Gablec nikada nije bio samo objed, rani ručak. Uvijek je to bilo vrijeme kad bi pauza na poslu radnom danu dala smisao, prepolovila ga na način koji je jačao kolektiv i poticao ga na kreativnost. Dobro, ne baš uvijek, jer na gablecu bi se ta stanka gdjekad spontano produljila na sat, pa i dva, a onda bi toga dana u proizvodnji ponešto znalo otići i ukrivo. Današnjim je poslodavcima svakako milije ono što je već većinski, čak generacijski, postkovidno prigrljeno - običaj da se ruča na radnom mjestu, bez svijesti o onome što se jede, pogleda izgubljenih u virtualnom obzoru ekrana. Jer tko danas ima vremena za gablec!
Ali, gablec je važan i trebalo bi ga sačuvati. Ne samo kao izbor kuhanih domaćih jela koja se jedu žlicom i vilicom nego i kao specifičnu urbanu disciplinu, društvenu i kulturnu građansku navadu. Nijedna ga dostavna služba i nijedna kartonska kutija ili stiroporna kadica nikada ne bi smjela zamijeniti. Jer nije pristojno niti čovjeka dostojno tako jesti. Barem ne redovito. Gablec je pitanje slobode.
Unatoč uobičajenom nostalgičnom cendranju nad time kako u Zagrebu više nema onih pravih gableca, mi koji vjerujemo u gablec dobro znamo da postoje mjesta, i stara i nova, gdje se baš dobro gabla.
U Ozaljskoj 38, na Trešnjevci, već nekoliko godina posluje Bistro Gladni vuk, na adresi koja ima dulju, ne baš dojmljivu gostioničarsku povijest, pa se i ne sjećamo kako se to mjesto prije zvalo. No, otkad ga je, prije otprilike godinu dana, preuzeo bračni par Varda, Tanja i Miljenko, Gladni vuk postao je omiljeno mjesto za gablec, pa tamo danas u vrijeme ručka nije lako naći slobodan stolac, a kamoli stol. Jednostavno i ugodno domaćinski uređen lokal s dvadesetak sjedećih mjesta ugošćuje raznoliku publiku - od mladih programera iz obližnjeg Ericssona i tv-tehničara iz RTL-a, preko zrihtane postarije gospođe iz susjedstva koja je samu sebe izvela na ručak, do šljakera koji su malo prije sišli sa skele neke od najnovijih trešnjevačkih graditeljskih avantura.
Na zidu desno, odmah do ulaza, na ploči je kredom ispisana dnevna ponuda domaćih jela. Ali možete je provjeriti svaki dan i na njihovu Facebook profilu. Ovaj utorak: domaća juha, lešo junetina i lešo povrće, pohana pileća prsa i rizi bizi, grill medaljoni od lungića, pastrva s keljom i krumpirom, porketa sa zapečenom cvjetačom, pivski gulaš s njokima, zagrebački, bečki, pileći naravni sa začinskim maslacem i prilogom, krvavice s dinstanim kiselim zeljem… Poprilično bogata lista za bistro koji je za goste otvoren od 11 do 15.30. Sva se ta domaća jela, pritom, pripremaju u kuhinji iz koje i izlaze, a goste poslužuju domaćini, bračni par Varda. I baš nijedno od tih jela nema dvoznamenkastu cijenu - kao da u ovom obiteljskom biznisu postoji neki interni dogovor o granicama preko kojih se ne prelazi jer, čak i ako nije bogzna kako unosno, jednostavno nije pristojno.
Miljenko Varda, koji je svojedobno od legendarnog zagrebačkog ugostitelja Drage Vukušića kod kojega je radio preuzeo restoran Grič na Zelengaju kad je Dragec otvorio restoran u Muzeju za umjetnost i obrt - ali je onda počeo rat i Grič se ugasio nakon samo godine dana - sad u Gladnom vuku gori od posla. Narudžbe pljušte i preko telefona, Gladni vuk, naravno, isporučuje i hranu putem dostave za one pognutih glava, koji baš nikad nemaju vremena za sebe. A trebali bi, barem jednom u radnom tjednu, jer ručak u Gladnom vuku fitnes je za dušu i tonik za bistar um.
Ušli smo malo poslije podneva, dva prazna stola bila su rezervirana (i ubrzo popunjena), pa smo sjeli u "magareću klupu" za dvoje u kutu, uz sam ulaz u kuhinju, iznad kojeg kredom piše "Domaćinski stol. Bez rezervacije. Stammtisch". I narisano je srčeko.
Naručili smo domaću juhu, porketu s gratiniranim karfiolom, pivski gulaš, salatu od mladog zelja, uz to gemišt i pivo Zlatni medvjed i za desert štrudlu od maka (domaćica Tanja Varda, koja je inače prije 27 godina na obližnjoj trešnjevačkoj adresi otvorila slastičarski obrt Meli koji sad vodi njezina kći, rekla nam je da joj baš nije bogzna kak uspjela, ali bila je baš fina). Hrana je jednostavna i dobra, netom skuhana, posebno je ukusna bila zarolana svinjetina punjena začinskim biljem. I sve smo to pojeli i polizali, a porcije su vrlo velike, i platili 35 eura. Uz muziku s radija, žamor živih ljudi i putnu domaću viljamovku "od kuće", izašli smo na ulicu siti i dobre volje. Ništa čovjeku ne popravi dan kao dobar gablec.
Gladni vuk stvarni je dokaz da su poštene gostionice u kojima žive i aktivno ih vode njihovi vlasnici - moguće. Gosti to uvijek nepogrešivo prepoznaju.