Puno hrvatskih gradova posluži kao dobra kulisa za fotografiju, ali zbog pretjeranog turizma one su beživotne. U Voloskom, umjesto toga, ulicama ljudi vode pse u šetnju, grupice djece trče po rivi, na brodovima borave njihovi vlasnici umjesto da svaki ima natpis po kojoj se cijeni iznajmljuje, a osjeti se ritam života ljudi koji u njemu borave.
Gradić je naširoko prepoznatljiv i po svojoj gastronomskoj ponudi. Duž ceste i rive naredale su se konobe i riblji restorani od kojih je možda i najpoznatiji Plavi podrum. Nalazi se u centralnom dijelu mjesta u kojem je zahvaljujući brani stvorena mala uvala u kojoj su vezani brodovi s jedne strane, dok su s druge poredane stare austrougarske secesijske vile i druge kuće, a u prizemlju jedne od njih, ozelenjele fasade, desetljećima radi Plavi podrum. Terasa mu je u dvorištu koje je dovoljno uvučeno da se stvori intimnija atmosfera čak i ako ste smješteni za stol uz rub terase tik do rive kao što je bio naš slučaj.
Konobar koji nas je dočekao iznimno je ljubazan i vješt u svom poslu, tako da smo cijelu večer imali odličan tretman bez ikakvog osjećaja profesionalne usiljenosti. Stol smo rezervirali par dana ranije, a ispostavilo se i da smo dobro učinili jer je terasa u jednom trenutku bila skroz popunjena, iako se već bliži kraj sezone i u restoran smo došli u ponedjeljak navečer.
Osim à la carte ponude, Plavi podrum nudi dva degustacijska menija koja se razlikuju u većini jela i obujmu, a oba su, uz iznimku guščje jetre, bazirana u potpunosti na morskoj ponudi. Odlučili smo se za dulji koji košta 115 eura, a uz njega nije istaknuta cijena za wine pairing, već je sugerirano da se oko toga konzultira konobara. Naš je u tom trenutku već bio upoznat s time da smo u Volosko stigli na jednodnevni izlet, da nas nakon večere čeka povratak u Zagreb pa nam je preporučio da ne pijemo čašu uz svaki slijed nego da nas on prati u nešto usporenijem tempu, na što smo odgovorno pristali.
Prvo nam je na stol stigao još topli domaći kruh, najbolja moguća varijanta klasičnog, i pozdrav iz kuhinje. Tri zalogaja koja bi bila izvrsna da je inače okusom jako dobra krema od škampa nalik maslacu bila mazivija. Baš kao što će se pokazati u drugom slijedu u kojem se također pojavljuje, učinilo se kao da je prekasno izvađena iz hladnjaka. Pašteta od oslića i palenta s bagna caudom, umakom s inćunima, bili su zato prave male poslastice.
Salata od kvarnerske sipe poslužena je minimalistički, bez puno dodataka i začina, uz majonezu od ježinca koja jelu daje dodatnu morsku aromu i kremastiju strukturu. Na vrhu je tanki, proziran žele od korice crnog fermentiranog limuna, a gel je domišljata zamjena za klasično dodavanje limuna ribi - daje citrusnu svježinu, ali s jasnom barijerom u odnosu na sipu i ježinca koji ostaju u prvom planu. Sastojci su čisti, a ovo prvo jelo je odmah pokazalo da se ovdje kuha s pravom preciznošću.
Drugi slijed je slatkastija kombinacija quenellea od guščje jetre s tri različite interpretacije mrkve i kremom od škampa u sredini. Masnija guščja jetra i škamp su jako dobar, suprotstavljeni spoj, dok chutney od narančaste, krema od žute i prah od ljubičaste mrkve dodatno produbljuju okus foie grasa. Zanemarimo li već spomenutu tvrdoću kreme od škampa, jelo je izvrsno, jako ukusno, osobito uz muškat koji nam je serviran uz njega.
