Nakon Netflixova dokumentarca "The Perfect Neighbor", na hrvatskom Redditu otvorilo se pitanje koje je izazvalo neočekivanu lavinu priznanja: "Imate li čudnog susjeda ili susjedu?" Ispod naizgled bezazlenog upita brzo se razvila galerija stvarnih, ponekad bizarnih, ponekad zabrinjavajućih, a često i mučnih prizora iz hrvatskih zgrada, kvartova i kuća. U njima se prelamaju mentalne bolesti, usamljenost, kao i sve rjeđi osjećaj međusobne povezanosti koji je nekoć bio normalan dio suživota u zajednici.
Inače, potresan Netflixov dokumentarac prikazuje višegodišnju svađu između žene koju smeta dječja igra ispred kuće. Svoju je susjedu godinama iz tog razloga prijavljivala policiji, a naposljetku je svađa eskalirala, a sukob je završio ubojstvom majke. U ovom uznemirujućem dokumentarcu korištene su isključivo stvarne snimke, a kritičari ga hvale kao društveno relevantan prikaz sustavnih problema. Film koji ostavlja snažan emocionalni trag i otvara ozbiljna pitanja o odgovornosti i pravdi čini se da je potaknuo i Hrvate da preispitaju vlastite "savršene susjede". Vrlo brzo postalo je jasno da se domaća svakodnevica itekako može mjeriti s lošim američkim kvartovima iz filma.
Jedna korisnica tako je otkrila kako svoj zid spavaće sobe dijeli sa starijim bračnim parom.
"Deru se jedno na drugo od šest ujutro do dva u noći. Danas se gospodin popišao u krevet i čula sam svaki detalj. Spasite me."
Ista doza očaja, pomiješana s umorom, provlači se i kroz mnoge druge ispovijesti - stanari su emocionalno iscrpljeni suživotom koji više nalikuje prisilnoj zajednici nego susjedstvu.
Druga priča je daleko ekstremnija: žena na katu iznad redovito urla kroz prozor, psuje, razmazuje fekalije i menstrualnu krv po liftu i zidovima te, prema riječima susjeda, zna sjediti ispred zgrade sa spuštenim hlačama dok pije pivo. Ljudi iz zgrade često zovu policiju, ali ništa se još nije promijenilo. Žena živi sa svojim roditeljima, ne znam kako oni dopuštaju da se to događa. Socijalna je bila isto pozvana 1-2 puta, ali također napretka nema."
Puno komentara otkriva kako velik broj ljudi ima problem sa susjedima koji su narušenog mentalnog zdravlja, a učinkovite institucionalne reakcije izostaju.
Među brojnim opisima ističu se i oni klasičnih "susjedskih karaktera"- glasnih, paranoičnih, agresivnih ili jednostavno nesnosnih. Jedan susjed, navodno u pedesetima, i dalje živi s majkom, viče, svađa se, pušta glazbu toliko glasno da u dvorištu “ne možeš čuti vlastite misli”. Sve mu smeta, a kad mu netko prigovori, zove policiju. Drugi pak svako jutro u šest sati obavlja veliku nuždu pored prometnog znaka pred kućom susjeda.
Još jedan korisnik opisuje ljubavnicu iznad sebe koja se svađala preko telefona s oženjenim partnerom i govorila mu da ostavi suprugu, a kad bi došao kod nje ‘pucali bi kreveti‘.
Jedan je pak priznao da se boji susjede koja na profilu na društvenim mrežama drži sliku Hitlera. "Facebook pun nekih likova izvana sa sličnim stanjem uma. Ponekad se bojim da me ne ubije", dodaje.
No, među ekstremnim primjerima provlače se tišina i odsutnost. naime, nekoliko korisnika žali se da u novim zgradama nitko nikoga ne poznaje. Ljudi prolaze kao stranci, ne pozdravljaju, ne razmjenjuju ni najjednostavniju riječ. "Gade mi se ti moderni stanari, iako mi nisu ništa loše napravili", piše jedna korisnica, ističući da ju žalosti život okružen potpunim strancima. Drugi dodaje kako se i nakon dvije godine ne može naviknuti na činjenicu da zgrada funkcionira kao hotel – svi se miču jedan drugome s puta, a nitko nikoga zapravo ne primjećuje.
Mnoge opisane situacije otkrivaju neugodnu istinu - dok gledamo dokumentarce o čudnim i opasnim susjedima u inozemstvu, vrlo slične priče odvijaju se odmah iza naših zidova. Pitanje je samo jesmo li ih spremni vidjeti i mogu li policija i socijalne službe to riješiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....