Mnogi bi se složili da se - doći na otok Cres, a ne probati otočku janjetinu, ne oprašta. Ako pritom još imate priliku pojesti i pokoje riblje jelo, našli ste idealno mjesto. To smo i mi pomislili kad smo se sjetili gostionice Na moru u Valunu. Na sreću, uspjeli smo u istom danu dobiti i rezervaciju pod uvjetom, molili su odmah, da kod njih ne budemo puno iza 14 sati kako bi nas na vrijeme uslužili do poslijepodnevne pauze u kuhinji i restoranu.
Po dolasku, terasa im je bila puna. Stolovi za kojima je sjedilo najmanje 4, a najviše 12 ljudi, bili su svi popunjeni. Tek je jadan mali na suncu bio slobodan, jer tko bi pobogu želio sjediti na plus 40 za vrućeg i sparnog ljetnog dana. Premda smo imali rezervaciju i to rekli prvo jednom, pa onda i drugom konobaru, već tada smo se osjećali pomalo zanemareno i suvišni. Konobari su nas obilazili, a mi smo čekali i čekali ne bi li nas posjeli za stol, cijelo vrijeme se s nelagodom osvrćući zaklanjamo li nekom pogled, stojimo li na putu ili nepristojno okrećemo leđa. Nakon dobrih 15-ak minuta napokon smo stol dobili. Bio je tik do mora s prekrasnim pogledom na Istru, koja se tog dana baš lijepo vidjela iz valunske uvale.
Uslijedio je opet jedan duži period čekanja na usluživanje dok je cijeli tim konobara, njih troje, usluživalo susjedna dva stola gostiju za koji se peklo više steakova tune na žaru i napravila buzara u loncu od kakvih 7, 8 kilograma. Kad su nam napokon donijeli jelovnike i poslužili piće, odlučili smo se probati miješano riblje predjelo Na moru i salatu od hobotnice (oboje po 22 €).
Prvo hladno predjelo servirano nam je na velikom keramičkom pladnju. Vizualno je bilo zanimljivo, pa nam je pogled radoznalo "skakao" s jedne na drugu komponentu ovog tanjura. Uz paštetu od bakalara i namaz od tune, tu je bio i marinirani inćun, krak hobotnice, carpaccio od tune i brancina, cijeli sirovi škamp prepolovljen na pola te rep škampa na skuti. Jelo je bilo začinjeno maslinovim uljem i majčinom dušicom te dodatno posluženo uz limun, kapare, cherry rajčice i rikulu. Najkraće rečeno bio je ovo tanjur pun okusa mora i otoka. Vidi se da kapare, primjerice, ovdje sami kisele - veliki su, još hrskavi i bogatog okusa. Na čas pomisliš i kako je u rasolu bilo mora (a možda i jest?). Paštete su bile lijepo mazive, moćne i nimalo razblažene dodacima, ali zato kruh koji smo mi dobili nije bio domaći, kakav smo vidjeli na drugim stolovima, a nije bio ni istaknut na jelovniku kako bismo ga posebno naručili. Za carpaccio i škampe nemamo zamjerke, trebalo im je tek dodati još koju kap maslinova ulja i zrno soli i doživljaj je bio potpun.
E sad salata od hobotnice. Kad je došla na stol, privukla nas je serviranjem. Nije to bila usitnjena salata kako je uglavnom služe u puno restorana. Komadi hobotnice su bili veliki i konkretni, no već prvi zalogaj nas je zatekao. Premda stoji na popisu hladnih predjela, salata je bila itekako topla, čak ne ni mlaka. Ispod nje bila su dvije veće polovice ohlađenog krumpira, koje su se zbog "šoka" neugodno uparile. Zatečeni, pitali smo osoblje je li riječ o toplom ili hladnom predjelu, na što smo dobili potvrdu svoje tvrdnje, no na komentar da je hobotnica pošteno topla, uzvratili su šturo da ponekad zna biti i tako servirana. S obzirom na to da nitko nije pokazao interes, a ni uputio pitanje želimo li jelo vratiti ili zamijeniti, pojeli smo ovu salatu. Hobotnica je, dakle, bila lijepo kuhana, a cijela salata usudili bismo se reći nimalo začinjena (ako, naravno, izuzmemo dekoraciju), što kod ovog jela ne bi trebao biti slučaj. Ako su, pak, planirali da je sami začinjamo, tada bi bilo primjereno da smo uz nju dobili limun i ekstra djevičansko maslinovo ulje, jer ipak smo na Cresu, otoku koji je poznat po svojim starim autohtonim sortama maslina od kojih prave vrhunsko ulje.
