Za jedinu konobu u Humu znaju svi koji su ikad posjetili taj "najmanji grad na svijetu". A da posjetitelja uvijek ima, uvjerili smo se nekidan, sredinom tjedna. Većinom su to strani turisti, manje grupe ili obitelji, kojima nije teško pričekati na stol na natkrivenoj terasi s neodoljivim pogledom na lijepu dolinu iz koje izvire rijeka Mirna. Neki će se od njih odlučiti sjesti unutra, u vrlo ugodnu starinsku istarsku konobu s dvije prostorije, no ona je ipak toga popodneva bila gotovo prazna. Konobarica i konobar su, unatoč užurbanosti, vrlo ljubazni i srdačni te svoj posao rade sa smiješkom.
Hum je grad biske, pa smo i mi, pregledavajući skromni jelovnik, popili po jednu čašicu te fine istarske rakije od imele.
Humska konoba u ponudi ima dva kratka menija, a oba počinju maneštrom sa stupanim kukuruzom i završavaju s kroštulama. Glavno jelo "Menua 1" su fuži s goveđim gulašom i sezonska salata, a "Menua 2" ombolo, kobasice i kiseli kupus, oba po cijeni od 110 kuna. Jela iz menija mogu se naručiti i samostalno, a na jelovniku je, uz tipična hladna predjela koja uključuju domaći pršut, suhe kobasice i ombolo, ovčji i kravlji miješani sir, kao i sir s tartufima te topla predjela poput spomenute maneštre i fritaje s vrganjima i pršutom, još i nekoliko varijanti tjestenina (fuži, njoki, nedeva). Sve, naravno, u istim kombinacijama, odnosno s jednaka tri umaka. Naručili smo oba menija te po tanjur njoka i nedeve s pršutom i vrganjima (75 kn). I vrč domaće malvazije (80 kn).
Tradicionalna maneštra sa stupanim kukuruzom tipično jelo istarske "cucine povere", bila je prerijetka, a zrna kukuruza, graha i ječma bila su raskuhana, baš kao i kockice krumpira. Čak i ako na to jelo gledate kao na juhu, bilo je "pretanko".
Fuži su bili domaći, ručno rađeni, prilično krupni i prava je šteta što su bili skuhani nejednako - neki su komadi čak bili gotovo sirovi. Nije im pomogao ni umak, koji kao da se nije kuhao s mesom, nego je ono naknadno dodano u njega. Svemu je nedostajalo okusa i žestine kakvu bi takav, pravilno pripremljen mesni umak morao imati.
I njoki i nedeva bili su domaći i dobri, fino skuhani. Nedeva nije često u ponudi - riječ je o prilogu buzetskog kraja koji se pravi od starog kruha, ribanog sira, jaja i začina, od kojih se oblikuje veliki njok, a poslužuje se uz juhu ili umak, od kokoši ili kakav drugi. Nažalost, ovaj je umak sa svježim vrganjima i komadićima pršuta upropašten konfekcijskim vrhnjem za kuhanje, pa nam je bilo žao i finih njoka i nedeve.
Pečena kobasica bila je ukusna, ali malo preslana, dvije tanke ploške ombola (tri ako taj tanjur naručujete samostalno) presuhe i tvrde, a kiseli kupus mlitav.
Kroštule su dan prije vjerojatno bile dobre, no izgubile su hrskavost.
Sve to kao da uopće nije smetalo turistima koji su, očarani pogledom sa stare kamene terase, uživali u predahu i "domaćoj kuhinji". U kojoj su ipak autentično domaći uglavnom samo nazivi jela, dok su ta tri šuga koji se posužuju uz njoke, nedevu i fuže kao iz vojničke kuhinje. Vidjevši taj pogon, nismo se ni usudili naručiti bilo što s tartufima, pretpostavljajući da, kao što je prečesto slučaj, prevladava tartufata.
Na terasu Humske konobe treba doći i naručiti bisku i malo domaćih suhomesnatih proizvoda, u kojima se može uživati uz jako dobar domaći kruh, a pravi domaći istarski tanjur ipak potražiti negdje gdje turizam još nije nabio ritam koji, nažalost, nužno snižava standarde u kuhinji.