U ovom azijskom restoranu godinama uživaju klasičari, a sada nude ponešto i za gastroavanturiste

U Takenoku smo nedavno bili na predstavljanju novih jela nadahnutih nikkei kuhinjom, odnosno spojem japanske i peruanske gastronomije. Kako je prošao već koji mjesec od tog događaja, odlučili smo navratiti u restoran kako bismo provjerili je li entuzijazam u kuhinji ostao na istoj razini.

Šarali smo po meniju i naručili nekoliko klasika, ali smo odlučili isprobati i novitete te usporediti bilješke. Uzeli smo tako Takenoko ceviche (110 kn), koji sadrži usitnjene Jakobove kapice i komadiće sirova brancina poslužene s blagim peranskim panca čilijem i krekerima od sipe. Kombinacija slatkastih kapica i nježnog brancina presječena je komadima oštrog luka, a sve je zajedno marinirano u kiselkastom umaku na bazi limete. Ceviche je bio pripremljen po svim pravilima, a u ustima su se izmjenjivali slatkasti i kiseli okusi, no na trenutke smo se zapitali je li ipak kiselina malo preagresivna za ovu vrstu ribljih namirnica. Unatoč tome, uvjereni smo da će sve četiri inačice ovog popularnog južnoameričkog jela oduševiti publiku koja uživa u kontrasnim okusima.

Wagyu Maki (210 kn za osam komada), koji je na predstavljanju medijima oduševio sve prisutne, ovaj put nas nije impresionirao jer su tanke šnite wagyjua tj. japanske govedine bile žilave. Ispitivali smo konobara s kojeg dijela goveda dolazi meso koje je posluženo, na što smo dobili neuvjerljiv odgovor da je riječ o ribeyeu, otkoštenom odresku od ramsteka. Zaključili smo da ovako pripremljen wagyu baš i ne opravdava svoju slavu. Možda bi pomoglo da je meso bilo jače oprženo brenerom, pa da se masnoća rastopi i blago karamelizira, da zamiriše i svemu da izražajniju mesnu aromu.

Tuna foie gras nigiri aburi (46 kn/kom) nas je oduševio kombinacijom nježne tune i blago opaljenog komada foie grasa koji je davao notu dima i punoću samom nigiriju. Skeptici u društvu promijenili su mišljenje i istaknuli da bi ga rado ponovno jeli. Inka nigiri (34 kn/kom), nigiri od brancina s ekspandiranom kvinojom, imao je zanimljivu teksturu, ali je u načelu bio blagog okusa.

Za glavna jela odabrali smo pačja prsa s kremom od celera i umakom od naranče (180 kn) te nikkei brancin u listu banane (190 kn), što su se pokazala kao, zapravo, dosta klasična jela. Prsa su mogla biti i malo kraće pečena, no i dalje su bila ukusna, prelivena gustim umakom koji se nije jako isticao i poslužena s mirisnim pireom od celera.

Brancin je bio izvrsno pripremljen, sočan i mek, a pratio ga je ukusan rižoto od orza, što zapravo nije bio niti rižoto niti od ječma, što biste mogli isprva pomisliti, nego tjestenina koja oblikom podsjeća na rižu.

Dodatni osvježavajući element bila je mala salata od ukiseljenog luka i ljubičastog kupusa. Oba bi jela bez problema zadovoljila manje avanturistične goste koji nisu ljubitelji sirove ribe. Za desert nas je privukao Goma No Pafe (45 kn), pjena od sezama sa sladoledom od zelenog čaja i šlagom. Jedino što bismo maknuli iz ovog, teksturom zanimljivog deserta jest šlag. Umjesto njega dodali bismo neki hrskavi element koji bi dao dodatnu slatkoću desertu, poput tostiranih sjemenki sezama.