Čim smo kroz tradicionalno uređenu unutrašnjost restorana Baltazar krenuli prema terasi, susreli smo dva izrazito simpatična konobara, od kojih nas je jedan odveo do našeg stola. Terasa je prostrana, stolovi su postavljeni široko, tako da na terasi koja se čak i tijekom polukišne večeri kad smo je mi posjetili uvelike popunila imate osjećaj intime. Naš nam je konobar predložio da uzmemo Tomac Diplomat, koji drže po dobroj cijeni, i sugerirao da isprobamo tri predjela s jelovnika jer porcije nisu osobito velike. Dok smo ih čekali, stigao nam je i pozdrav iz kuhinje, mekane kuglice od parmezana s kremom od tartufa, ukusan zalogaj za početak večeri u izrazito ugodnoj atmosferi na Novoj Vesi.
Pogačice s kravljim sirom i domaćim vrhnjem (12 €), klasično kontinentalno predjelo, obogaćeno je dodatkom voća, što mu je okus učinilo zanimljivijim i dalo dodatnu dubinu. Hrskava, još topla pogačica u nešto tanjem izdanju nego što smo je navikli jesti, služi kao kontrast nježnoj kremi, a sve skupa ostavlja dojam jednostavne, nešto modernije, ali preskupe inačice poznatih okusa.
Posebno smo se veselili gratiniranim jakovljevim kapicama (21 €) jer ih ne jedemo tako često, ali nas, nažalost, nisu baš oduševile. Sama školjka bila je korektno termički obrađena pa je njezino meso zadržalo karakterističnu mekoću i prirodnu slatkoću. Međutim, gratin je bio previše oslonjen na parmezan koji se, nakon što se lagano ohladio, pretvorio u pomalo tup i težak sloj kojemu je nedostajao još neki začin ili sastojak da mu izbalansira teksturu, pa tako i okus.
Bijela riba u carpacciu (20 €) bila je na rubovima malčice suha, narezana na vrlo tanke, gotovo prozirne ploške, što je puno elegantniji pristup od često viđenog "tučenja" mesa koje narušava njegovu teksturu. Takav rez omogućava da se osjeti prirodna sočnost i slatkoća ribe pa bi carpaccio bio izvrstan da nije bilo već spomenute suhoće. Citrusi i začini su dodani diskretno, ne preuzimajući okus. Nekoliko komadića naranče unijelo je ugodnu slatkoću i svježinu, što pokazuje da shvaćaju da ribi ne treba puno da bi se pretvorila u lagano i čisto jelo.
Rižoto sa škampima fantastično je toplo predjelo. Riža je skuhana idealno, a rižoto je spremljen bez viška tekućine, ostao je kremast, a umak se stopio sa svakim zrnom riže. Nekoliko točkica kreme na vrhu nije narušilo balans niti jelo učinilo teškim ili prezasitnim. Škampi su sočni, dovoljno pečeni da razviju slatkoću, ali nimalo gumasti ni presušeni, servirani u dovoljnoj količini. Unatoč tome, iznos od 28 eura za ovo jelo je neopravdan, ipak se radi o jednostavnom tradicionalnom jelu, istina s odličnom namirnicom, ali ni to nije razlog za ovako visoku cijenu.
Konobar nam je donio na izbor bijelu ribu i odlučili smo se za jednu od manjih, od nekih 600 grama, i pohvaljujemo što imaju širok izbor riba po gramaži. Komarča (63 €) koju smo naručili s blitvom (14 €) i domaćim pommes fritesom (11 €) ispečena je sa sjajnom preciznošću. Baš smo u posljednje vrijeme više puta bili u ribljim restoranima po Zagrebu i možemo reći da je ova na nas ostavila najbolji dojam. Meso je mekano, idealno posoljeno u pripremi tako da nema potrebe za dodatnim soljenjem koje nikad nema isti učinak. Kožica je postala tanka i hrskava, a rezala se lako. Nakon što je ispečena, konobar ju je vrlo vješto očistio na stolu do našega pa na dva tanjura nismo našli niti jednu, čak ni manju koščicu, ali bi mogla biti spretnije servirana na tanjur koji nam je u konačnici poslužen.
Blitva je također pripremljena vrlo dobro, iako narezana na sitne komade, kako nije prekuhana, nije se pretvorila u gustu, pireastu smjesu, a nismo naišli ni na tvrde stabljike. Krumpirići su lijepo zapečeni izvana, ali iznutra su zadržali mekoću pa su jako pasali uz maslinovo ulje i sok koji je pustila komarča.
Za kraj smo se odlučili podijeliti palačinke s čokoladom (6 €). Iako se radi o jednostavnom desertu, stvarno nam se svidio. Palačinka je tanka, mekana s malo tvrđim, hrskavijim rubom. Osjeća se okus jaja i limuna, tako da nema one plošnosti koja dolazi od banalnijeg miksa tijesta od brašna i vanilin šećera.
Mnogi teže tome da nađu restoran u koji će moći doći kad nam presuše sve ostale ideje, ne zato da bi im bio zadnji izbor, nego standardni koji onda s vremenom postane prvi, mjesto s kojim ih poznanici povezuju. Baltazar ima potencijal takvog mjesta, uz jednu bitnu okolnost oko koje im ne možemo dati dobrohotan savjet jer su se na nju odlučili sami, a to su jako visoke cijene. Drugim riječima, Baltazar ne želi biti vaše mjesto nego ono na koje dolazite u posebnim prilikama, a u takvoj konkurenciji pitanje je bismo li ga baš tako često birali.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....