Ručak smo nastavili toplim predjelima - crnim rižotom od sipe (22 €) i bavettama s plodovima mora (20 €). Bavette su bile korektne, lijepo kuhane al dente, no "šug" je bio čudan okusom i jako voden, a plodovi mora u jelu - koji su uključivali dvije dagnje i jedan škamp, djelovali su pomalo isprani. Naime, vjerojatno su bili pošteno ispravni slatkom vodom i nisu bili podlijevani ribljim temeljcem. Veliko razočarenje.
Crni rižoto serviran nam je posipan pistacijom. U njemu su se vidjeli lijepi, veliki komadi sipe, no već kako smo se viljuškom približili ustima, miris jela trenutno nas je odbio. Kušali smo ga jednom, drugi put, naizmjenično, ispirali usta vodom, "kopali po tanjuru" i bez imalo sumnje možemo ustvrditi da bi ovo jelo, ako ga inače tako pripremaju, odmah trebali ili skinuti s jelovnika ili ga naučiti pripremati kako treba. Naime, dogodilo se da je netko (slučajno ili namjerno) u ovo jelo stavio dodatak jelima od sušenog povrća ili, pak, mesni temeljac. Jelo smo nakon kušanja ostavili, ne mogavši prežaliti svu tu sipu u tanjuru. Ali tko bi jeo crni rižoto s okusom mesne juhe!?
Za glavna smo jela odabrali cresku janjetinu sa žara (28 €) i jakobove kapice, odnosno kapesante (14 €). Kako uz ta jela u cijeni ne dolazi prilog, naručili smo povrće sa žara uz janjetinu i blitvu s krumpirom uz školjke (svaki po 7 €). Prvo što nam je upalo u oko je da se glavna jela i prilozi odvojeno serviraju, što dakako nije baš jako neobično, ali kad uzmemo u obzir da sve to dolazi na duguljastim keramičkim pladnjevima, koji glume tanjure, izgledalo pomalo apsurdno. Tim više što su tanjuri bili poluprazni. No, hajde i da zanemarimo estetiku. Bitnije je da se neslavni niz jela nastavio. Kapesante nisu bile kapesante već su bile kaneštrele. To znači da izgledom podsjećaju na Jakobove kapice, samo što su bitno manje i trebale bi biti cjenovno prihvatljivije ili bi ih trebalo u slučaju zamjene biti više od 2 komada u porciji. Ali nije. Na sreću, bile su svježe i lijepo nježno začinjene da ne prikriju okuse njihova delikatnog mesa.
Janjetina nam je poslužena u obliku tri kotleta. I djelovali su krasno onako zlatni na tanjuru. Međutim, svega je jedan od njih u potpunosti bio jestiv, dok su preostala dva bila izuzetno žilava i nimalo prikladna za žvakanje, pa je i od ovog tanjura, više od pola ostalo. Oba priloga bila su korektna, ukusno začinjena, povrće nije izgorjelo na žaru, a blitva nije bila prekuhana.
Za kraj smo poželjeli sorbet od limuna i semifreddo, no na stol je stigao samo smrznuti desert bez ikakvog objašnjenja što je sa sorbetom. Kako smo ostali razočarani, ali prije svega gladni, podijelili smo ga zaključivši kako je ipak malo presladak. Međutim, ni to nije ublažilo gorčinu zbog iskustva ovog ručka...
Možda će neki reći da imamo visoke kriterije, no mesni temeljci u ribljim jelima su nedopustivi, baš kao i korištenje suhe mješavine začina kakva se dodaje u mesna jela uglavnom na žlicu. Nadalje, posegnuti za alternativnom namirnicom, a ne korigirati normativ ili cijenu, nije korektno, kao što nije ugodno dobiti "žlundru" pod skupu otočku janjetinu. Zapravo, ovdje čak i nije riječ o cijeni, koliko o tome da se kao gost osjećaš prevareno. U konačnici, očito favoriziranje stola s puno gostiju u odnosu na one "male", je neprofesionalno i nimalo u duhu dobrog domaćina, kakvi bi ugostitelji trebali biti. O vinskoj karti vam nemamo što reći, jer nam nije ponuđena, niti nam ju je itko mogao riječima približiti, pa smo stoga popili tek jedan gemišt čisto da ublažimo žeđ. Račun od nešto više od 165 eura nije daleko od sličnih gostionica i konoba na moru, no uzmemo li u obzir kvalitetu, tada bi cijene itekako trebali korigirati.
Ovdje su krilaticu "No stress on Cres" s vremenom možda doslovno shvatili, no ipak bi se trebali malo trgnuti jer gosti danas traže lokale koji opravdavaju vrijednost za novac i nude lokalno, ali kvalitetno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....