Poznata osječka pizzerija proširila je ponudu, no uz vrlo dobre tjestenine pizze su i dalje njihov forte

Nakon dvije godine, odlučili smo ponovno posjetiti Bocconcino, drugi restoran i svojevrsni prostor stvaranja i igre Alena Radanovića iz Osijeka, za sada jedinog Hrvata nositelja titule svjetskog prvaka u pripremi napuljske pizze pod krovom udruge Associazione Pizzaiuoli Napoletani.

Neke su se stvari promijenile, neke su ostale iste. Lokacija je i dalje u Kappa centru u Osijeku, koji je u nedjelju bio sablasno prazan, doduše bila je je to iznimno vruća nedjelja i neradni dan, ali to nije promijenilo postapokaliptičnu atmosferu. No ponuda se proširila dodatkom tjestenine, tako da smo odlučili probati i taj dodatak jelovniku.

S obzirom na vrućinu, rezervirali smo stol jer smo računali da će više ljudi odustati od kuhanja i ručati izvan kuće, ali nas je zatekao gotovo prazan lokal, s logično praznom terasom, ali s jedno 15 pizza spremnih za dostavu. Unutrašnjost je bila klimatizirana i vrlo ugodna za boravak, a moramo pohvaliti i dobar izbor pozadinske glazbe od uglavnom rock klasika sa solidno balansiranom glasnoćom.

Ovaj put dočekala nas je konobarica koja je bila dobro upoznata s jelovnikom i ponudom tako da je posjet prošao bez anegdota prouzročenih potpunim nepoznavanjem jelovnika i osnova o pićima.

Jelovnik je proširen izborom predjela koja uključuju varijantu vitello tonnato s govedinom umjesto teletine, lasagne i pržene panirane komadiće, a osim toga i šest vrsta jela s tjesteninom i dvije salate.

Kako smo htjeli probati i pizze, odustali smo od lasagna, pa smo za predjelo naručili Fritto napoletano mix (8 €), carbonaru (14 €) i salsicciu (14 €).

Napuljski popršci se sastoje od arancina, mozzarelina, fritatina i jalapena. E sada, prženi (panirani i nepanirani) zalogaji dio su talijanske ulične tradicije i razlikuju se od sjevera do juga, tako da ne postoji kanon koji propisuje što se sve mora pržiti u ulju. A u igri izbaci uljeza ovdje je pobjednik vrlo očit jer panirane i krem sirom punjene jalapeno paprike nisu baš dio napuljske tradicije. No taj dio bismo još i zanemarili, ali tanjur koji je stigao izgledao je stvarno otužno. Po teksturi pohunga rekli bismo da se radi o kupljenim zamrznutim zalogajima, a nesretni vrh stabljike bosiljka vjerojatno je zaslužio bolji kraj. Naravno, kao i većina ljudi s ustima slabi smo na pohano i svi su komadi jestivi (arancini su bili najukusniji, kao i frittatini sa šunkom i mozzarellom), ali dosta je to daleko od Napulja i od standarda na kojemu je ostatak hrane, pogotovo pizze.

Carbonara je bila jako dobra, kremasta i ukusna. Linguine su malo prošle al dente fazu, ali su i dalje bile daleko od raskuhanih. Ono što nam se nije svidjelo jest posipanje sira (pecorino) po rubu tanjura, jer ne vidimo smisao, pogotovo ako netko ne želi sir koji u tom slučaju ide u smeće. Ali, usprkos tome, radi se o uistinu jako dobroj carbonari koju bismo svakako preporučili.

Salsiccia (generički naziv za kobasicu u Italiji od 14. stoljeća, nakon što se još od rimskog razdoblja nazivala lucanica, a varijacije naziva lucanica još uvijek su prisutne u mnogim zemljama koje su bile pod rimskom vlasti, samo s različitim recepturama - u dijelovima hrvatske obale luganiga) se radi s orecchiettama i jednako nam se svidjela kao i carbonara. Niti čili papričica daju se dozirati ako ne volite ljuto, a mljevena svinjetina je sočna i jako lijepo se slaže s vrganjima. Grana padano na rubu tanjura nam se jednako nije svidjela kao i kod carbonare.

Moramo napomenuti da su tjestenine vrlo obilne i uz salatu komotno mogu biti glavno jelo, tako da cijena od 14 eura nije baš jeftina, ali nije ni pretjerana i predstavlja dobar omjer uloženog i dobivenog.

