Posadio je biljku u svom vrtu, nije ni slutio da će pokrenuti katastrofu koju više nitko ne može zaustaviti

Kada je američki botanički entuzijast Harrison Willard Smith stigao na Tahiti, imao je prilično ambiciozan plan: na otoku stvoriti tropski vrt u kojem će okupiti biljke iz različitih dijelova svijeta. Za to je odabrao Papeari, područje na zapadnoj obali otoka, gdje su ga privukli plodno tlo i povoljni klimatski uvjeti. Između 1920. i 1925. kupovao je zemljišta na kojima je postupno nastajalo imanje Motu Ovini, što u prijevodu znači Divlji otočić. Prostiralo se na čak 137 hektara, a s vremenom je postalo poznato kao Botanički vrt Harrisona Smitha.

Smith nije bio običan vrtlar. Rođen je 1872. u Bostonu, diplomirao je na Harvardu, a poslije je predavao na Massachusetts Institute of Technology (MIT). Tijekom Prvog svjetskog rata služio je u američkim oružanim snagama, a nakon odlaska s profesorskog mjesta oko 1920. sudjelovao je u znanstvenoj ekspediciji u unutrašnjosti Bornea. Ondje je proučavao biljni svijet i tropsku poljoprivredu, iskustva koja će poslije primjenjivati na Tahitiju.

Smith je na svom imanju, o vlastitom trošku, godinama prikupljao ukrasno drveće, voćke i druge korisne biljke iz Indonezije, Burme, Madagaskara i drugih krajeva. Nakon što bi ih uzgojio i razmnožio, dijelio ih je lokalnim uzgajivačima. Njegov doprinos nije ostao ograničen na privatno imanje. Drvoredi koji su krasili jednu od glavnih avenija u Papeeteu također su bili njegov dar stanovnicima otoka. U vrtu je postupno okupio stotine različitih vrsta cvijeća, biljaka i egzotičnog drveća iz tropskih područja Amerike, Azije i Afrike.

Miconia calvescens

/SHUTTERSTOCK

No među biljkama koje je donio nalazila se i jedna čije će posljedice postati vidljive tek desetljećima poslije. Riječ je o mikoniji (Miconia calvescens), stablu podrijetlom iz tropskih šuma Srednje i Južne Amerike, koje je na Tahiti uneseno 1937. godine kao ukrasna biljka. Imalo je velike, tamnozelene listove s karakterističnom ljubičastom donjom stranom zbog kojih je bilo osobito privlačno u hortikulturi. Prema istraživanju francuskog biologa Jean-Yvesa Meyera, mikonija je posađena u privatnom botaničkom vrtu Harrisona Smitha u Papeariju.

U početku nitko nije mogao predvidjeti da će se ta biljka pretvoriti u jedan od najvećih ekoloških problema pacifičkih otoka. Mikonija se desetljećima širila neprimjetno, a njezina prisutnost izvan vrta postala je ozbiljnije uočljiva tek početkom 1970-ih. Do tada je već zauzela znatna područja prirodnih šuma.

Jedna od njezinih najvećih prednosti u novom okolišu bila je sposobnost brzog razmnožavanja i prilagodbe različitim uvjetima. Stablo može narasti između četiri i 12 metara, a u nekim slučajevima doseže i 16 metara. Plodove raznose ptice i druge životinje koje se hrane njima, dok se sjeme može širiti i vodom. Mikonija stvara gustu krošnju koja propušta vrlo malo svjetlosti, zbog čega druge biljke teško opstaju ispod nje. Tako postupno potiskuje autohtonu vegetaciju i mijenja strukturu šumskog ekosustava.

Problem je posebno ozbiljan na Tahitiju, čija je izvorna flora bogata endemskim vrstama, odnosno biljkama koje prirodno rastu samo na određenom području. Kada mikonija preuzme šumski prostor, ugrožava i organizme koji ovise o autohtonim biljkama. Zbog toga njezino širenje nije samo pitanje izgleda krajolika, nego i očuvanja bioraznolikosti.

Razmjeri problema s vremenom su postali toliko veliki da je mikonija 1990. godine proglašena štetnom vrstom u Francuskoj Polineziji. Pokrenuti su programi njezina suzbijanja, koji su uključivali ručno uklanjanje manjih biljaka i sječu većih stabala, uz tretiranje panjeva kako bi se spriječio ponovni rast. No uklanjanje se pokazalo iznimno zahtjevnim. Sjeme dugo ostaje u tlu, a biljke se mogu ponovno pojaviti i nakon čišćenja terena.

Prema istraživanju objavljenom 2011. na platformi američkog Geološkog zavoda (USGS), mikonija je do tada zahvatila više od 80.000 hektara u Francuskoj Polineziji, oko 10.000 hektara na Havajima i 140 hektara u Novoj Kaledoniji. Unatoč višegodišnjim akcijama i uništavanju milijuna biljaka, potpuno iskorjenjivanje nije postignuto ni na jednom od tih područja. Istraživači upozoravaju da su za uspješno suzbijanje potrebni dugotrajni i redoviti napori, jer pojedinačne akcije uklanjanja ne mogu riješiti problem.

Mikonija se tako od ukrasnog stabla pretvorila u simbol jedne od najpoznatijih invazija stranih biljnih vrsta u tropskim šumama Pacifika. Slučaj je postao i upozorenje o tome koliko dalekosežne posljedice mogu imati unošenje stranih vrsta i njihovo nekontrolirano širenje u osjetljivim otočnim ekosustavima.

Botanički vrt koji je Smith stvorio, srećom, nije nestao. Nakon razdoblja propadanja, 2017. godine njegovo je upravljanje preuzela turistička služba Francuske Polinezije, nakon čega je prostor obnovljen. Vrt i danas nosi Smithovo ime, a njegova povijest ostaje neobičan podsjetnik na to kako se jedna zamisao o stvaranju tropskog raja može pretvoriti u dugogodišnju borbu za očuvanje prirode.