Nakon toga na stol nam je stigao poširani filet raže poslužen uz grašak, kremu od graška i pjenicu od hollandaise umaka. Ovako pripremljena raža ima izrazito blag okus pa jelom čak dominira okus graška, dok hollandaise okusom ne dolazi pretjerano do izražaja, nego mu pjenasta struktura dodaje na kremoznosti jela. Osjeti se dodatak badema koji daje orašast okus i menta koja djeluje osvježavajuće. Jelo je skladno, ali mu je nedostajalo malo karaktera.
Nakon nježnog i blagog jela dolazi ono najizražajnijeg okusa s cijelog menija - ravioli punjeni jadranskim rakovima. Posluženi su uz intenzivan bisque, aromatični crni češnjak i ulje bosiljka koje je zaokružilo jelo. Tjestenina je jako ukusna, a punjenje je samo po sebi dosta intenzivno - kozice i škampi povezani su uz dodatak jakih začina, što je možda čak u ovoj kombinaciji i suvišno. Naposljetku, jelo je vizualno vrlo efektno, podsjeća na riblje šare koje im se tako jasno vide dok žive u moru.
Nastavljamo u sličnom tonu ako je riječ o intenzitetu okusa, ali nas je artičoka koja je uslijedila više razveselila. Poslužena je uz kremu od boba s kojim se artičoka vjerojatno najbolje slaže i sušenom, usoljenom i dimljenom palamidom. Bob je i u ovoj varijanti odličan partner, ali najbolji dio su ti hrskavi komadići ribe. Nekad pomislimo kako bismo jeli samo jedan djelić jela koji mu daje najviše okusa, na primjer posebno slane i hrskave dijelove ribe, ali se pitamo bi li to uopće funkcioniralo samo. Takva je bila ova palamida i moramo reći da itekako dobro funkcionira, posebno uz blagu artičoku i bob. Jako dobro, jednostavno, a opet zanimljivo jelo.
Gregada je bila naše glavno, a ujedno i najbolje jelo te večeri o kojem maštamo i par dana kasnije. Rep grdobine poslužen je uz intenzivan pesto od sušenih rajčica i kapara, dok je sve povezano umakom od gregade obogaćenim šafranom. Krumpir i mrkva kuhani u maslinovu ulju daju jelu punoću i slatkoću, a hrskavi, gotovo prozirni čips od krumpira na vrhu donosi kontrast tekstura. Kako nam je konobar sugerirao, sve smo dobro pomiješali i jeli žlicom. Fantastični, intenzivni okusi s blagom ribom daju savršen balans jelu koje svrstavamo u sferu kulinarskog savršenstva.
Preddesert je baš dobar prijelazni slijed - zanimljiva okusa i izgleda. Bijela čokolada pomiješana je s morskim algama, a na vrhu je crumble od sipina crnila. Mali neobični slatkiš podsjeća teksturom na snackove tajlandske ulične hrane pa možemo reći da je ovo bilo ugodno iznenađenje na inače relativno konzervativnom meniju, što ne komentiramo u negativnom smislu.
Za kraj smo dobili vološćanske crêpes, njihovu varijantu crêpes suzette s narančom, bademom, amarettom. Od ovakvih palačinki očekujemo naglašenu slatkoću, ali nakon dosadašnjih slijedova bila nam je pretjerana. Ipak, u ovoj kritici se treba ograditi pa reći da bi nekome tko voli više šećera nego mi ovakva završnica bolje odgovarala.
Plavi podrum naposljetku ostaje mjesto koje zaslužuje preporuku, mjesto koje atmosferom, uslugom i najvažnije hranom opravdava svoj status čak i onda kada bismo u nekim jelima načinili pokoju preinaku ili naiđemo na sitnu greškicu jer inače - od temperature samog tanjura do toga da vino u čaši ni u jednom trenutku nije toplo, paze na svaki detalj. Uvijek ćemo se ondje rado vraćati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....