izvan obiteljske kuće u kojoj je odrasla. Ali stanodavac joj je rekao da namjerava prodati kuću u kojoj je stanovala, stoga je morala ponovno pakirati svoje stvari i preseliti u drugu kuću istog vlasnika.
- Bilo je u redu, ali kvart nije bio baš dobar, a u kući je živjelo puno ljudi, bila je prenapučena.
Dodaje da su se ondje uselili uz obećanje da će moći ostati nekoliko godina.
- Uložila sam puno vremena da od tog stana napravim dom, a četiri mjeseca kasnije rečeno nam je da će se kuća prodati, a da mi podstanari možemo ostati kod novog vlasnika. Ali još četiri mjeseca kasnije, dobili smo novu obavijest u kojoj je pisalo da ipak moramo iseliti, tako da smo tamo zapravo bili samo osam mjeseci.
Danas živi u najmu u Sandyfordu i kaže da joj je trenutačna situacija sve stresnija:
- Stvarno je teško pronaći mjesto koje je istodobno sigurno i pristupačno. U mnogim stanovima ima plijesni, zgrade su prenapučene, stanari žive u nesigurnim uvjetima. To je ono što danas vidite kad dolazite na razgledavanje stanova.
McGrath radi dva posla: osnovni joj je posao u službi za mentalno zdravlje i podršku osobama s invaliditetom, a nakon toga drži satove joge, pa joj se radni dan često protegne i na 12 sati, sve kako bi mogla pokriti troškove života.
- Ponekad radim od jutra do večeri, a i dalje si ne mogu priuštiti sigurno mjesto za život. Nije da se ne trudim. Sve sam napravila kako treba: radim, plaćam poreze, doprinosim društvu, a i dalje nemam siguran dom u koji se navečer mogu vratiti - kaže ova mlada Irkinja.
Kad joj je poštom stigla posljednja obavijest o raskidu najma, priznaje da ju je to bacilo u očaj:
- Stajala sam u redu prije nego što se pošta otvorila, strahujući da će me dočekati obavijest o raskidu najma. I upravo se to dogodilo. Kad mi je službenik predao omotnicu, briznula sam u plač. Pokušao me utješiti, uvjeravao me da ću pronaći novi stan, a ja sam pomislila: "Ali gdje?!".
McGrath ističe da ne krivi ni stanodavce ni druge podstanare:
- Moja frustracija nije usmjerena na njih, usmjerena je na sustav koji bi nas trebao štititi. Vlada je znala da broj stanovnika raste, gdje je onda stambena ponuda koja bi trebala pratiti povećanu potražnju? Vlasti često nude kratkoročne mjere koje ne rješavaju problem, oni kažu: "Evo jednokratne porezne olakšice na kredit za najam", ili neke privremene mjere, ali to ne rješava problem. Samo stavljaju flaster na slomljenu nogu - kaže McGrath.
Za samce koji žive u najmu, kaže, situacija je poput ruskog ruleta:
- Nikad ne znate kakvi su ljudi s kojima ćete završiti pod istim krovom. Na kraju morate donositi odluke koje nitko ne bi trebao donositi: "Hoću li riskirati i živjeti negdje gdje nije sigurno ili se suočiti s mogućnošću beskućništva?".
Priznaje i da ponekad razmišlja o odlasku iz zemlje:
- Dio mene razmišlja o napuštanju Irske. Ali, iskreno, ne želim to, ovo je moj dom. Zašto bih morala otići?
McGrath dodaje da mnogi misle kako je odlazak u inozemstvo recept za usamljenički život, ali da ni život u takvim okolnostima kod kuće nije ništa lakši:
- Stalno se borite samo da ostanete na površini. Želite raditi, imati društveni život, uživati u malim stvarima, ali sve to košta novca i stalno mijenjate jedan dio života za drugi. Naporno sam radila, vjerovala da će se stvari posložiti i slijedila sva pravila, a ipak s 30 godina još ne znam gdje ću živjeti za šest mjeseci. To ne bi smjelo biti tako - zaključuje McGrath.
Prema izvješću o tržištu najma portala Daft.ie za drugo tromjesečje 2025., iznos prosječne najamnine u sjevernom dijelu Dublina sada je između 2400 i 2500 eura, što je rast od više od 40 posto u odnosu na razdoblje prije pandemije covida-19. Izvješće također pokazuje da je u to vrijeme u gradu bilo dostupno samo 1365 nekretnina za najam, što je otprilike četvrtina razine prije pandemije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....