Riječanka Gordana Fabijanić hobistički se počela baviti lončarstvom prije 15 godina. Keramika je oduvijek njezina ljubav, no uz dugogodišnji rad u korporaciji, a poslije i u kuhinji obiteljske konobe na Pagu, za nju nije bilo dovoljno vremena. A onda se dogodila pandemija i sve je stalo. Gordana i njezin suprug Kristijan u tome su vidjeli priliku - pokrenuli su Traversa Design, mali studio za proizvodnju unikatne keramike s primorskim motivima. Danas ih je u njihovoj radionici sedmero, a nedavno su napravili zanimljive kolekcije keramike i tekstila posvećene Lici i otoku Zlarinu.
Traversa je, što znaju svi koji žive uz more, pregača koja se stavlja kad se ide nešto raditi. A oni rade svašta: od skulptura, preko šalica, tanjura, zdjela i pladnjeva, do vaza za cvijeće. Sve motive s keramike prenose i na tekstil, pa u ponudi imaju kuhinjske krpe, nesesere, ručnike za plažu, torbe, košare za kruh...
- Počeli smo s primorskim motivima jer su oni naš identitet. Sve priče na proizvodima pisane su hrvatskim jezikom, dijalektom, čakavštinom. Najdraži motivi su nam ljudi i priroda, naše užance, običaji, smiješne scene svakodnevice, tvrd karakter škrtog podneblja, život uz more, život na otoku, ribarenje i miris kužine naših nona. Teta Mande kojoj kužina uvijek miriše na naranče i fritule, barba sjedi na rivi i zagledan u more točno zna koji će vjetar sutra, koje vrime. Mačak koji neumorno čeka dolazak ribara u porat. Susjeda koja uvijek viri kroz poneštre. Sve vidi, sve zna. Ćakulone i ćakule malog mista. To je osnovna nit našeg rada. Izvlačiti ono lijepo iz okruženja, stvarati prepoznatljiv identitet, naglasiti te sitne, gotovo nevidljive niti našeg podneblja i slati ga u svijet kao autentičan proizvod - kaže Gordana Fabijanić.
Posao su podijelili tako da Maja i Larissa Smokvina rade u proizvodnji, Gordana i njezin suprug Kristijan crtaju, a pomažu im tri studentice, Laura, Luce i Nike. Osnovna im je zadaća da se njihove tri velike peći ne gase, a kad ih stisne rok, svi rade sve. Gordanu posebno vesele nove kolekcije posvećene Lici i Zlarinu, koje su radili po narudžbi.
- Nama su to najljepši projekti jer istražujemo i otkrivamo jako puno stvari koje nismo znali. Puno priča i običaja. Lika je nepresušno vrelo i ovo je tek početak. Jedno jutro sjela sam za stol i počela crtati brkatog Ličanina s krznom i ličkom kapom. S druge strane vuk. Dva lička vuka. Počela sam se smijati jer mi je palo na pamet da ta boca sigurno neće služiti za maslinovo ulje, kako je zamišljena, nego za rakiju, ličku šljivu. Tako je i bilo. Taj dio je jako važan, prenijeti identitet nekog kraja na proizvod. Isto je i sa Zlarinom. Zlarin su koralji, more, mali otok bez automobila, prirodni vrt mediteranskog bilja, otočani, njihov brod Tijat i predivan muzej koralja. Ljepota koju je teško sabrati na nekoliko proizvoda - priča Gordana koja je prošla školu keramike u Rijeci kod prof. Dijane Lukić.
Najveći izazov joj je prenijeti emociju na proizvod. Upravo to čini razliku između masovne proizvodnje i proizvoda s potpisom malih proizvođača, koji su u svoj rad utkali golemu ljubav.
- Za mene je glina apsolutno ljekovita. Rad glinom znači da ćeš uvijek imati zaprljane ruke, traversu, odjeću. To je sloboda. Nije te briga, potpuno si opušten. Kao dijete u zemlji i blatu, lokvama na cesti ili u pijesku. Isti osjećaj. Naši radni stolovi krcati su bojama, kistovima, glinom i papirom. Sve počinje igrom i završava ozbiljnim proizvodom - zaključuje Gordana Fabijanić.
