Postoji Hrvatska s razglednica i postoji ona druga, koju većina nikad ne vidi. U serijalu Iza razglednice posjećujemo i pišemo o mjestima koja su ostala izvan glavnih turističkih ruta, a ne bi trebala. Razgovaramo s ljudima koji ta mjesta čuvaju i koji znaju što znači biti dobar domaćin, što je potvrdila i prestižna oznaka Local Host Hrvatske turističke zajednice. Kroz pet reportaža pokazat ćemo da je Hrvatska zemlja koja nudi mnogo više od mora i jezera, a temelj svega su - ljudi.
Opće je poznato da je Istra već desetljećima među najtraženijim hrvatskim destinacijama. Rovinj, Pula i Poreč najčešće su prve asocijacije na ovaj dio naše zemlje, ali dovoljno je s obale skrenuti dvadesetak kilometara prema unutrašnjosti Istre da dobijete potpuno drukčiji dojam. Nestaju gužve, a pojavljuju se brežuljci, simpatični zaselci i polja ograđena suhozidima. Ritam središnje Istre je sporiji i tiši nego na obali te je sve više gostiju koji upravo to traže.
Jedno od takvih mjesta je Katun Lindarski, malo naselje nadomak Pazina, povijesnog i administrativnog srca poluotoka bez kojeg Istra ne bi bila takva kakva jest. Pazin većina zna po Pazinskoj jami, ponor koji je nekoć inspirirao pisca Julesa Vernea, ali i po impresivnom Kaštelu koji se nadvija nad njim. Međutim, lokalni stanovnici poput Davorke Šajine (68) i njezinog supruga Vjerana (70), znaju da to tek uvod u ljepote tog kraja.
- Nedaleko od Pazina nalazi se Zarečki krov, nerazvikani istarski slap ispod kojeg je kupanje u ljetnim mjesecima prava milina. Tajna lokalaca koja to zapravo nije – kaže Davorka kroz smijeh.
"Tko će doći na to selo?"
Supružnici Šajina s obitelji već 26 godina vode imanje Ograde kojim čuvaju tradiciju i kulturnu baštinu Istre.
- Jako se dobro sjećam početaka, kada u Istri nije bilo puno objekata kao naša kuća za odmor Ograda; rijetko se tko bavio iznajmljivanjem i turizmom. Ipak, vidjeli smo potencijal ovog kraja i željeli smo ljudima pokazati sve bogatstvo koje nudi. Ali znate kako to ide, ljudi su u početku bili skeptični i pitali nas tko će uopće doći na to selo – prisjeća se Davorka.
Ipak, interes za odmorom drukčijim od kupanja i sunčanja privukao je njihove prve goste koji su iskusili pravi život na selu: radili su u polju, brinuli se za domaće životinje i to im je, ispostavilo se, bio najzanimljiviji dio odmora.
Iz tih je vremena ostala i anegdota koju Davorka obožava prepričavati.
- Iako bazen isprva nije postojao, odlučili smo ga nakon nekog vremena napraviti zbog sve veće potražnje za smještajima tog tipa. Kako smo tada imali otvorene nastambe za životinje te su se mogle svuda kretati, patkice, guske i pas prvi su iskoristili napunjeni bazen. Njima je sigurno bilo odlično, ali smo im kasnije morali ograditi nastambe da ne dođu na sličnu ideju – priča Davorka.
Potvrda predanog rada
Ograde su danas obiteljska kuća, uređena u tradicionalnom stilu, s bazenom i prostranom, njegovanom okućnicom. No, gosti u Ogradu nipošto ne dolaze samo zbog smještaja jer je autentičan lokalni doživljaj kroz zanimljive radionice ono zbog čega se stalno vraćaju.
Njihov rad i trud prepoznala je i Hrvatska turistička zajednica te im dodijelila oznaku Local Host. Ona se dodjeljuje domaćinima što gostima nude autentičan lokalni doživljaj i osobni pristup umjesto standardiziranog smještaja bez priče.
- Oznaka Local Host za nas je potvrda svog uloženog truda u ono što nudimo i s ponosom je nosimo. Kad se gosti, pogotovo djeca, s nama rastaju u suzama i ne žele otići, pokazuje nam koliko malo je potrebno ljudima da ih usrećite. I takvi gosti se redovito vraćaju – kaže Davorka te dodaje da su među njima i oni koji ih posjećuju od početka, punih 26 godina.
Autentičan doživljaj
Među najimpresivnijima radionicama je izrada suhozida koju vodi Vjeran. Istarski suhozidi zaštićeni su kao nematerijalno kulturno dobro, kaže Davorka, i njima je ograđeno puno polja u središnjoj Istri.
Goste posebno veseli, nastavlja Davorka, kada mogu ići u polje nešto posaditi ili nabrati povrće i odnijeti ga kući. A posebno zanimljive su radionice tradicionalnih specijaliteta: tjestenine fuža i makaruna te pazinskog cukerančića. Cukerančić je tradicionalni kolačić prepoznatljivog oblika koji se priprema s amonijakom za kolače. Pečen i ohlađen, kratko se umače u kvalitetnu istarsku malvaziju, a odmah zatim u krupni šećer.
Riječ je o prvoj istarskoj slastici uvrštenoj na popis hrvatske nematerijalne kulturne baštine. Na Pazinštini se izrađuje generacijama, i to za svečane prilike, ponajviše za vjenčanja. Upravo lokalci poput obitelji Šajina čuvaju taj recept od zaborava kroz svoje radionice.
- Trendovi, ali i koncept sela su se jako promijenili, no od početka se trudimo održati vrijednosti u koje vjerujemo, a to su očuvanje tradicije i prirode. U ovih 26 godina pokazalo se da ljudi takve radionice traže sve više. I ono što je za nas najvažnije, potpuno su njima oduševljeni, čak toliko da često emotivno reagiraju i traže nas za još radionica, od djece do umirovljenika. To nam daje jako puno energije za dalje – otkriva nam Davorka.
Mreža koja se gradi godinama
Njihovi gosti, dodaje Davorka, ponekad se zažele proizvoda koji Šajine nažalost ne proizvode, poput sireva i maslinovog ulja, pa ih drage volje upućuju na drugim lokalnim proizvođačima i obrtnicima.
- U poslu poput ovog vrlo je važno izgraditi mrežu poznanstava. U počecima nije bilo toliko dostupnih informacija o našem kraju, a znalo se dogoditi da pojedini gosti o destinaciji znaju više od samih domaćina. Umjesto da nas to obeshrabri, potaknulo nas je da nastavimo učiti i povezivati se s drugima. Uvijek može još bolje! – zaključuje Davorka.
Sponzorirani sadržaj nastao je u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Hrvatske turističke zajednice.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....