Od pizza smo odlučili probati Number 1 (14,50 €), Porcinatu (14 €) i focacciu Crudo (7,50 €).

Na Number 1 nalaze se mozzarella, gorgonzola, kruška, pršut, rukola, grana padano, orasi i med (cvjetni). Jedina zamjerka koju imamo jest to što nismo baš osjetili gorgonzolu, no osim toga radi se o izvrsnoj pizzi relativno neobičnog sastava, ali koja je vrlo dobro izbalansirana i kombinira slatke i slane okuse. Svakako treba cijeniti da je određena količina meda već na pizzi, a za one koji žele još u sredini pizze nalazi se žlica s medom.

Na Porcinati su krema od vrganja, mozzarella, vrganji, piletina, žute cherry rajčice, slatko kisele papričice, grana padano i pesto od bosiljka. I na ovoj pizzi nam se nadjev apsolutno svidio, s pikantnim i kiselkastim papričicama kao kontrapunktu bogatstvu ostatka nadjeva u kojem nam je piletina bila sasvim izlišna. A o tijestu opet nemamo što reći jer je jednostavno perfektno. Tim je tragičnije što smo uočili da se na tanjurima dijela gostiju nalaze nepojedeni rubovi, jer radi se o fermentiranom tijestu koje je uistinu lagano i neće vam pasti teško na želudac poput klasičnog dizanog tijesta, a istovremeno je iznimno ukusno samo za sebe.

Crudo je foccacia s pršutom, umakom od češnjaka, rukolom, stracciatellom i granulama pistacije. Focaccia je đenoveškog stila i iako je podgrijana, bila je izvrsna. Hrskavog dna i mekane, jastučaste unutrašnjosti s izraženim okusom maslinovog ulja. Nadali smo se da je nadjevena, ali svi dodaci bili su na njoj, tako da je jedenje bez noža i vilice bilo nemoguće (jedenje pizze i focaccie je messy affair i dio užitka, barem tako mi mislimo). Jedino što bismo voljeli, osim da je nadjevena, jest da se umak od češnjaka više osjetio.

Za kraj smo imali prostora samo za jedan desert pa smo odlučili probati cannoli (5,50 €) s pistacijom. Na žalost, cannoli je uvezen iz Italije gotov, tako da je tijesto malo ‘‘popustilo‘‘ i nije imalo svježinu i punu hrskavost. I dalje je korektan, ali ništa više od toga. Šteta što nakon tako sjajne pizze, ni tjestenine ni deserte, pogotovo tako jednostavne za restoransku proizvodnju poput cannola, ne rade sami. Ali uvijek se možemo nadati.

Za osvježenje od vrućine po dolasku popili smo solidan Hugo spritz (8 €) i Dark&Stormy (7 €), a kako su u međuvremenu u ponudu uvrstili i nešto vina, listu čini nešto pjenušaca i prosecca i kombinacija nešto hrvatskih i talijanskih vina, odlučili smo se za bijelo vino Trebbiano d‘Abruzzo proizvođača Masciarelli (5 €/1 dcl) i Montepulciano d‘Abruzzo istog proizvođača (5 €/1 dcl). Vina su vrlo bazična, Trebbianno ugodno mineralan, a Montepulciano pitak i bobičast. Radi se o vrlo bazičnim vinima, ali pitkim, no možda malo visoke cijene s obzirom da u slobodnoj prodaji boca košta do 11 eura.

Nakon gotovo dvije godine rada Bocconcino se postavio kao iznimno važno mjesto kada su pizze u pitanju, ne samo u Slavoniji nego i Hrvatskoj. Razina kvalitete pizza je uistinu visoka, ali postavlja se pitanje koliko je to publika u Osijeku i okolici prepoznala. Jer iako vrlo dobra konkurencija u Osijeku postoji, dojma smo da je Bocconcino ipak nudi više vrijednosti za novac, a pregledom njihovih društvenih mreža vidimo da su uveli i ponudu proslava rođendana, poslovne bruncheve, pa čak i koncept Bocco 2 Go u kojem dolaze na događanja i na licu mjesta pripremaju pizze. Cijene su i dalje ostale iste u odnosu na otvorenje, kao i kvaliteta, tako da se nadamo da će sredina prepoznati da se radi o dragocjenom mjestu koje treba podržati, a isto tako se nadamo da će vlasnici još poraditi na ujednačavanju kvalitete usluge aspekata koji nisu pizza, jezgre posla koja je na vrhunskoj razini.