“Kasnite sat vremena, upravo smo vam stavili podgrijati patku koju ste naručili”, mrtav ozbiljan, kazao nam je konobar. Lagani zvuci tamburice ispremiješani sa smijehom gostiju restoran Darócz u tom su trenutku počeli zvučati kao pozadinska glazba pravog baranjskog trilera. Srećom, prije nego što smo se upustili u raspravu ne bi li objasnili da smo došli na vrijeme, vrlo dobro raspoložen domaćin nam je kroz smijeh rekao: "A što je to konobar bez smisla za humor?".
Odahnuli smo. Patka samo što nije spremna, a mi na preporuku osoblja nazdravljamo domaćom šljivovicom bez koje ne može početi prava baranjska gozba.
Nalazimo se u naselju Vardarac, na pola puta između Luga i Bilja, koje čini pretežno mađarsko stanovništvo.
Današnji Vardarac 1212. godine još je bio u sastavu s Kopačevom s kojim je činio dvorski posjed o kojem svjedoče stari dokumenti, a 1481. naselje se spominje i piše u obliku Darócz. U novije doba, selo je dobilo naziv Vardarac, ali povijest je ostavila svoj trag što uočavamo ulaskom u mjesto u kojemu je jedan od najupečatljivijih natpisa, onaj pred našom gastronomskom stanicom.
Mješavina hrvatskog i mađarskog stanovništva utjecala je kako na običaje tako i na gastronomiju ovog područja, što se dobro vidi kroz tradicionalni restoran u kojemu se, saznajemo, koriste isključivo namirnice lokalnih proizvođača, a stanovnici okolnih naselja naglašavaju kako je osim kuhinje u Daróczu nezaobilazna domaća rakija, ali i vina baranjskih vinara.
Rustikalno zdanje usred Vardarca zaista je teško ne primijetiti. Ispred restorana u kojemu dominiraju klasična baranjska jela od peradi, divljači i riječne ribe, nalazi se golemi drveni pijetao te velika natkrivena terasa na kojoj su se u poslijepodnevnim satima bez prestanka izmjenjivali gosti.
Smješteni na terasi Darócza, u iščekivanju patke, koju je baš kao i nekoliko drugih baranjskih specijaliteta potrebno naručiti dan ranije, nismo mogli izbjeći miris pikantnog fiš paprikaša koji u kotlićima stiže na okolne stolove. Lokalcima je baš fiš paprikaš jedan od najčešćih izbora kada je u pitanju odlazak na obiteljski ručak, što ne čudi s obzirom na to da restoran Darócz posjeduje i vlastiti bazen zbog čega je slatkovodna riba koju ćete tu naručiti uvijek svježa.
Domaća šljivovica već je nestala iz čokanjčića, a na stol je došla dan ranije naručena punjena patka s umakom od jabuke, pečena u krušnoj peći s krumpirima za dvije osobe (50 eura).
Hrskava patka punjena je smjesom od iznutrica te cijelom jabukom, a uz prilog su servirani mlinci te pečeni krumpiri. Posebno ukusan bio je slatko kiseli umak od jabuke koji se u obilnoj porciji služi uz patku te ju odlično nadopunjuje, a ako želite još jedan prilog svakako probajte domaću pečenu papriku (3,60 eura) po kojoj je ovaj kraj, kako znate, itekako poznat.
Patka s prilozima servirana je na drvenoj dasci dok smo umak dobili posebno te ne sumnjamo da bi bio dobar dodatak i ostalim jelima od peradi. Krumpir je bio mekan, sladak i dobro pečen, dok su mlinci bili malo tvrđi. Ipak, oba priloga vrlo su se dobro nadopunjavala s patkom i umakom, a porcija je bila više nego dovoljna za dvije osobe.
Odlučili smo probati i srnetinu u umaku od vrhnja na baranjski način (15 eura) koju poslužuju s okruglicom od kruha, domaćim njokima i umakom od brusnice te žablje krake u slanini (15 eura) uz koje dolazi krumpir salata.
Dok smo čekali iduće jelo, navirili smo se u unutrašnji dio restorana koji već na prvi pogled priča povijest mjesta. Saznajemo kako su i sami mještani sudjelovali u uređivanju interijera koji je na neki način poput zavičajnog muzeja u kojemu se isprepliću dvije kulture kroz slike na zidovima, goblene, glazbene instrumente...
Na stol nam vrlo brzo dolazi srnetina, divljač koja se nabavlja s lokalnih lovišta, a zanimljivo je kako su ju odlučili spojiti s umakom od vrhnja, koje se u jelu zapravo uopće ne osjeća. Intenzivan okus srnetine "olakšava" spoj s umakom od brusnice koji je serviran uz divljač i domaće njoke, kako bi pružio kiselkasti kontrast mesu divljači. Komadi srnetine špikani mrkvom bili su sočni i ukusni, a jedino što bismo sugerirali je malo više umaka s obzirom na količinu njoka na tanjuru.
Na red su potom došli i žablji kraci u slanini. Žaba je ovdje na pretek, govore nam, pogotovo zato što je Vardarac smješten u blizini ribnjaka koji se nalazi uz rub parka prirode Kopački rit. No, one su se u našem slučaju pokazale kao najslabiji odabir. Vizualno privlačne, obavijene slaninom te servirane uz krumpir salatu, preuzela ih je količina češnjaka, koji smo osjetili pri svakom zalogaju, baš kao i jače pečenu slaninu, zbog čega nam je bilo žao što nismo probali bolje poznatu opciju pohanih žabljih kraka.
Poštene "baranjske" porcije kumovale su tome da desert nismo mogli probati na licu mjestu, ali pod dojmom ljubaznog konobara koji nam je rekao da bi bilo “grehota” ne probati tradicionalnu mađarsku doboš toru (4 eura), odlučili smo desert ponijeti doma.
Mjesta za čašu graševine koju proizvodi Vinarija Kovats iz Suze smo još pronašli, a da nas nije čekao nastavak puta probali bi još neka od zanimljivih bijelih vina baranjskih proizvođača poput onih iz vinarije Zlatno brdo i Vina Kalazić iz Zmajevca, kao i Vina Belje.
Omjer cijene i kvalitete je korektan, zaključujemo dok nam za konačan sud ostaje probati doboš tortu, tradicionalni mađarski slojeviti kolač koji je predstavljen u Budimpešti još 1885. godine, kada su je navodno među prvima probali car Franjo Josip i njegova supruga Elizabeta.
Torta je nekoliko sati nakon odlaska iz Darócz probana kao zakašnjeli desert koji je ispunio sva očekivanja koja smo imali od najpoznatije mađarske slastice. Zato ako vas put odvede u Vardarac na perkelt, fiš, punjenu patku, žabe ili pak divljač, svakako ne zaboravite i omiljeni desert kako Mađara tako i Baranjaca. Ljubitelji tradicionalne kuhinje neće ostati razočarani.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....